Sreća traži težak rad

Sreća traži težak rad
S obzirom na to da se još nisam prikvačila na Iskricu ili neku drugu mrežu koja ima tu magiju da povezuje ljude, uglavnom dejtam sa svojim super frendicama. Sve su one mahom uspješne poslovne žene, uglavnom singlice, što će reći, u potrazi za dodatnim accesoirom iliti dečkom za š kao šetnju (a što ste vi pomislili?).
I dok jedna smatra da će mantranjem i pukim pozitivizmom unaprijediti sve levele svog života, Vanja i ja ne dijelimo njezine stavove. Sve je krenulo zapravo posve bezazleno:
“Vidi, radim od jutra do mraka i ganjam karijeru, a kad malo izmigoljim iz onog svog ureda, shvatim da u mom životu postoji praznina veličine oceana.Jer natukla sam godine, a ni ku(*)četa ni mačeta!“ cvilila je Vanja.
Bila je u ozbiljnoj krizi. Nigdje nije vidjela spas. Utočiše. Nešto za što bi se mogla uhvatiti. Sigurnu luku, čamčić ili barem neki luftić. Ali ničeg. Apsolutno se ništa nije naziralo na horizontu.
“Pa., da…mislim, ovoga…“ zamuckivala sam ne znajući što bih joj pametno rekla. Zakoni ponude i potražnje nisu nam baš išli u prilog. Fond slobodnih i raspoloživih mužjaka nestajao je žustrom brzinom (dobro neću opet o CRO standardu), ali nakon dubokoumnog promišljanja, shvatila sam da ne postoji bolja usporedba.
“Hm, da!“ mogla sam samo slegnuti ramenima i složiti s s njom da je u današnje vrijeme pronaći muškarca još teže nego pronaći posao.
”Kad se najmanje nadaš, on će se pojaviti!” slavodobitno objavi Ivana. Kad čujem nešto toga tipa, kosa, tlak, hormoni i živčeki automatski proključaju u mom, na ljudsku glupost ( unatoč godinama dobre prakse) još uvijek neotpornom organizmu.
“To je možda vrijedilo u doba krapinskog čovjeka, kad ženke nisu imale tako visoke kriterije! Svi su bili dlakavi, al’ su se zato borili s mamutima, pa recimo da su se komadi palili na junaštvo. Ali danas?” razočarano slegnem ramenima. “Samo ih se dimom može istjerati iz modernih brloga, čitaj ureda!” šiznula sam.
“ I niš (osim kiše koje nam je već p.k.- puna kapa!) ne pada s neba!“ složi se Vanja.
“Nisi u pravu!“ oštro je protestirala i nastavila trkeljati o sudbini i zvijezdama, da bi u sazviježe ponovo lansirala novi biser:
Samo se opusti i budi ono što jesi
“što znači biti ono što jesi? Ako do sada nisam imala uspjeha, onda nekog vraga radim krivo!” zaključi. “Raditi krive stvari, ali čekati da se čudo dogodi? Nemam uspjeha? Onda neću biti ono što jesam! Dakle, mijenjat ću stvari na sebi!” rezimirala je. Kratko i jasno.
Slagala sam se u potpunosti, dok je Irena negodovala. Ona je mantrala besmislice kako bi imala opravdanje za svoj strah od životnih promjena, jer biti pasivan iziskuje puno manje truda od inicijative i hvatanja ukoštac sa životnim izazovima. Ja, pak, nisam mogla dopustiti da se stvari tako banaliziraju:
“Sreća traži težak rad i nije na zvijezdama da upravljaju našom sudbinom, već na nama samima. U protivnom, moćni bi univerzum već davno odreagirao na sve naše izljeve pozitivizma. Na Vanjinu bi se kućnom pragu pojavio, recimo, ON! Meni bi se poslovi nudili, kao što se na svakom ćošku dijele razni leci za limfnu drenažu i ugradnju umjetnih kandži. Tanjina bi zločesta sveki već odavno zajahala čarobnu metlu i izgubila se u crnom mraku!“
Na žalost, osim gola u posljednjoj sekundi ili iznenadnog nasljedstva, čuda su većinom nešto što nas smrtnike vješto zaobilazi. Nitko se neće pojaviti ako se ne potrudimo, ako nismo na terenu, u potrazi, u akciji. Sa svakom akcijom doživljavamo novo iskustvo koje ne mora biti, (najčešće i nije) onakvo kakvim smo ga zamišljali. Ali, tko kaže? Može biti još i ljepše.
Zato zasučite rukave i bez straha zakoračite u džunglu na asfaltu. Jer život je ono što se dešava dok vi mantrate o zakonima vjerojatnosti koji su ionako nevjerojatni!
Rosie Kugli
Ženska posla

Odgovori