Dragi moji vjerni čitatelji, došlo je vrijeme da i Rosie ode na godišnji pa se s ovim pismom/odgovorom opraštam s vama do jeseni kada se čitamo i dopisujemo i dalje!
Lijepi pozdrav,
Vaša Rosie
Draga Rosie,
u dubine duše, znam da griješim ali jednostavno si ne mogu pomoći. Od kad znam za sebe privlače me “zločesti” dečki. Život me nije mazio (otac mi je bio teške naravi i roditelji su mi se rastali) odrasla sam uz majku. Trudila sam se u školi, uspjela završiti fakultet, zaposlila sam se i napredovala bez ičije pomoći. Posjedujem solidnu garnituru životnih vrijednosti i uvijek se trudim biti pozitivna i OK osoba. Ali u ljubavi, kao da sam “ukleta”. Dobri i solidni momci naprosto me ne privlače. Ovo je već treća (duža) veza s čovjekom koji mi (po riječima mojih prijateljica) po ničemu ne odgovara. On je nazaposlen i dane provodi po kafićima i kladionicama. Bojim se i pomisliti da ima još neki dodatni izvor prihoda, jer uvijek ima novaca (a čisto sumnjam da je sve zaradio u kladionici). Navečer često izlazi i ja se žderem zbog toga. Vrlo rijetko me povede sa sobom, ali većinom ostajem kod kuće jer putujem na posao, pa moram odspavati. Smeta me takav način života, jer čini mi se da s njim ništa ne mogu planirati, ni budućnost ni djecu, niti se osloniti na takvog čovjeka. Naravno da se svaamo zbog toga, a onda on vrlo burno reagira (zna me ošamariti). Poslije mu je žao, ispričava se i pretvara se u pažljivog i nježnog (takav je bio na početku) u kakvog sam se zaljubila. Plače i kune se da će se promijenit i ja mu svaki put dajem još jednu šansu. Potajno se nadam da će se uz mene napokon promijeniti. Jesam li toliko naivna ili slijepa ili moje djetinjstvo ima veze s tim da ga ne mogu pustiti. Gdje griješim?
****
Draga ljubiteljice zločestih dečki,
Pustite stričeka Freuda neka počiva u miru. Nakon punoljetnosti nemremo više kriviti nesretno djetinjstvo, grubog oca, zvijezdane konstelacije. Svi mi griješimo i griješiti je ljudski. Pogreške i razočaranja jesu sastavni dio života i ne postoji način da ih izbjegnemo. Pitanje je samo koliko ćemo se puta opeći i hoćemo li ikada naučiti? Tu nam pomaže iskustvo, ona prekrasna stvar koja nam ukazuje na grešku onda kad je opet iznova napravimo.
Željela bi i da se jednom zauvijek riješimo mita o promjeni. Promjene se ne dešavaju, zato jer se mi trudimo ili ulažemo u vezu. Čekati da se muškarac promijeni isto vam je kao čekati Jack Pot. Rijetki su oni koji to i dočekaju.
Svi smo već čuli priču poput vaše, a ako ćemo iskreno, većina nas je imala/još uvijek ima vezu sa nekom vrstom problematikusa. Ti frajeri, koji su na početku tako neodoljivi (nježni, pažljivi…) na kraju nam slome srce, nerijetko i neku kost (nema veze ionako ih mamo ih 260).
Poznajem mnoge žene koje uvijek i nepogrešivo bivaju baš takve. Vjerojatno su privučene neodoljivim karakteristikama koje ih krase. Možda imaju nerealna očekivanja ili samo jaki smisao za dramu i grčku tragediju. I sama sam prošla kroz ralje jedne takve veze i mogu reći da me donekle i obilježila ( takve veze uvijek ostave trag). Imala sam “sreću” (slomljenu ruku i dobru psihijatricu) al uspjela sam se izvući. Od tada opisne pridjeve kao što su dramatično, bolno, mučno i mračno koristim na stranicama svojih ljubavnih i antiljubavnih romana.
Vjerujte mi život vam se neće bitnije promijeniti sve dok ne odlučite potražiti nekog malo manje “zločestog”. Ugodno, mirno, normalno i dobro puno su bolji su začini životu u dvoje. Znam da se nakon opakih frajera dobrice mogu činiti dosadnjikavim, ali probajte. Nemate što izgubiti, osim godina emotivnih previranja od loše veza koja ne vodi nikuda.
by Rosie Kugli