Zašto je djeca vole? Zato što u svojim knjigama progovara glasom koji im je prisan i prijateljski. Zato što ih gleda očima koje su uvijek spremne na smijeh i odlučne da život gledaju s vedrije strane… No ništa od toga nije recept za uspjeh. Da bi vas djeca voljela i čitala, morate proći mnogo teži ispit.
U nekom svijetu u kojem bi pisci smjeli biti samo oni s posebnom dozvolom koja bi se stjecala stvarnim poštenjem i dobrim srcem, Sanja bi odmah dobila žig i potpis. Zašto je djeca vole? Zato što je iskrena.
Kada se devedestih godina pojavila na književnoj sceni, mnogi nisu uopće znali da je Sanja Pilić kći jedne od naših najpoznatijih književnica za djecu, Sunčane škrinjarić. Drugo prezime, drugi stil, drugačije teme i posve nov pristup… Ista je bila tek lakoća čitanja i prisnost koju su u svojim tekstovima obje znale jednako nepogrešivo, premda svaka na svoj način, ostvariti s čitateljima, posebno s djecom.
Sanja je danas jedna od naših najpoznatijih, najnagraivanijih i svakako najomiljenijih spisateljica za djecu. Majka je odrasloga sina i kćeri i uvjerljivo najzgodnija baka naše književne scene. Nikada nije živjela u sjeni svoje poznate majke, a danas drži da je najdragocjenije znanje koje je predala svojoj kćeri sposobnost da slijedi svoj put i bude svoja.
što vam se danas čini najvrednijim nasljeem koje vam je ostavila mama?
Poštenje. Smisao za prepoznavanje vrijednog u umjetnosti. Sposobnost da budem svoja, ma što to zapravo značilo.
što je nikada niste stigli upitati, a htjeli ste?
Pitala sam je uglavnom sve što me je zanimalo, ali katkada nisam bila zadovoljna odgovorima. Mama nije bila baš jako praktična i nedostajao joj je smisao za humor.
Na koji ste način doživjeli svoje majčinstvo?
Strastveno. Iscrpljujuće. Zaljubljeno. Opčinjeno. Zabrinuto. Napokon sam morala odrasti. To mi je bilo teško. Odrastala sam i sazrijevala zajedno sa svojom djecom.
Prepoznajete li u svojoj kćeri sebe u njezinim godinama? Postoje li neke osobine za koje biste voljeli da ih nije naslijedila od vas?
Djelomično. Posvećena je djeci, a takva sam i ja nekoć bila. Osim toga, važna joj je ljepota, i unutrašnja i vanjska, sklona je duhovnim promišljanjima, uporna u stvaranju skladnog i lijepog života. Na svu sreću, moje negativne osobine nije naslijedila, samo pozitivne.
što mislite da je najvrednije što ste je naučili?
Da živi iz svoje duše.
Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili da, što ste stariji, sve vam se više živi, a sve manje piše…
To je istina. Shvatite da riječi baš i nisu tako važne… Sunčan dan me više inspirira na skitnju i putovanje negoli na pisanje…
Kako provodite svoje dane? Imate li neke male rituale do kojih posebno držite, koji dio dana najviše volite, s kim se družite, što vas veseli…?
Najviše volim jutro. Obožavam jutra. Na moru, u Zagrebu. Svakodnevni ritual je jutarnja kava od 8 – 9 sati u Pifu, s kćerkom i prijateljima. Skupi nas se ponekad i desetak pa brbljamo, prelistavamo novine, komentiramo filmove ili predstave… Družim se s ljudima različitih profesija i godišta, to me odmara. Često se smijemo. Katkada idem na Sljeme s društvom. Volim subotnje kave na špici, odlaziti na promocije knjiga, izložbe… Vesele me putovanja. Prije nekoliko mjeseci bila sam u Australiji i sad bih ponovo rado otputovala negdje daleko…
što nosite u svojoj ženskoj torbici?
Mobitel, glupe naočale za čitanje, maramice, ruž, novčanik, kemijsku olovku, ništa posebno, ali uvijek nešto tražim po toj torbici…
Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju časopisa Ženska posla, br. 7
-300x173.jpg)
