Tajlandska avantura

Tajlandska avantura
Ovo nije putopis. Putopise pišu oni koji znaju čitati karte.
Oni su pročitali “501 mjesto koje morate posjetiti“ i unaprijed isplanirali itinerer i budžet putovanja. Oni koji ne posjeduju takve organizacijske vještine, a izmeu natalne i zemljopisne karte ne vide razliku, pišu avanture. Ova se odvijala u Tajlandu…
tekst i foto: Ivana Conjar
Sjećam se da sam kao klinka u trenutcima izgubljenosti i krize, nasumce otvarala knjigu i čekala poruku baš za mene i baš u tom trenutku, poruku koja će mi podesiti kompas. Danas s tim ciljem koristim Google. Ukucavam “tečaj joge“ u tražilicu i suprotno svom realnom stanju, biram tipku “I feel lucky“ - puštam da onaj Netko učini najbolji izbor za mene. Otvara se stranica Yoga Thailand. Hm, očekivala sam nešto jednostavnije, pristupačnije, jeftinije. Ipak, ne odbacujem aksiom koji sam davno usvojila: Ništa nije nemoguće ako znam što želim, a ovo je idealno vrijeme da to provjerim.
Nekoliko tjedana kasnije…
Tri tjedna nakon mog “I feel lucky“ klika, stižem na Koh Samui, Tajland.
Otok Koh Samui je omiljena destinacija bogatih Europljana, Amera i ocvalih vucibatina koji su došli jeftinom cugom impresionirati mlade i pitome lokalne djevojčice. Seks turizam ovdje je sofisticiraniji nego u Pattayi, a lokalna djevojka koja je u opticaju diže se i liježe s molitvom da je aktualna mušterija sutra zaprosi i povede u obećanu zemlju iz koje dolazi. Nelijep prizor: predimenzionirani metalik ružičasti stari prdonja i utegnuta tamnoputa djevojčica.
Na Koh Samuiju se nalazi i jedan od najboljih i svakako najskupljih joga centara u svijetu. Ovdje dolazim zaboraviti probleme koje sam ostavila u Zagrebu kako bih im se vratila osvježene glave nakon tri tjedna intenzivne unutarnje njege. Otišla sam na drugi kraj svijeta da bih se vratila sebi. U centru jogiji sa stažem dan započinju puno prije izlaska sunca, izgovarajući mantre u krugu žrtvene vatre. A onda bi se rasuli po pješčanoj plaži kao pikule čekajući da izlazeće sunce obasja i njihovu unutrašnjost. Mi amateri zauzimali bi tada lošije pozicije, ali s jednakim hipnotičkim iščekivanjem zlatne kugle. Osjećala sam da prisustvujem nečem vrlo važnom i velikom sjedeći na bijelom pijesku u mlako jutro i čekajući da prva svjetlost razgraniči ocean i nebo. U sedam je počinjala jutarnja joga. Amateri su vježbali uz ocean ispod palmi. Muhe su se gostile mojim znojem, mirisao je doručak, a ja sam glumila da sam nadrasla te početničke testove koncentracije. Došla sam isprazniti um od starih sadržaja, napuniti ga novima. Došla sam probuditi i zagrliti dijete u sebi. Kvragu, mislim da dijete u meni nije baš taktilni tip. Nakon pet dana jutarnje i večernje joge, osluškujući svoj unutarnji glas, čula sam samo: Ommvdjeee jeee doooosadnooo. Disciplina je prekrasna, potrebna. Disciplina je imperativ. Ali, mom karakteru stoji kao proteza za ispravljanje spontanosti.
Idemo dalje…
Pakiram stvari u ruksak, one koje ne stanu ostavljam u Yoga centru. Kad sam već na jugu Tajlanda, red je da vidim gdje se snimao Žal, s Leom Di Capriom. Kaže Lonely Planet: ako želiš vidjeti ljepote Tajlanda doeš na otoke Ang Thong. Vjerujem da je prizor impresivniji izvan sezone monsuna, kad planine zataknute u more sjaje karakterističnom limeta zelenom bojom. Ali biti u kajaku na oceanu ispod teškog monsunskog oblaka i čekati da se sruši na tebe istovremeno je i prijeteće i uzbudljivo, kao promatrati svau za koju znaš da će završiti u krevetu.
S rajskih otoka otisnem se u ribarsko mjesto Bo Phut. Kiša i šljapkanje japanki služe mi kao kulise, pravim se da odavno pripadam ovom mjestu i da nisam prokleti turist sama kao rak (iako sam sve to i to podcrtano). Tražim Green House jer tog se jedino sjećam iz Lonely Planeta (da li zbog serije Dr. House ili zbog povoljne cijene?). En ten tini metodom izaberem smjer i krenem. Hodam pogleda uperenog u japanke kako su nas mame i učile. Dere se neki lokalac: “Need a room, madam?“ Gledam ga uvrijeeno, kako je samo provalio da nisam odavde? Možda zbog ruksaka od 20 kg, jastuka za avion i torbe za jogu… Ja tražim Green House, kažem svisoka kako samo purgerice znaju. Odgovara lokalac: “Ovo je Green House, ali je promijenio ime“… Kako bi netko kao ja to mogao znati?
