U ime samohranog roditeljstva

Trenutno pregledavate U ime samohranog roditeljstva

(Iz dnevničkog zapisa N.N.)

šamar je doletio na lice moje majke. Podigla je ruke da se obrani ali nije mogla. Bio je veći, snažniji. Slike oca kako tuče majku, suze, masnice, nasilje i alkoholizam ukralo je moje djetinjstvo…

****

Odrasla sam u čvrstom uvjerenju da se meni takvo što ne može dogoditi. Ali život ne pita, a prošlost je upravo ono što se u zlostavljačkim obiteljima redovito ponavlja. Kad sam upoznala njega nisam mogla vjerovati svojoj sreći. Bio je bogat, iz fine obitelji. Nisam se obazirala na priče koje su kružile o njemu, jer one koji imaju zaljubljeni sjaj u očima ništa ne može pokolebati. Ne slušaju dobronamjerne savjete. Ne slušaju ništa osim vlastitog srca, a s vlastitim srcem uvijek se kladimo u najviše uloge.

Nisam postala njegova “žrtva“ preko noći. Isprva nisam shvaćala, jer bila sam sigurna da me voli, a kad volimo onda volimo. Tako bi barem trebalo biti, bez grube kalkulacije, predumišljaja, omalovažavanja, zlostavljanja.

Nasilje, ovoga puta tiho, ponovno je postalo mojim životnim suputnikom. Svoje je duge i nevidljive krake ovilo oko mene i svakim me danom sve više gušilo. Osjećala sam strah, ali i sram. Jer kako pričati o nasilju koje ne postoji, ili postoji samo u prikrivenim i neizrečenim mislima? Kako opisati hladno verbalno nasilje, pogled pun mržnje, ledeni ton, grubu gestu, ucjene, sarkazam, biti ponižavana, omalovažavana, ismijavana?

Krivotvorio je svoje nasilje, jer nije bilo krvavih tragova, masnica, izbijenih zubi, slomljenih rebara. Onaj tko nije uhvaćen u tu zamku teško može razumijeti da riječi i pogledi mogu biti isto tako razarajući kao i šake. Da nanose duboke psihičke ožiljke koji ne zacjeljuju.

Ironično, jer na prvi pogled sve je izgledalo savršeno. Glumili smo savršenu obitelj na daskama koje život znače. Tek kad su se svijetla na pozornici ugasila, utonula bih u mrak. Tko zna koliko bi izdržala, da me glasan krik moga djeteta nije trgnuo iz obamrlosti. Bio je to očajnički poziv u pomoć. Moja majka možda nije mogla, nije imala priliku, hrabrost, podršku društva, okoline, da sestru i mene otrgne iz zlostavljačke obitelji, ali ja to mogu! Uostalom, zar to nije moja obaveza, odgovornost? Vratiti osmijeh na lice moga djeteta? Učiniti da odrasta u sretnom okruženju, pa makar i sa jednim roditeljem? Samohranim?

Tada sam odlučila napraviti onaj prvi i najteži korak. Skupila sam hrabrost i usudila se. Znala sam da se moram izboriti za “normalno“ djetinjstvo moga djeteta i omogućiti da se razvije u osobu koja se sutra neće ukalupiti u zlostavljački obrazac.

Nije bilo lako, jer učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da me uništi. A vjerujte mi, bio je moćan čovjek. Doslovno preko noći, ostala sam bez svega. Našla sam se na ulici s malim djetetom. Ucjene, prijetnje su se nastavile, želio je uzeti dijete. Institucije u koje su se svi zaklinjali nisu mi pomogle, ali uvijek se otvori prozorčić…

Ponavljam nije lako. Samohrano roditeljstvo nije lagano – da ne pričam o materijalnoj strani, ali sve do nedavno iskreno sam vjerovala da je društvo u nekim pitanjima koji se tiču, obitelji i braka uznapredovalo. Danas, na pragu ovog referenduma osjećam da smo “vratili“ kazaljku sata. Najviše od svega boli me što ćemo potrošiti tolike novce, a u ime čega? U ime obitelji u kojem je samohrano roditeljstvo neprirodno okruženje jer za djecu najbolje da ostanu s ocem koji ih zlostavlja, a majku rekreativno udara ili sustavno ponižava – jer to je obitelj!?

by Rosie Kugli

Odgovori