Skuštrana, Dolce far niente, Bolj star bolj nor, Pridi k meni samo su neke od brojnih pjesama koje nam je poklonio Zoran Predin. Zgodan, vitalan, produktivan, sa sjajem u očima – čini se da izgleda i osjeća se bolje nego ikada! Idealan je sugovornik – kaže da obožava raditi sa ženama: od omota svojih CD-ova preko savjetovanja sa ženom oko novih pjesama do slobodnog vremena – udruga žena stranih diplomata u Ljubljani, nakon samo jednog susreta, proglasile su ga svojim članom kao prvog i jedinog muškarca. A on sam kaže da s muškarcima više voli raditi samo jedno – igrati košarku!

Razgovarala: Nataša Ozmec

Potkraj 1980-ih snimili ste s Arsenom Dedićem ploču Svjedoci priče, a nedavno s njegovim sinom Matijom Tragove u sjeti. Je li jedno dovelo do drugog, što je bilo u meuvremenu?

U meuvremenu je Matija porastao i naučio svirati klavir. To je jednostavno okolnost koja se ne dogaa baš često – to je porodična loza koja cvate, a dobri duh i pozitivna energija prenose se iz naraštaja u naraštaj. A kako sam se u meuvremenu sprijateljio s Arsenom, znao sam da kad on nekog hvali, taj mora stvarno biti dobar. I tako se pokazalo i kod Matije. Nas smo dvojica otkrili da dijelimo istu kemiju, bez po muke smo se složili kako realizirati samu ideju, i to je vrlo dobro uspjelo.

Rekli ste da album Tragovi u sjeti doživljavate kao nagradu sebi. Kakav je to osjećaj, za što ste se željeli nagraditi?

Autor sam barem nekoliko stotina pjesama kroz ovih trideset godina, i u jednom sam trenutku baš poželio da se latim nekih pjesama na svoj način, i to onih koje nisam ja napisao. I naravno da su prve koje ti padnu na pamet one koje su ti drage. Ima nekih koje su mi drage ali koje uopće ne bih mogao izvesti onako kako bih želio. Tako da sam došao na ideju da snimim one koje sâm volim pjevušiti. Zapravo sam htio te pjesme vratiti natrag u kolijevku. Naime, mislim da je većina pjesama bila komponirana na klaviru. I sad sam ih vratio u izraz u kojem su nastale, kakve su bile kad su se rodile. Tu je mnogo prostora za maštu, svatko ih sluša na svoj način, svatko im dodaje ono što se njemu svia. A sve pjesme jednostavno zovu na pjevanje, svakog navode da mi se pridruži.
I mislim da će se to pokazati sjajnim na koncertima u Gavelli, gdje će se sve što sada govorim potvrditi. Svi koji su slušali album u nekom su trenutku, u nekom refrenu počeli pjevati sa mnom, i to je dio albuma koji donosi publika.

Na albumu je i (samo) jedna Vaša pjesma – što bi mi bez nas. Zašto baš ta?

Zapravo, dosta je teško ušla, probila se kroz kvalifikacije. Napisao sam je samom sebi, i ako je album nagrada, onda je ta pjesma dodatak, bonus. To je pjesma koja govori o nama, o generaciji iz 80-ih, o novom valu, i zbog toga sam je ostavio i mislim da je našla mjesto izmeu ostalih bisera, tako da ne zaostaje za njima, ne budi posebnu pažnju. A Matija je, na primjer, rekao da mu je to najdraža pjesma. Kad je sviramo, ljudi je pjevaju s nama, znači zaživjela je u vrlo dobrom društvu.

Prošlo je više od trideset godina od osnivanja Lačnog Franza. Kako sad gledate na svoju karijeru, mislite li da ste se samo mijenjali ili i razvijali, napredovali? Javi li se ponekad nostalgija?

U isto vrijeme sam se i razvijao i mijenjao. Sada se više ne vidim na bini u nekom kožnom izdanju kako vičem parole. Mislim da se svatko mora s vremenom mijenjati i promijeniti. Ono što se nije promijenilo je taj neki osnovni okus, osnovna filozofija, ta neka moja osjetljivost na nepravdu, nepodnošenje rasizma, nacionalizma i uopće gluposti. Glupost se marketinški jako dobro prodaje, posebno na našim prostorima. Tu sam kritičan i volim parodirati takve ekscese. No sad sam malo tiši, nježniji, ali još uvijek mogu biti i oštar i tvrd.
Sve u svemu, sad sam smireniji i odlučniji. Kada nešto planiram, mnogo kvalitetnije to ostvarim nego prije. Stvarno imam puno ideja, čak toliko da mi nestaje vremena. Čak sam počeo meu mlaim kolegama tražiti buduće suradnike koji će napraviti ono što sam ne stignem. To su dobre ideje, i nekome bi mogle puno pomoći.
Kad sam 1979. osnovao Lačni Franz, bio sam buntovnik, energičan, glasan. No već sam tada bio spor – sve u životu radim sporo, osim košarke. No zapravo sam bio lijenčina. Toliko sam bio lijen da su rekli: ako bi me u prah samljeli, od mene bi mogli napraviti prašak za spavanje. Sad sam se, na svoju grozu i zaprepaštenje, toliko promijenio da sam postao radišan, i to toliko da se samome sebi gadim. Rano se budim i tjeram druge da rade – grozno! Neki me ljudi uopće ne prepoznaju. Kažu: “Gdje je ona lijenčina nestala? što je, Zorane, s tobom?“ Tako da se možda još jednom promijenim.
Zato, što se tiče nostalgije, moram dati odgovor i da i ne. Na prvu zvuči dosta čudno, ali i nije kad se pogleda što stoji iza toga.