Ništa slae nego pokisnuti od ljetne kiše, istuširati se toplom vodom, presvući se i otići u “selo“. Uf, male stvari…. Tako i bi. Prvih par dućana otvorenih usta sam se divila slikama Buddhe. Onda sam naišla na druge galerije s istim slikama Buddhe… I usta i objektiv fotića zatvoriše se.

Organizirano putovanje?

Nakon tjedan dana opet sam na luksuznom aerodromu otoka Samui, moram priznati, najljepšeg kojeg sam vidjela. WC je prekrasan, a po WC-u se mjesto poznaje. Nekoliko metara dugačak akvarij s ravnodušnim šarenim ribicama. Čekaonica je zapravo klimatizirano mjesto za opuštanje na otvorenom. Služi se kava, svježe ocijeeni sokovi, pizza, tajlandske delikatese… Zanimljivo – bogatašima je sve besplatno, a sirotinja mora plaćati.
Sletim u Bangkok s planom da odem na šalter Air Asia kupiti jeftine avio karte za Chiang Mai, grad na sjeveru Tajlanda smješten meu rižinim poljima i plantažama opijuma. Ali… da avantura krene po planu, zvala bi se organizirano putovanje. A ja nisam toga kova. Svi letovi su krcati jer se bliži Kraljičin roendan, što je uz Kraljev roendan najveća svečanost u zemlji. Dakle, ubrzo shvatim da neću avionom u Chiang Mai, i to je u redu. Ali kamo ću?
Pazarila sam na aerodromu u Zagrebu Lonely Planet, mog budućeg suputnika, da ne kaže netko da sam putovala sama kao duh. Lonley Planet je od početka našeg druženja imao potpuni autoritet u donošenju odluka – što on izabere, postaje naš cilj. Donošenje odluka je ionako disciplina u kojoj redovito pušim. Pustila sam da se otvori na stranici po vlastitom odabiru. Op, Ayutthaya. Prihvaćam.
Najlakše na svijetu je doći do Ayutthaye
Povučem par linija na gornjem kapku radi efekta “sretnih očiju“, budući da uvijek izgledam kao da ću se rasplakati radi gladne djece u Africi i nepravde nanesene kitovima i delfinima. Sretne oči mogu te dovesti dalje i sigurnije, ljudi radije pomažu sretnim ljudima. I taj par sretno nacrtanih očiju krene po informacije kako do Ayutthaye. Udaljenost izmeu Bangkoka i Ayutthaye na karti je oko 2 centimetra, ali u pravom životu to je udaljenost jednog minivana, taksi-mopeda, gradskog busa, taksija, meugradskog busa i tuk tuka. Vječnost. S punim pouzdanjem Lonely i ja obratimo se za pomoć službenicima na turist info šalteru. širokim osmjehom i kriminalnom mješavinom engleskog i tajlandskog, džepna Venera me ohrabri informacijom kako je najlakše na svijetu doći do Ayutthaye.
Možda nismo mislile na istu Ayutthayu. Sjednem u minivan, jedina koja ne razumije niti riječ tajlandskog, vozimo se pet, šest komada i ja kroz džunglu staklenih nebodera i baraka Bangkoka. Bila sam na nišanu otvora za klimu, što mi je pasalo prvih deset minuta, potom sam izgubila svaki osjet u licu. U nekom trenu svi izau, a vozač me pogleda u stilu “šta čekaš?“ I da sam imala kontrolu nad bilo kojim od tristo zaleenih mišića lica, ne znam što bih odgovorila. Pretpostavila sam da mi vozač govori da smo stigli u grad hramova. Izašla sam iz kombija na otprilike dvadeset stupnjeva višu temperaturu i obrazi su mi se počeli otapati.
Zaustavljam mlade ljude, očekujući da su se s engleskim susreli u školi, na internetu ili bar instalirajući fejk Windowse. Ali džaba. Oni govore, ali njihov engleski je… Nije. Počnem luački ponavljati riječ “Ayutthaya“. To je jedina riječ koja nam je eventualno zajednička. Onda me netko povuče za ruksak i gurne na bus koji je nailazio. Bus u Ko to tamo peva je limuzina. Spuste me van nakon dvije stanice.
Džepna Venera na informacijama rekla je da je najlakše na svijetu doći do Ayutthaye. Sigurno sam sad na pravom mjestu. Prijeem nezaštićenu prugu i cestu od šest traka bez prometnih pravila. Tražila sam hotel ili turističku agenciju, bilo koga tko zna da se ostatak svijeta koristi engleskim jezikom. Ubrzo sam shvatila da i hrvatski prolazi jednako dobro, ako se priča glasno i polako.
