Marijana Perinić sve je poznatija stand up komičarka – šou “štiklom u mozak, loptom u dupe” u klubu Supercaffe u kojem s kolegama ‘trančira’ muško-ženske odnose postao je pravi hit…

Razgovarala: Nataša Ozmec

Trenutno ste najpoznatiji kao stand-up komičarka, no kako je do toga došlo… Sigurno niste kao djevojčica u vrtiću o tome maštali…?
Naravno da nisam maštala o stand up-u… Htjela sam biti prvo tajnica, pa turistički vodič, pa novinarka… Ali sam oduvijek zabavljala ekipu iz kvarta, primjerice imitirala bi pjevače s Eurovizije, glupirala se i trčala okolo s maminom četkom umjesto mikrofonom meu rukama, čvrsto uvjerena kako ja znam pjevat! To mi je valjda bila neka špica! A od glasa ni G… Jadni svi oni koji su to morali gledat, a pogotovo slušat… Interesantno je da nikada nisam pričala viceve, što je u biti i prvo i sveto pravilo stand up-a: NIKAD NE PRIČAJ VICEVE!

Koliko je kod nas popularan stand-up?
Rekla bih sve više i više. Zagrebački klubovi su uredno popunjeni, evo na našem redovnom showu “štiklom u mozak, loptom u dupe” u klubu Supercaffe čak postoji i lista čekanja, a rezervacije stolova odu u svega dva dana! A što drugo reći nego da Hrvatima očito fali smijeha…

Je li vam teže ili lakše nego muškim kolegama? Možete li usporediti situaciju u Hrvatskoj s onom u SAD-u?
Teže je jer smo u deficitu, ali se ne damo! Trenutno u Hrvatskoj ima toliko žena komičarki da ih mogu doslovno nabrojat na prste jedne ruke. U SAD-u je naravno drugačije, puno ih se već isprofilirao, dokazalo i uspjelo, a da ne govorim o razlikama u zaradi .To vam je preko bare baš prava industrija na visokoj cijeni, i ako se probiješ – only the sky is a limit…

Biste li i sama voljeli nastupati vani?
Naravno da bih nastupala vani, evo neka me naša dijaspora za početak pozove, dolazim odmah! (smijeh) Imala sam čak jednom priliku nastupati u Australiji, u klubu Brass Monkey u Perthu.
Sasvim slučajno sam s prijateljicom otišla pogledati neki stand up i naravno nakon dva in-tonika sam uletila izvoačima sa spikom da nastupam po Hrvatskoj, oni se oduševili i u roku od 3 minute me nagovorili da se popnem na pozornicu Ovako blesava sam se naravno i popela i počela kao nešto na engleskom, no ubrzo sam se prešaltala na hrvatski jer mi je mozak zblokirao, pa sam im tako na svom dalmatinskom ispričala priču o svojoj materi i ćaći. Iako me nisu ni riječi razumijeli, valjali su se od smijeha, valjda zbog mog deranja i gestikulacija… Ma samo dragi Bog zna zašto su se smijali… al’ nema ni veze, barem sam probila led!

‘Specijalizirali’ ste se za muško-ženske odnose – zašto? Ima li tu više ‘štofa’?
To je samo takva plodna njiva za nepresušnu komediju, ironiju, cinizam, čak i crni humor.
Svatko od nas je barem jednom bio ili povrijeen ili je nekog povrijedio, svatko je ili bio ostavljen ili je nekog ostavio, svatko se barem jednom za glavu uhvatio i zapitao “što ja pobogu radim s tom budalom?”, bilo to u vezi, braku ili u nekim drugim kombinacijama… Tako da se upravo u tim životnim pričama o muškarcima i ženama, svatko može pronaći. A čim se poistovjetite s onim o čemu vam komičar priča, smijat ćete se zagarantirano!

što vam je najdraža tema – s čim se najčešće zezate?
Govorim upravo o razlikama izmeu muškaraca i žena te o onim tipičnim ženskim temama: celulitu, debljanju, mršavnjenju, ali se dotaknem koji put i nogometa, pa malo o mojoj Dalmaciji, razlikama izmeu sela i grada… Ma uglavnom pričam o svemu onome što je ljudima blisko i poznato.

Je li na nastupima više muške ili ženske publike? Da li isto reagiraju na iste štoseve?
Tu su negdje, to nije pravilo. Kod mene na show dolaze podjednako i žene i muškarci, drago mi je samo da nema ekipe mlae od 25 godina… Ipak su naše teme za one koji već imaju neke utakmice u nogama.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od stand-upa?
Može, naravno, ako samo na to zabrijete i usmjerite cijeli svoj život samo u tom smjeru. Ali ako kao ja žonglirate sa svojim stalnim zaposlenjem, pisanjem, voditeljstvom, stand up-om i svim ostalim hobijima, onda već malo teže. U svakom slučaju, za sad mi doe kao lijep honorar barem za počastiti ekipu.

Bavite se i novinarstvom, moderiranjem na promocijama i predstavljanjima – što je zapravo vaš ‘poziv’, što vas najviše vuče i nadopunjavaju li se vaše aktivnosti ili jednostavno imate različite interese?
Ma ja sam vam bolesno svestrana, čak me i zovu MIG 29 jer u jednom danu napravim toliku kilometražu da to nije normalno, što se doduše ne vidi na mojoj liniji (smijeh).
Pa rekla bih da me najviše ispunjava pisanje jer me lansira na neki drugi svijet, ali od toga nažalost ne mogu živjeti… Potom voditeljstvo jer sam u tome “doma“ i najopuštenija, pa tek onda stand up, jer mi je najveći izazov. Kod stand up-a je najljepše upravo to što je nepredvidljivo i svakako traži najviše rada i adrenalina. Novinarstvo se isto tu negdje provlači, ali i posao Event Managera u poslovnom turizmu kojeg radim već punih 10 godina. Rekla bih da je kombinacija svega navedenog upravo za mene ona dobitna!

Napisali ste knjigu šaka suza, vrića smija – kako je prošla na tržištu?
Toliko je brzinom otišla da je izdavač već dva puta morao raditi dotisak. Mislim da je ostalo još nekoliko knjiga koje se mogu kupiti ekskluzivno u Tisak Mediji. U svakom slučaju kažu da je bila apsolutni hit prošlog ljeta, pokupila je dobre kritike meu publikom i u medijima… što uistinu nisam očekivala, jer je roman, nakon objavljene zbirke kratkih priča Gore ne može, ipak bio moj prvijenac. Sada me svi već pitaju za nastavak., a ja kažem: Polako, ima vrimena.. Al morat ću se uskoro primit posla, da mi publika ima što čitat na ljeto… (smijeh)

Tko su vam uzori meu stand-up komičarima, kod nas i u svijetu?
Nemam baš puno uzora, ali obožavam gledati strane komičarke, jer su mi velika inspiracija.
Izdvojila bi Wandu Sykes, Margaret Cho, Ellen DeGeneres, a od muškaraca svakako legendu Pabla Francisca jer je čovjek apsolutni multitalent. Komičare je dobro gledati, pratiti i koristiti kao inspiraciju, ali se na koncu kod pisanja teksta opet treba okrenuti samo sebi i svojim doživljajima.

Kakvi su planovi za budućnost?
Puno rada, uz puno smijeha i dobre zabave…