Ako ste stanovnik grada, ili to želite biti, sigurno vas muče pitanja kao što su mjesto za parkiranje, zagaeni zrak, premalo parkova i zelenila, ograničenost djece na standardizirane parkove, buka, gužva u prometu, dugo putovanje do posla, sve skuplji život… No možda je moguće naći rješenja za sve te probleme
Idealni grad
Otkad su počeli živjeti u gradovima, ljudi promišljaju kako da njihov grad postane bolji – čišći, sigurniji, ugodniji za život. Nacrti kuća, organizacija prijevoza putnika i robe, predvianje zelenih površina, zbrinjavanje otpada, izbor lokacija za trgove i javne zgrade… sve su to mjere koje su naizmjenično imale veću i manju ulogu u pokušajima da grad postane bolje mjesto za život, pa se uskoro javlja i ideja o “idealnom gradu“.
Razne su kulture na razne načine promišljale ideju o “idealnom gradu“ – za Platona je to bilo filozofsko pitanje, za Vitruvija arhitektonsko, za Albertija prije svega estetsko. Rimljanima je najvažnija bila učinkovitost – ljudi često slave njihove do danas očuvane akvadukte, a možda i više od toga zadivljuje činjenica da su imali odlično razraen sanitarni čvor te kanalizacijski i odvodni sustav čak i u udaljenim utvrdama. Srednji vijek bio je opsjednut obranom, ograivanjem, zidinama u idealnim formacijama. U visokoj se renesansi Palmanova, grad-utvrda izgraena 1593., smatrala gotovo idealnim gradom kao poligon s radijalnim ulicama i jako izraženim središtem, no naglasak je bio na obrambenim funkcijama, dok su društvene, kulturne i humane bile zanemarene. Slično je i s Karlovcem, koji se često uzima za primjer “idealnoga renesansnoga grada“.
Neki su se pak bavili klimatiziranim mjestima pa ulice često prate vjetrove zbog bolje orijentacije ili su krivudave kako bi štitile od neugodnih zapuha.
Leonardo – začetnik moderne ekologije
Današnjem poimanju idealnoga grada kao mjesta za ugodnije i zdravije življenje vjerojatno je bio najbliži Leonardo da Vinci. Iako je razumijevanje sličnosti arhitektonskih struktura i struktura u prirodi, poglavito ljudske anatomije, svojstveno već za antiku i uobičajeno za renesansne arhitekte, koji su vidjeli sličnost izmeu dobra arhitekta i dobra liječnika, Leonardo je otišao korak dalje i, osim fizičkih oblika, usporedio metabolizam tijela s metabolizmom graevina (npr. kako stube i vrata olakšavaju kretanje), pa i grada. Potaknut pojavom kuge u Milanu 1482., razradio je svoj nacrt idealnoga grada, gotovo revolucionaran za svoje doba. Naime, predložio je da se stanovništvo podijeli u općine (s otprilike trideset tisuća stanovnika svaka) duž rijeke: u svakoj općini postojale bi dvije razine, gornja za pješake i donja za vozila, a povezivala bi ih stubišta. Na gornjoj bi razini bile nadsvoene staze i predivne kuće s terasastim vrtovima, a na donjoj trgovine i skladišni prostori za robu, te ceste i kanali za dostavu robe kolima i brodovima, a podzemnim kanalima odvodila bi se kanalizacija i otpad. Leonardo je na grad gledao kao na živ organizam u kojem se ljudi, materijalna dobra, hrana, voda i otpad moraju s lakoćom kretati kako bi grad ostao zdrav. Vrtove je, na primjer, smatrao dijelovima zgrada, uvijek nastojeći združiti arhitekturu i prirodu.
Nažalost, njegove ideje nisu bile prihvaćene – šteta, jer povijest europskih gradova možda bi bila posve drugačija. No Leonardovo poimanje grada kao živog sustava ponovo je oživjela Svjetska zdravstvena organizacija pokrenuvši 1980-ih projekt zdravih gradova Healthy Cities, koji djeluje u više od tisuću gradova diljem svijeta.
Stablo na prozoru
Kad govorimo o ekologiji grada, danas je možda najvidljiviji napor da ga ozelenimo – vrtovima na krovovima, zelenim krovovima, dvorištima i atrijima i drugim urbanističkim strategijama kojima se nastoji kompenzirati gubitak zelenila zbog razvoja i urbanog planiranja. U Europi je jedan od najranijih zagovornika “zelenih zgrada“ Austrijanac Friedensreich Hundertwasser (1928.-2000.), ekološki arhitekt i umjetnik čiji gotovo sumanuti i nesputani dizajn ostaje predivan primjer kako se sivi urbani krajobraz može iz temelja preobraziti u živopisni organizam. Najpoznatiji primjer njegova rada nedvojbeno je Hundertwasser Haus (1985.) u Beču, zgrada socijalnih stanova u vlasništvu grada, koju je nadahnuti arhitekt pretvorio u protočni dio urbane prirode. Zgrada odražava njegovo osnovno uvjerenje da trebamo nadomjestiti svaki komadić prirode koji smo u procesu konstrukcije i izgradnje grada uzeli. Rezultat je široki niz vrtova i terasa na krovu, a prozori bujaju drvećem i vegetacijom. “Sve horizontalno pod suncem, pod otvorenim nebom pripada prirodi. Ceste i krovovi trebali bi biti zasaeni drvećem. Mora biti moguće ponovo udahnuti šumski zrak u gradu…“, smatra Hundertwasser. Jedna od možda najdivnijih njegovih ideja je ona da na svakom prozoru treba rasti drvo, čime zapravo postajemo na neki način “stanari stabla“, a ne samo stana. A održavanje tog stabla je ekološko i podržava održivost – prema njegovu dizajnu, svaki put kad pustite vodu iz vodokotlića u svojoj zgradi, zalijevate i drveće posaeno u njoj.