Izmeu obješenih kokoši i neidentificiranih životinjskih leševa pored kupke od kipućeg ulja, dolazim do hotela. Recepcionerka me dočeka urnebesnim smijehom. Rekli su mi da je Tajland zemlja s tisuću osmjeha, ali uočavam stanovitu razliku. Na glasnom i polaganom hrvatskom pitam je ima li slobodnih soba, i usput, je li ovo Ayutthaya? Ona u pauzama smijeha odgovara: Bangkok, Bangkok. Dakle, nakon više od sata vožnje ja se nisam makla iz Bangkoka! Ova vesela djevojka mi na komadiću papira tajlandskim pismom napiše (navodno): “pomozite mi da doem u Ayutthayu“ i predloži da to pokažem ljudima na ulici. Na papiriću je moglo pisati i: “Kupi desni bubreg, lijevi gratis“, ali shvatit ću to prvi put kad papirić pružim nekome.
Vratim se natrag do nezaštićene pruge i ceste sa šest traka i tapšem ljude na autobusnoj stanici kao oni u Tkalči koji ostavljaju medvjediće i poruku na stolu. Biram mlade žene. šanse su manje da će me ubiti i rasprodati mi organe. Ali priznajem da preferiram taj redoslijed.
Jedna od njih na poruku na papiriću odgovorila je serijom uputa na tajlandskom. Buljila sam u njene usne koje su se micale, sve manje uvjerena da se obraćaju meni. Iz fiksacije me prekinulo njeno gurkanje. Ugurala je mene i moj ruksak u taksi i zalupila vrata. Našla sam se u tijesnoj unutrašnjosti trošnog auta, predajući svoj život vozaču s ukupno četiri zuba.
Krenemo. Kamo ćemo, pitam taksista. Mogu slobodno i na hrvatskom. Taksist se samo nasmije zubnim mesom. Zemlja s tisuću osmjeha. Nakon pola sata vožnje staje. Činilo mi se da sam se našla na sajmu polovnih autobusa. Ja sam još uvijek u Bangkoku! Poluočajno, a polupragmatično izaem na cestu i stanem se derati: Ayutthaya, Ayutthaya! Uniformirana gospoa uhvati me straga za ruksak i gurne u pretpotopni autobus na dvosatnu vožnju.
U godini 2553.
Prije nego sam japankama konačno dotakla tlo grada hramova, bila sam okružena vozačima tuk tuka kao gladnim piranjama. Ayutthaya je važno turističko središte i mnogi su lokalci naučili najosnovnije riječi engleskog. Odabir hostela opet sam prepustila Lonelyu, i prvo ruksak a onda sebe smjestila u tuk tuk, trokolicu vrlo sličnu onoj koju voze Del Boy i Rodney, ali s dvije paralelne klupe na prikolici.
U hostel sam upala kao ruka u rukavicu. Smješten izmeu glavne ceste i rijeke, s predivnom terasom, pogledom na osvijetljeni hram, malim ali romantičnim sobama i zajedničkom kupaonicom. Tu se vrijeme zaista računa u nekim drugim jedinicama, kao da sam u prošlom stoljeću iako kalendar na zidu recepcije pokazuje godinu 2553.
Soba košta 600 bahta, cjenkam se kao što običaj nalaže i dobivam sobu za 500. 100 kuna. Sve izgleda kao da se ovdje snimao Mladi Indiana Jones, a spavao je baš u mojoj sobi. WC i kupaonicu dijelim s drugim gostima, ali ovo mjesto u meni razvija toleranciju i neosjetljivost na to što ću svoje jutarnje i večernje rituale dijeliti s drugima. Mjesto ima i presladak restorančić uz rijeku gdje pijem pivo s takvim guštom da bi me mogli kazniti za blud.
Vrlo drag i vrlo maleni recepcionar predloži mi da odem navečer na vožnju rijekom. Ayutthaya je zapravo otok okružen trima rijekama, a većina hramova nalazi se uz njihove obale. Noću osvijetle hramove, prizor je spektakularan. Kimnem na njegov prijedlog, vratim se svom pivu i smetnem s uma turističku atrakciju. U 8 sati kaže mi maleni da me čamac čeka. Ha? Čekaj, ali nisam to tražila… Ipak, ovdje sam da se predam struji koja je veća, pametnija i zabavnija od mene pa poslušno uem u čamac. Čamac bih prije nazvala splav, a ograda koja me dijeli od rijeke više je simbolična nego funkcionalna. Moja vozačica i ja otisnemo se u široku rijeku boje Divke. Splav reagira na svaki pokret, sjedim mirno, prekrila sam lice rukama, ne bih voljela da me zapljusne ta rijeka. Izmjenjuju se prizori trošnih baraka, osvijetljenih hramova i ruševina nekadašnjeg velegrada koji kao da ne pripadaju ovom svijetu. Osjećam se poput zrna prašine u Univerzumu. Shvatim koliko sam nemoćna u tom trenutku. Da kihnem vjerojatno bih prevrnula splav i lice bi mi postalo nevidljivo već 2 cm ispod površine vode, a do jutra ogromne ribe od moga tijela ostavile bi samo naušnice i piercing. Otkočila sam strah, prepustila se trenutku i predala život u ruke neznanke koja me vozi kroz noć. Dlanove kojima sam štitila lice od mutne vode sklopim u molitvu i zahvalim se iskreno na životu. Sjetim se omiljene rečenice iz filma Vrtlog života: Ponekad je toliko ljepote na svijetu da mi se plače…

Odgovori