Veliki ste ljubitelj košarke. S obzirom na to da imate četiri sina i jednu kćer, prenosite li, ili ste već prenijeli, tu ljubav na njih?

Muzika je bila više prisutna nego košarka, i kad su oni došli na svijet, već sam bio duboko u muzici i izvan košarke, ali s praćenjem utakmica i navijanjem postao sam s najmlaim Črtom zapravo onaj pravi navijač. Žiga, koji sada ima 15 godina i vrlo je visok, uživa u košarci, ali to je rekreativno, nema nikakvih planova u tom pogledu. Ja sam sâm uživao u tome, iako nisam nikakav talent. U sedmom sam razredu počeo igrati, i košarka mi je značila sve do sredine gimnazije, kada sam poslije jedne ozljede shvatio da se neću moći profesionalno baviti košarkom. Priznao sam samome sebi da sam vrlo prosječan i da samom ljubavlju prema košarci ne mogu nadoknaditi visinu i podesiti ruku.
Srušio mi se svijet, cijeli moj život je bio u košarci – samo nisam spavao na terenu… Sve važne stvari su mi se ondje dogodile: prvi put sam dobio batine, prvi put sam dao batine, prvi put sam se zaljubio… A ono što se kasnije pokazalo dobro, bio sam kapetan svih ekipa u kojima sam igrao.
Vodstvo je uvijek meni bilo prepušteno, tako je poslije bilo i u bendu, i mogu reći da je to najznačajnije što sam izvukao iz tog perioda – da sam lider.

Volite književnost – Miller, Baudelaire, Sartre, Bulgakov, Kafka, Bukowski su meu vašim omiljenim piscima. što Vam znači književnost, koliko stignete čitati, koliko se toga pretoči u vaše pjesme?

Književnost je jako prisutna u mom životu. Čitam na tri jezika: na slovenskom, engleskom i hrvatskom. Kad nemam vremena, stavljam knjige na hrpu. Pokušavam pratiti suvremenu književnost i popuniti neke rupe iz prošlosti, a i pročitati nešto pametno. U svojoj mašti uvijek sam bio dio romana, priče, pjesme, vrlo osobno čitam i potpuno se uživljavam, kao da gledam film. I film mi puno znači, volim filmove i imam ih puno. Moj karakter i moja osobnost izgraeni su na temeljima književnosti, poezije, muzike, filma, umjetnosti u cjelini.

što ste u zadnje vrijeme pročitali, pogledali, dajte nam neku preporuku.

Na engleskom – Bill Bryson: The Lost Continent (Izgubljeni kontinent), on putuje po SAD-u na mjesta kamo ga je otac vodio kao malog, stvarno duhovito, pa Paul Auster: Bruklinske priče, Orhan Pamuk Istanbul, Heinrich Boll Irski Dnevnik, Michael Houlellebecq Mogućnost otoka, Zadie Smith Bijeli zubi. Tu je i jedan slovenski autor – Drago Jančar: To noč sem jo videl. To je odlično štivo i bilo bi odlično da to netko prevede na hrvatski. što se filma tiče jako mi se svidio Početak (Inception), a pogotovo me oduševio Hans Zimmer kao autor muzike – u Londonu sam nedavno tražio CD, ali sve su bili rasprodali.

Meni se čini da što ste stariji, imate više obožavateljica. Kako to doživljavate: kao poticaj, priznanje svom radu, vitalnosti, šarmu…?

Ja se nadam da je to sve dio toga, sretan sam da je tako kako je. Hvala na komplimentu, ali ne volim previše objašnjavati niti samome sebi postavljati pitanje zašto. Zadovoljan sam što je tako, samo neka traje koliko traje.

Imate 53 godine, sretan brak i petero djece, radite punom parom: snimate, koncertirate… Jeste li u najboljim godinama?

(smijeh) To sam već izjavio prije pet godina kako bih samoga sebe ohrabrio. Ali da, mislim da jesam. Najbolje godine traju. Sanjanje snova je nešto što nas čini mladima. Dok imamo snove koje nismo obistinili, imamo razloga radovati se budućnosti.

Napomena: Cijeli intervju sa Zoranom Predinom nalazi se u časopisu “Ženska posla“ , godina I, broj 2/2011. koji će u suradnji s Aquarius Recordsom biti podijeljen ženskom dijelu publike na koncertu Zoran Predin Quartetta povodom Dana žena, 8. ožujka 2013. U VIP clubu na Trgu bana Jelačića