Rujana Jeger je beskompromisno urbana, duhovita, istodobno ozbiljna i zabavna. Kći Slavenke Drakulić, kako sama kaže, već je roenjem odreena kao feministica (“i moj tata je feminist”), pa se njezini tekstovi uvijek zauzimaju, ne samo za žene, nego i za pravedniji svijet. Kad ne može pisati, opere posue, ali peglanje je baca u depresiju.
Razgovarala: Nataša Ozmec
Fotografije: Matija Peček
Prije nekoliko mjeseci izašla vam je nova knjiga, Hod po rubu, treća zbirka kolumni, od romana Darkroom prošlo je desetak godina – leže li vam više kolumne, je li ih lakše (emocionalno, tehnički…) pisati?
Kao i mnogi drugi, prisiljena sam pisati za časopise da bih mogla živjeti. Ali pošto časopisi i knjige često nemaju istu publiku, ovo je način da moje kolumne dospiju i do drugih čitatelja. Prethodne dvije knjige kolumni bile su jako čitane, pa zašto ne nastaviti tradiciju. Radim i na kratkim pričama i romanu, ali ne žuri mi se. Pišem prema inspiraciji.
U kolumnama lako prelazite s teme na temu – od teških, aktualnih do lakih i zabavnih – kako birate teme i kako ste ih odabrali za knjigu?
Postoje tekstovi koje pišeš po narudžbi i oni koje sam pišeš, neki ti legnu bolje, neki lošije. Izabrala sam tekstove koji su meni dragi i/ili one za koje mislim da su važni. A trudila sam se da to bude neka zdrava kombinacija duhovitih i ozbiljnijih, težih tekstova. Ne bih htjela da sve bude samo lepršavo i lagano, pa da to bude još jedna knjiga koja će vas zabaviti i o kojoj kad je sklopiš više nećeš ni pomisliti…
Ova se knjiga kolumni upravo i zove “hod po rubu” zato što mi postaje sve teže balansirati izmeu onoga što časopisi žele i/ili mogu objaviti i vlastitih svjetonazora i uvjerenja…
Čini mi se da su vam tekstovi sada duži, studiozniji, je li to odraz životne ili literarne zrelosti?
Duži su jer nisam limitirana kao u Cosmopolitanu, u kojem je kolumna bila limitirana brojem znakova. Voljela bih da su neki tekstovi i duži i detaljniji, ali obično za to jednostavno nemam prostora. Evo, moja mama je nedavno pisala s još devet svjetskih pisaca za jednu zbirku putopis o nasumce odabranoj zemlji. Uspjela je izvući Italiju po kojoj je putovala od sjevera do juga i napisala priču o emigrantima i imigrantima na petnaestak kartica. Iako inače nema problema s objavljivanjem svojih tekstova, u cijelosti su joj ga objavile jedne jedine novine, u švedskoj, a čitatelji su joj čak pisali pisma da su sretni što mogu konačno nešto pročitati. Ja bih najviše na svijetu voljela pisati feljtone – da mogu malo detaljnije neki fenomen popratiti. Toga danas više nema – forme su sve kraće i jednostavnije i sve se svodi na to da ćemo na kraju završiti na naslovima – haiku vijest! Ljudi nemaju vremena i, navodno, nemaju volje čitati. Sve podilazi kapitalu – ako ljudi nemaju volje čitati, onda se novina neće prodati, onda nemamo čime plaćati troškove… No ako ljudima ne nudiš kvalitetan sadržaj, onda oni nemaju baš ni razloga čitati, pa se to pretvara u vrzino kolo. I naizgled ne postoji način da se izae iz toga.
Kao mala sam inače čitala Svijet, a još više sam voljela Start…
Diplomirali ste arheologiju s temom “Kad je bog bio žena” – znači li da ste već za vrijeme studija shvatili da zapravo želite biti (aktivna) spisateljica i jeste li se već tada osjećali feministicom?
Jedno ne isključuje drugo, zar ne? To je bio rad koji je sagledavao odreenu kulturu i vremensko razdoblje iz feminističke, odnosno ženske perspektive, što je u arheologiji bilo pomalo neobično (više i nije) – ali treba imati na umu da je arheologija znanost (ili disciplina, kako je neki smatraju) nastala u 19. st. i njome su se bavili uglavnom bogati slojevi, i to muškarci. Njihovo se zaključivanje o pronaenim materijalnim nalazima stotinjak godina poslije počelo dovoditi u pitanje – inače, arheologijom se danas bavi više žena nego muškaraca. Tijekom studija sam shvatila da nisam za znanstvenicu, nemam dovoljno “sitzfleischa” – trebaju mi življe teme. Ali uživala sam u studiju i nije mi žao.
Mama podržava vaše pisanje i bezrezervno vjeruje u vas, koliko vam znači njezina podrška, vjerujete li da je objektivna?
Nije, ne vjerujem da jedna majka može biti objektivna, ali naravno da mi njezina podrška znači sve na svijetu.
Navodno se strašno emotivno vežete za ljude, pa i stvari – muž vas zeza da biste se mogli vezati za semafor kad bi bilo predugo crveno… Dok ste pisali Darkroom, rekli ste, pisali biste scenu pa plakali? Vežete li se emotivno i za svoje tekstove?
Da, kako ne, pisanje nekih stvari mi je jako teško. Zato što otkrivaš, vadiš puno iz sebe. Mislim da se to u glumi zove Stanislavski metoda, kad izvlačiš svoje osjećaje da bi bolje interpretirao ulogu. I to je jako naporno i iscrpljujuće i nekad stvarno nemam volje to raditi. Lijep je dan i sad bi ti trebao sjesti i pisati, a znaš da ćeš poslije toga cijelu večer, a možda i dio drugog jutra biti potpuno u komi. Znam da postoje ljudi koji drugačije pišu, prvo iskonstruiraju temu, likove… Ja ne, moje pisanje je skoro pa automatsko. Kad idem pisati tekst – ako imam prvu i zadnju rečenicu, puna šaka brade, znači da ću biti gotova za dva sata, a ako ne, to može trajati nekoliko dana. Valjda pisanje po inspiraciji ima i svoju cijenu.
