Majke i očevi naših roditelja ostaju nam, u sjećanjima na naše djetinjstvo, kao neki uvijek topli kaput u zimama naših života. Ja imam malo čudna iskustva s majkom mog oca, mojom nonom. Bila je to racionalna žena, prilično hladna prema unučadi. Živjela je zajedno sa svojom sestrom, Ursulom. Dijelila nas je na dobre i ne-dobre unuke. Osobno, bila sam joj ‘dobra’ dok nisam krenula u školu i počela intenzivno pokazivati svoju volju. Najveću bliskost doživjela sam kao petogodišnjakinja, kad me jednog ljetnog dana podučavala kukičanju. Talent za ručne radove sam naslijedila od nje, jer sam na njezino zadovoljstvo tu vještinu svladala odmah. S ponosom me ‘reklamirala’ po susjedstvu. Euforija kukičanja je brzo prošla i sve se vratilo na staro. Gunala je na sve moje dječije nestašluke. Ta moja nona imala je sestru, Ursulu. Njena je životna priča tužna, iako sebe samu nikad nije tako opisivala. Od roenja hroma, u mladosti je bila lijepa djevojka koja je usprkos tjelesnoj mani, imala udvarače. Sve ih je odbijala osjećajući odgovornost prema starim i bolesnim roditeljima. Brinula je za njih sve do kraja, a onda ostala sama. Ja i dan danas čuvam bijelu vezenu spavaćicu koju je sama sašila za ‘dotu’. Kad je nona ostala udovica, teta Ursula se preselila k njoj. Tu počinje moja priča kako sam imala zamjenski nonu. Ta brižna, polupismena žena, oko sebe je imala aureolu ljubavi za sve nas. I za cijeli svijet. Nikad nikoga nije osuivala, bez obzira na malomišćanske ćakule. Samoću je kratila bezbrojim ‘Zdravomarijama’ i ‘Očenašima’. Kad bih kao furija ušla u njihovu kuću, pogledom me tražila da joj se približim. Onda bi nježno, skrivećki da nona ne opazi, zavukla ruku pod moj kaput da provjeri koliko imam rukava na sebi. Gotovo uvijek bi nezadovoljno zavrtjela glavom. Nekako u istom trenu zasjalo bi njeno bijelo lice osmjehom. Sve skrivećki. Zbog kraće noge već odavno se služila štapom. Taj je štap bio interesantan rekvizit za mene. Uvijek bih je molila da ga malo uzmem i smijući se pokušavala sam hodati kao ona. Naravno da je tada protestirala i govorila: ‘Dite moje, ča će ti ti šćop, Bog ti do zdrovja!’ Ta rečenica mi se urezala u pamćenje. U tim šturim riječima za mene se nalazi škrinja s najvećim blagom koje možemo dati jedni drugima. A ta žena, nonina sestra, moja teta Ursula, otvarala je tu škrinju za svaki moj dolazak. Baš na moj petnaesti roendan, vrućeg ljetnog dana, zatvorila je svoje oči zauvjek. I dok sam uplakana bacala bijelu ružu na njen kovčeg, shvatila sam koliko sam dobila od nje. U sebi sam se nasmiješila. Znala sam da mi je ostavila svoju škrinju. škrinju ljubavi.