Referendumsko pitanje, uzelo je maha.

Svojim intrigantnim sadržajem (tko će koga) potkopalo je učmalu društvenu svijest, zagolicalo sve slojeve i podslojeve, uvuklo se i u najzabitiji ruralni zaselak lijepe naše. Svjedoci smo brojnih debata, sučeljavanja, istupa u javnosti, traže se stručna mišljenja koja pokušavaju rasvjetliti i otkriti uzroke posrnuća ili posvemašnje nespremnosti za nove napredne ideje i svjetonazore za koje je naš, krizom okrhnut i u pojam ubijen narod još uvijek (NE) spreman.

U moru verbalnih polucija, mlaćenja prazne slame i drugih naklapanja, naišla sam na brilijantu digresiju (koja je doduše izazvala podsmjeh nekih članova društva, ali znate kakvi su ljudi!) a snažna poruka koju odašilje, vraća nas na početak početaka, zagonetke velikog praska, Noine arke iz koje je, čitava zbrka zapravo potekla.

Preskočit ću uvodna poglavlja svima nam znana. Nerazjašnjeno ostaje kako je u vrijeme bez malih TV prijemnika i prognoze Zorana Vakule stiglo upozorenje da se sprema oluja svih oluja, ali znamo da je sagraena moderna verzija pretpotopnog Titanika, sa iskusnim skiperom Noom. U barku su se ukrcali predstavnici životinjskog svijeta, dakako, u pratnji svoje bolje polovice.

– Čuj stari, neš mi se grči u želucu… a nije zbog valova… – mrkom su medi Miletu koljena klecala dok je ulazio u potpalublje. Sa strahom je pogledavao prema krupnoj gospoi, mrkoj Mandi s kojom će od sad pa nadalje dijeliti sve ono dobro i loše na tom putovanju s potpuno neizvjesnim ishodom. Za početak malu kabinu i samo jedan krevet.

– Potpuno te kužim… znam kak ti je. Mislim nije ni meni lako. Sad sam osuen svo vrijeme provoditi sa svojom ženom… Nema više zova divljine, lova, vjetra u krilima… – gunao je Kondor Valter tiho, da ga gospa Ratimira ne čuje.

– A kaj se pak ti buniš? Ak ti prigusti, samo raširiš krila i nestaneš! – tješio ga je bik Trpimir. – Ova moja krava Jagoda, neprekidno mi je za vratom, nemrem praf koke ni gledet! A glečte dečki kak se ove mačke vu tigrastim tangama šepure naokolo!

– Matere mi moje, bi će to fešta i po, trista mi pohanih škampića… – galeb šime iskusnim galebarskim očima, mjerkao je strankinje.

– Ma ste vidli, koje lipote, oslipit ću!- krešatao je.

– šime, vraćaj se oe, nemoj da ti oči iskopan, trisku opalin…. – visoko rezonantni tonovi njegove družice Mare parali su nemirno more, a šime se podvijena repa vratija marendati.

***

– Cure osjećam se kao veliki trokrilni ormar, merzerica – plakala je slonica Željkica.

– Osobe koje zagovaraju prirodan izgled ne bi smjele biti diskriminirane u odnosu na ove napuhane paunice, koje se šepure po cijele dane i razmeću svojom ljepotom – pokuša je utješiti mudra sova Valpurga kojoj je ovo bilo prvo putovanje i patila je od morske bolesti.

– Ne shvaćam što se dešava, sve je bilo čist fajn ali od kad smo došli, mome Milivoju niš ni po volji, stalno mi neš prigovara, buni se, a navečer ide van s dečkima! – ridala je mišica Milica – Mi voluharice nismo tako odgajane, znate živimo u monogamiji, ali bojim se da… Milivoj ne zastrani…. – glasni jecaji prolome se palubom.

U tom trenutku, zanosna lija Lili prošeće svoj dugi kitnjasti rep, ostavljajući redove mužjaka da se utapaju u jezeru sline.

– Vidite o čemu pričam? Uz ovakve napirlitane omote krznenih namiguša, teško ću zadržati svog Tončeka – užasnuto će Željkica.

– Ne uzrujavaj se, draga! Barem ti znaš da je mozak najveća erogena zona, a kladim se da Lili ima inteligenciju usahle tratinčice. No, ipak savjetovala bih ti da skineš koju kilicu – dobrohotna je bila gospoa papigica Pepica.

– Znate kaj puce? Morti se čini da uspjeh ne ovisi o tjelesnom savršenstvu, al abe vam to. Čini se da je Lili uspjela zavesti gospona Vučka. Tko bi rekel? A činil se tak solidnim gosponom! Nego znate kak znam? Hilda i Vučko su se tak svadili da cijelu noć oka nis sklopila, svi mi bubnjići popucali. Najte nikom reć da sam vam to ispripovedala, ajd bok, žurim dalje! – uskokodakala se kokica Katica.

Vijest o prevari i drugim raznim devijacijama načelo je šaroliko društvance koje je skakalo, gmizalo, zavijalo, jaukalo i arlaukalo. Sve to, neopisivo je uzrujavalo gospona Nou tako da je bio primoran poduzeti radikalni potez. Ustanovio je instituciju braka kao doživotne zajednice u dobru i u zlu, sve dok ih smrt ne rastavi, kako bi se prevladale početne teškoće u odnosu mužjak / ženka koje se i danas reflektiraju u mnogim oblicima zajedničkog života. Sve kasnije znanstvene rasprave, pokreti i ratovi nisu donijeli ništa bitno novoga, no nikad se ne zna što donosi sutra!

Pardon 01. 12. 2013!