Maestro Kranjčević nedavno je proslavio 75. roendan i 50 godina karijere – radno. Veličanstvenom Beethovenovom Missom Solemnis u Lisinskom. Ali to nije kraj, maestro Kranjčević ima posla više nego ikad: nakon koncerta u Austriji, proslave Lisztove godine s njegovim Te Deumom, s Hrvatskim komornim orkestrom, u Dubrovniku s dubrovačkim simfonijskim, čeka ga Franckova simfonija u d-molu i Honegerov oratorij Kralj David u Beogradu, a po povratku u Zagreb: pripreme sa Simfonijskim orkestrom i zborom HRT-a u Lisinskom u Majstorskom ciklusu, pa odmah nakon toga Mokranjčeva Liturgija s beogradskim profesionalnim zborom RT Srbije na Festivalu Sv. Marka s kojim intenzivno surauje kao jednim od najreprezantitivnijih festivala u nas. Sve to uz sudjelovanje u žiriju Do posljednjeg zbora nove HRT-ove šou-emisije – devet velikih i vrlo odgovornih seansi.
ŽP: Nedavno ste proslavili 75. roendan i 50 godina karijere. Kako danas gledate na svoju karijeru i što planirate dalje?
VK: Zgodno prvo pitanje. Kako gledam na prošli put… Nije mi jasno da je prošlo 50 godina i da sam star 75 godina. Jasno, to je činjenica, meutim ta činjenica meni u glavi nije vremenski fiksirana. Meni se čini kao da je prošlo dvadeset pet godina, polovicu manje. Očito je to rezultat vrlo zgusnutog, nabijenog tempa u čitavom mom profesionalnom životu. Uvijek sam radio na nekoliko razboja, da tako kažem, i to je vjerojatno uvjetovalo i brzinu kretanja samog vremena koja je bila abnormalna. A što se budućnosti tiče, kad sam dobio nagradu za životno djelo Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga, zahvaljujući na nagradi rekao sam da prvi put ne moram reći da mi je to poticaj za budućnost. To bi bilo smiješno, budućnost je vrlo ograničena i to nitko ne zna, može biti duga ili vrlo kratka, to je u Božjim rukama… Svako je priznanje čovjeku drago, meutim, kad navršite sedamdeset pet godina, imate sto i jednog diplomanta kao mentor na Akademiji, kad imate ne znam kolike ansamble, tisuće ljudi, desetke tisuća učenika i studenata, osjećate unutarnje zadovoljstvo, satisfakciju poziva i opredjeljenja za poziv – i onda, de facto, krećete život iz dana u dan. Po mom mišljenju svaki je dan poklonjen dan. I što se tiče zdravlja i što se tiče posla. Pa dok ide, ide.
ŽP: Kako sebe vidite kao šefa dirigenta, direktora opere, direktora festivala i direktora glazbene škole? To su četiri vodeće pozicije, svaka sa svojim aspektom moći i pogledom na kreativnost, program i glazbenu kulturu?
VK: Čudno zvuči, ali ja sam skoro trideset godina bio u nekoj upraviteljskoj situaciji – direktor, ravnatelj, šef-dirigent i slično. Ni na jednom položaju nije bilo lako, svi su bili teški i odgovorni, ali je bilo lijepo. U HNK bih dolazio oko pola 9 ujutro i izlazio oko ponoći, ali bez toga ne ide. Isto je bilo i s muzičkom školom – nikad neću zaboraviti te trenutke jer sam imao fantastičnu ekipu profesora, elitu zagrebačke muzičke pedagogije i sjajnu tajnicu šteficu; kad se sjetim samo klavirskog odjela škole s Mirom Sakač, Stelom Čolaković, Blažom Rupčić, Ivanom Lang, Vesnom Tomić, svaki na svoj način različit, pa doktora Pettana, Nade Pirnat, Nade Safret, Renate šeringer, Martina Barića, Mirjane Čakmak, Josipa Pomykala, tu je i Joža Novosel, profesor kontrabasa – to su spomenici zagrebačke muzičke pedagogije, svaki u svom fahu, osebujne i istaknute ličnosti i trebalo je, sad sam sebi pjevam hvalospjev, s tim ljudima znati i zategnuti i otpustiti. Ta je škola zbilja, mogu slobodno reći, bila mjerilo kvalitete u tadašnjoj državi, što nije bilo lako budući da je bilo istaknutih muzičkih škola posvuda. što se Opere tiče, jako smo dobro svi suraivali, unatoč tomu što smo tada radili u užasnim materijalnim uvjetima, bio je rat, zbilja je bilo teško. Tih sto osamdesetak zaposlenika… radovao sam se svima, svi su mi bili dragi, odlično smo suraivali i ono što sam si postavio – da zbor i orkestar budu kompletni i kvalitetni – to sam i postigao. Kad sam otišao, u zboru je bilo oko 70 ljudi i zbor je bio perfektan, isto kao i orkestar. To je ono osnovno.
ŽP: Uvijek ste se zalagali da predstave u HNK odrade naši, domaća postava, u najvećem mogućem postotku, bez obzira na financijsku krizu kao opravdanje. Kako danas gledate na stanje u Operi i mislite li da imamo dobre pjevače?
VK: Zahvaljujući Žoržu Paru kao intendantu koji mi je davao jako slobodne ruke i bio vrlo tolerantan i otvoren prema mladima – mladi su režiseri počeli za vrijeme njegova mandata – Stephanie Jamnicky, Petar Vujačić, Krešo Dolenčić, Dora Ruždjak i Leo Lemo. Ivo Knezović je počeo kao asistent Dinki Jeričević u Carmen. I konačno, mladi pjevači: njih 68 nastupilo je u raznim ulogama, većima ili manjima, neki su izdržali, neki nisu – oni najbolji su ostali.
Na sadašnju situaciju gdje se za autorske timove angažiraju isključivo stranci gledam kao na veliku pogrešku. Nisam protiv da se angažiraju stranci, smatram da je vrlo dobro da gostuju režiseri, scenografi ili kostimografi, ali povremeno, ne konstantno. Tko sada nastupa od mladih dirigenata? A tada – Tomica Uhlik, Robert Homen, Josip šego, Darijana Blaće, Ivan Repušić… Mladen Tarbuk je dirigirao moju prvu premijeru, Zrinskoga, 1994., u Dolenčićevoj režiji. Dolenčić je upao umjesto Habuneka, koji je bio teško bolestan – svi su govorili da smo poludjeli kad takav kultni naslov dajemo mladima. Meutim, danas se poseže samo za strancima, a to nije dobro – nije dobro za razvoj sredine u kojoj opera djeluje, dakle Hrvatske, niti za čitav kadar mladih režisera, scenografa i kostimografa – iz ovog perioda nitko neće izaći ni kao budući redatelj ni kao kostimograf ni scenograf. Ivo Knezović je danas afirmiran i autoritet u scenografiji. A da nije bilo početka, ne bi bilo ničega. Isto je s režiserima, s pjevačima, isto je s Barbarom Bourek kao mladom kostimografkinjom, s Dženizom Pecotić. Ajki (Ika škomrlj op. a.) potpuno su maknuli… Ja to ne mogu razumjeti. I prema tome, ja ovo užasno osuujem. Smatram da će to imati dugoročne posljedice za teatarski život u Hrvatskoj. Na svu sreću, ta je pojava prisutna samo u Zagrebu.
-300x173.jpg)
