Štrajk označava kolektivnu obustavu radnih aktivnosti dok se ne ispune određeni zahtjevi strane koja je organizirala štrajk. Štrajku prosvjetara (klinci naravno zdušno podržavaju svaki oblik neodlaska u školu) pridružila se i moja prijateljica Ida. Ona je individualnom obustavom kućanskih aktivnosti pokušala poboljšati svoj položaj, koji je bio predmetom muževog rogoborenja i izvorom bračnih trzavica.

“Kaj on misli da mu papir (vjenčani list) daje legitimno pravo da mi pije krv na slamčicu? Ma dosta je bilo! Štrajkam!“ odrješito je rekla, odlučna da svoj naum provede u djelo. Rečeno-učinjeno!

Sve je četiri digla u zrak. Za svaki slučaj drmnula si je apaurinček kako ništa ne bi pomutilo njezinu zen-ravnotežu i utonula u smirujuću kupku. I dok je tonula u mjehurićima sapunice, zamišljajući daleki egzotični otok i Roberta Pattisona, na vratima se pojavio njezin Vlad Tepeš-Drakula.

Bio je blijed, a u očima se nazirao čisti užas, pomiješan sa stravom. Kleknuo je pokraj nje. Ida se promeškoljila (jer jedini put kad je klečao pred njom nije bio trenutak kad ju je prosio na mjesečini, već kad je sav napaljen tražio ključeve od stana koji su mu upali u lišće pred vratima).

“Ljubavi, što se dogodilo?“ izgovorio je glasom uplašena šteneta.

Izvila je obrvicu i pogledala ga u stilu – ne razumijem što i zašto me to pitaš…

“Ljubavi, što se dogodilo?“ upita je opet. Polagano. Obzirno. Riječi su podrhtavale, a bradica nervozno poskakivala.

“Ne kužim…“ odgovori ona, omamljena vrućom kupkom i blaženim osjećajem mira.

“Pa, ovoga, što se ovdje događa… Dođem kući, a ovdje krš. Kaos. Atomska bomba bačena na Hirošimu i Nagasaki prouzročila je manja razaranja od stanja u kojem se stan nalazi!“

I dok je Krešo razmišljao nije li slučajno postao žrtvom nekih opasnih haluciogenih droga, bujna mu se kosa u rezancima počela lijepiti za znojem obliveno čelo.

“Sok od borovnice proliven je po kauču, zagoreni toast razgažen po podu dnevnog boravka, lampa srušena, prazni omoti od čokolada i bombona posvuda po stanu. Vaza razbijena, igračke razbacane, djeca raščupana, vrište i bore se s jastucima iz kojih leti perje!“ psihotične promjene njegova raspoloženja eskalirale su od vrisaka do nježnog tepanja.

“Ti znaš da je Alan alergičan na prašinu i perje?“ zaigra na kartu majčinske brige i ljubavi, no Ida i ne trepne. Vruća para bijesa sukljala je iz njega.

“Sudoper do vrha natrpan prljavim suđem! Voda kaplje iz sudopera i već je napola poplavila kuhinju! Jesi li ti uopće svjesna da su djeca pustila Fleka (zeca) iz kaveza, a on je izgrizao kabele i žice, cipele i noge od stolaca? Što se ovdje dešava?“ toliko se tresao da se činilo kao da je u odmakloj fazi Parkinsonove bolesti.

“Evo, objasnit ću ti!“ smireno mu odvrati. “Znaš, svaki dan dođeš živčan s posla i izdereš se na mene: ‘Od čega si umorna?! Što si radila po cijeli dan?!'” prkosno ga pogleda.

“Da…“ odgovori on nesigurno.
“E, pa danas nisam radila! Odlučila sam iskoristiti svoje zakonsko pravo na štrajk da ti ukažem na neke stvari. One će ti u potpunosti biti jasne kad se latiš krpe i saugera. A kad saniraš posljedice štrajka, možemo pregovarati…!“ reče mu i ponovo utone u sapuničastu sagu svojih maštanja…