Veleučilište na kršu

Trenutno pregledavate Veleučilište na kršu
“Ako hoćeš da u sebe inhaliram sav taj materijal, želim imati nove knjige! Zar je to tako teško?“ uzrujavala se moja kći, novopečena srednjoškolka, i s gnušanjem odbila razmjenjivati udžbenike pred MSU-om.
“Da, teško je!“ mrzovoljno odgovorim i uronim u beskonačan spisak zbog kojeg ću morati dignuti hipotekarni kredit i zapasti u dužničko ropstvo. Vidim da su uveli i neke nove predmete, s nevjericom gledam – etika?
Da nije bilo “šuvarice“, možda bi današnja surova zbilja izgledala malo manje strašno? Možda bi umjesto crnih fondova osnovali fond za samohrane majke:
“A ne, ne! Samo ti, bracek, nosi torbu na Markov trg i podijeli novac onoj sirotinji! Onim jadnim majkama bez prihoda, koje moraju plaćati skupe knjige! Znaš, mene je moj stari profesor etike još davnih dana naučio kako nije baš lijepo krasti! A bome ni lagati! Nije novac ono što usrećuje čovjeka, već čista savjest i mir u duši, saznanje da si usrećio bližnjega svoga…“
Još uvijek nije kasno da se taj predmet uvede u Sabor i prisili naše političare da ga odslušaju. Iako bi pod prijetnjom izvršenja novčane sankcije, ako neće marljivo učiti i raditi, većina ionako završila na popravnom! Poriv za grabežom ipak se upeko u gene onih koje nekim čudom, iz godine u godinu, uporno izabiremo.
Vraćam se na popis. Mrak mi pada na oči, znojim se, mučim, gledam, računam, zbrajam, oduzimam. Hiperventiliram. Dižem se i odlazim popiti čašu vode. Usput drmnem i apaurinček, a onda se vraćam po još jedan. Vraćam se za stol, jer kompjutor je već izrigao cifru od koje će mi sigurno pozliti. A ja ću drhtavim prstima pritisnuti tipku enter – besplatna dostava na kućna vrata!
I na kućna vrata pokucao je ON. Visok i vitak. Izbildan. Zgodan za ubiti se. Tegli neke pakete, a čelo mu se blago orosilo kapima znoja. Ispod tanke bijele košulje naziru se godine i godine teretane.
“Vi ste naručili?“ upita i šeretski se nasmije.
“Da, jesam! Baš vas iz kataloga!“ htjela sam mu odgovoriti, ali smatrala sam da bi takav odgovor bio poprilično neumjesan. Mogao bi prouzrokovati nezgodne implikacije, kao recimo zastoj u komunikacijskom kanalu. Nesporazum. Ili zlouporabu položaja, pa čak i seksualno uznemiravanje. Zato sam mudro šutjela. Zgodni bodibilder nastavio je nositi pakete, a ja sam se osjećala kao u onoj Coca-cola reklami.
Na kraju sam ga odlučila nagraditi čašom hladne vode. Sjedili smo za kuhinjskim stolom. Sad sam se ja znojila od pogleda na njegovo tijelo, a on se ladio pod klimom.
“Kako je to žalosno!“ bojažljivo je započeo komunikaciju.
“što to?“ upitam znatiželjno.
“Sirota djeca! Pogledajte samo koliko knjiga! Toliko se mučiti i onda?“ upita me, kao da od mene očekuje neki pametan odgovor. Moje su se moždane vijuge tako strahovito sporo okretale, da sam gotovo mogla čuti škripanje u svojoj glavi. Gledala sam u njega i razmišljala o sasvim desetim stvarima. On kao da nije primjećivao odsutnost moje mentalne aktivnosti:
“što će im sve te silne škole, uspjesi, kad na kraju ionako neće naći posao?“ upita me sa suzama u očima. Moram priznati, malo me zatekao, iako o tome razmišljam svaki dan barem 4578 milijuna puta!
“Pa ovoga, ja mislim, ovoga, zbilja ne znam…“ mucala sam i zamuckivala.
“Evo, pogledajte mene, završio sam filozofiju i nigdje ne mogu pronaći posao!“ požali se, a meni su se oči još više zažarile. Pokraj mene sjedio je netko s kim bih mogla filozofirati do besvjesti, razglabati o Kantu, Shopenhaueru, Nietscheu, Descartesu i ostaloj škvadri.
“I sad bih trebao što? Čuvati stado ovaca?“ uzrujao se.
“Hm, pa to možda nije tako loša ideja!“ Odjednom sam prestala zamuckivati:
“EU fondovi izdvojili su značajna sredstva za unapređivanje ruralnog turizma, za podizanje standarda zajednice, kao i za školovanje pastira!“ Mladac je u čudu razrogačio svoje prekrasne zelene očice.
“Zamislite samo, postali biste menadžer za stočarstvo na kršu!“ klicala sam sretno. Znala sam da me već smatra potpunom luakinjom, ali nisam mogla prestati vrtjeti sličice u glavi:

On i ja (dvoje visokoobrazovanih i nezaposlenih) na kamenu i kršu, gledamo kako naše ovčice spokojno pasu zelenu i nazagađenu travu, daleko od grada i buke, stresa i skupoće. Filozofiramo o Kritici čistog uma, ne slažemo se oko Hobbesova Levijatana, oduševljeno mi priča o Sorenu Kierkegaadu i Heideggeru, a poslije polemiziramo o Bitku i ništavilu Jean-Paula Sartrea. Kad se umorimo od šetnje zelenim vrletima, omađijani ljepotama netaknute prirode zalegnemo na neku livadu. I dok mi vjetar mrsi kosu, on iz džepa vadi svoju frulicu (a što ste vi pomislili?), a ja odjednom shvaćam kako sam ipak odgledala malo previše niskobudžetnih sapunica!

Rosie Kugli
Ženska posla

Odgovori