Uzgajati na svojem imanju povrće, voće, gljive, žitarice i mahunarke – i sve to potpuno ekološki, bez upotrebe kemijskih sredstava. Od žitarica u svojem mlinu samljeti brašno i umjesiti domaći kruh bez pekarskog kvasca i ikakvih dodataka osim vode, soli i umijeća, piti gotovo izvorsku vodu s dubine od 120 metara, prošetati u sumrak sa psima do šume… Zvuči kao utopija? Na imanju Zrno pioniri prirodne prehrane Jadranka Boban Pejić i Zlatko Pejić, zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj viziji i trudu već žive svoj san.

Tekst: Nataša Ozmec

Foto: Maja Danica Pečanić

Nadomak Zagreba, u selu Habijanovcu kraj Vrbovečke Dubrave krije se Zrno, najstarije hrvatsko ekološko imanje. Prve kulture, žitarice, mahunarke, povrće, voće, začinsko bilje i cvijeće – više od sto sorti na 20 hektara (za nas koji se slabije snalazimo u zemljišnim mjerama, to je otprilike 110 000 m2) na njemu je po ekološkim načelima zasadila Zlata Nanić još 1988. Prije dvije godine Zrno je otkupila Biovega i nastavila ‘krčiti put’ te pionirke koja je uložila mnogo rada da bi pokrenula i održala imanje bez ikakvih umjetnih gnojiva, dodataka i nelogičnih, nasilnih intervencija.

Misija imanja je samoodrživost i tzv. zero-waste (nula otpada), odnosno želja da se baš sve upotrijebi i iskoristi – za jelo, proizvodnju ili pomoćni materijal. Tako će vam na imanju uz čaj poslužiti prefine kekse od okare – ostatka od proizvodnje tofua. Sva paprika koja ne završi u ajvaru otići će u kompost, a ako je dovoljno kiše, prikupljena će kišnica umjesto u vrt, u kuhinju ili u kupaonicu.

Uspjeh je pitanje očekivanja

Zlatko Pejić, voditelj imanja, inovator i osnivač Društva za unapreenje kvalitete življenja naglašava da (više) nije dovoljno ići samo u širinu, osvajati što više i veće, nego da žele vertikalni razvoj, poticati težnju i inovativnost. “Uspjeh je napredak stopu po stopu. Ne treba imati iracionalna očekivanja – načelo održivosti zapravo je pitanje očekivanja.” Priroda ima svoje cikluse i mijene koje jednostavno treba uvažavati i poštovati. Svaki tehnološki napredak može uništiti proces ili naškoditi procesu koji se odvija u skladu s prirodom pa zato svako rješenje treba biti dobro provjereno prije same provedbe.

Zlatko Pejić za to navodi primjer kruha koji peku na ‘stari način’, od kiselog tijesta. No najteže je bilo pronaći pekare – kvalificirani pekari koji su došli iz industrijskih pekara tijesto su jednostavno premijesili, šokirali ga, i tako ga uništili, nije se mogao valjano dignuti. Na kraju su uzeli manje kvalificirano osoblje, ljude koji su u pekarama radili pomoćne poslove i još uvijek su bili otvoreni naučiti novi način. Baš kao i količina vode i komposta, emocije i kreativnost ljudi koji rade na imanju doslovno imaju utjecaj na finalni proizvod – hranu koje imanje darežljivo nudi kada se s njim ispravno postupa. Danas je na imanju osamnaest zaposlenih, a po ukusnim plodovima čini se da s njim skladno dišu.

Najbolje od prirode

Zrno potiče suradnju s lokalnim uzgajivačima – pomaže im kako bi i oni što manje koristili pesticide, herbicide i umjetna gnojiva, cilj je da se uključi što veća površina i što više ljudi. Zrno već sada, na primjer za proizvodnju kruha, koristi žitarice ekoloških kooperanata iz najbliže okolice. Smatraju da se gospodarska politika treba okrenuti manjim jedinicama koje imaju potencijal rasta – više zaposlenih, čuvanje okoliša, zapošljavanje obrtnika i drugih suradnika iz bliže okolice, a idealno je i ponuditi znanje i uvjete za osposobljavanje i zapošljavanje talentiranih i zainteresiranih ljudi iz okolice.

Dugoročni cilj imanja Zrno je postati zemljina stanica (earthcell) – mjesto na kojem se ostvaruje skladan suživot prirode i industrijske prerade i pritom očuvati zemlju na staničnoj razini nepromijenjenu, živu. Imanje bi trebalo postati mjesto edukacije, istraživanja, primjer dobre prakse, ali i javno-privatnog udruživanja.

Na imanju se većina žitarica koristi za proizvodnju beskvasnoga ili kiselog kruha. Brašno se melje u malom mlinu, a koriste se pažljivo uzgojeni tzv. starteri – male količine tijesta pune enzima i mikroorganizama koje će pokrenuti dizanje tijesta i omogućiti njegovu probavljivost. U nekim obiteljima starteri se dugo i brižno čuvaju generacijama, pa se u Rusiji nerijetko nau i sto godina stari starteri, a u San Franciscu postoji pekara koja još uvijek peče kruh od istog startera već nevjerojatnih 180 godina.

Na Zrnu eksperimentiraju i s raznim načinima pečenja. Kruh u peki je sočan, mekan, pravi kolač! A peka se radi na otvorenome, u malenim zemljanim udubinama ograenima ciglom kako bi se sačuvalo što više topline. Najnoviji je pokus dakota pit – indijanski način kuhanja i pečenja s dvije ispod zemlje spojene rupe duboke oko pola metra – u jednoj se loži vatra i priprema hrana, a druga osigurava dovod zraka – tako se štede drva i ubrzava proces. Nismo probali, ali nas uvjeravaju da je pripremljena hrana izvrsna.

Cijela reportaža objavljena je u broju časopisa Ženska posla od listopada 2012.