Sjećanje….

Sjećanje….

Sjećate se one prekrasne mlade žene, njenih nasmijanih plavih očiju na vrećicama DM-a? Bilo je to davno, ali vjerujem da se mnogi sjećaju. Tada je osnovana i udruga “Sve za nju“ kao psihološka pomoć ženama oboljelim od zloćudnih bolesti.

Na slici je bila moja prijateljica Silvija. Ovih dana proslavila bi svoj četrdeseti roendan…

Poznavala sam je kratko. Bila je to ona vrsta prijateljstva u kojem vrijeme ne igra ulogu. I što je to uopće vrijeme?! S nekim provedeš cijeli život i uopće ga ne upoznaš.

U to kratko vrijeme, a nismo se toliko intenzivno ni družile (vodila je svoje bitke koje su je iscrpljivale, bila na terapijama ili se nije osjećala dobro) nisam mogla ništa drugo nego diviti joj se i obožavati je.

Bila je toliko draga, hrabra, neustrašiva, vječno nasmijana, uvijek optimist i nadasve puna ljubavi koju je nesebično davala. Kao nepresušno vrelo. I zaista u svim trenucima, nikada se nije požalila, nije nas opterećivala, nije željela naše suze već samo smijeh.

I bilo je toliko nevjerojatnih epizoda, toliko nevjerojatnih kao njen “bijeg“ iz bolnice da bi stigla na snimanje vizuala kampanje “Sve za nju“. Još je imala iglu u ruci.

“Pa sve za nju! Zar nije tako?“ vragolasto se nasmijala i savila ruku iza lea.

Kad joj je nakon kemoterapije otpao nokat jednostavno je uzela je selotejp i ponovo ga zalijepila. Kad smo joj poručivale da se drži, ona je u bolovima odgovarala: “budem, makar i za gelender!“

Evo takva je bila moja Silvija.

Moja Silvija obukla bi najotkačeniju haljinu i bez kompleksa otišla na plesni podij, i plesala do jutra.

Smijala se i bila sretna. Kao i one večeri kad smo slavile njen roendan.

“što ćemo kupiti Silviji?”- propitivale smo se danima, jer osjećale smo da to nije samo “jedan“ roendan.

I dok smo pretraživale po policama, u isti čas, ugledale smo tu haljinu. Predivnu, bez naramenica, izazovnu i damsku. Ista nam misao proe kroz glavu. Nije li to malo pretjerano? Treba ima hrabrosti odjenuti takvu kombinaciju. Ja zasigurno ne bih imala petlju prošetati se u njoj, ali bila je toliko lijepa da smo je morale kupiti. Vjerovale smo da će biti prigode u kojoj će naša Silvija zabljesnuti u toj kombinaciji.

I nismo morale dugo čekati. Dok sam je tražila u prepunom klubu, ugledala sam maramu. Njen zaštitni znak. I nju, predivnu i nasmiješenu u toj istoj haljini (na svu sreću, naša je bila druge boje!)

To je bila ona. Hrabra i neustrašiva. Nosila je ono što se nitko od nas ne bi usudio. I danas bi nam svima rekla, obucite svoje najljepše stvari i slavite život, jer život je tako dragocjen. Nema vremena za nevažne stvari, a ono zbog čega se brinemo, na kraju se ne isplati.

Uskoro joj je ponestalo snage za ples, ali nije se predavala. Borila se. Na svim frontovima, hrabro i neustrašivo s velikom vjerom u konačnu pobjedu. Nažalost, imala je prejake i preokrutne suparnike. Slomili su njeno krhko tijelo ali nisu joj uspjeli uništiti duh.

Često je se sjetim. Njenog smiješka, optimizma. Hrabrosti. I koliko je voljela život:

Volim život… ponekad se osjećam bolno nesretna i shrvana od boli, ali unatoč tome, još znam sasvim pouzdano da je jednostavno željeti biti živ nešto veličanstveno… “

Odgovori