“Počelo je, počelo!” pomislim veselo, roštiljajući svoju jogurt-bijelu put na ultravioletnim zrakama sunca. Okružena obiljem divota, zaboravila sam na ozonske rupetine, sunčeve pjege, alergiie i štetan utjecaj svega oko, iznad, pokraj i ispod nas. Plavetnilo mora, nebo bez oblačka, mirisi bora i kadulje i zrika zrikavaca u daljini jednostavno su me opili, dok su galebovi kružili oko mene, poput lešinara oko mrtvog bizona. Leća mog fotoobjektiva zumirala je muški obris, mišićavog Adonisa koji je izlazio iz mora. Kapljice slane morske vode svjetlucale su poput malih swarovski kristala na njegovu preplanulu i čvrstu tijelu. Automatski su mi potekle sline, a i koža mi se nakostriješila od čiste prirodne ljepote.
“Chebellasignorina! Qual è il tuonome? Il mio nome è Marko!” njegov melodiozni glas pomiješan sa šumom valova u pozadini zvučao je obećavajuće, ali…
“Porca miseria!” pomislim bijesno! Od svih svjetskih jezika koje sam učila po raznim Vodnikovima i Varšavskima, a usavršavala ih putujući svijetom, talijanski sam vježbala jedino na Ponte Rossu! A sada, kada ipred mene stoji utjelovljene Michelangelova Davida, u svoj svojoj veličanstvenosti, ja, žena koja inače nemam problema s komunikacijom, blejim u njega, nemoćna zucnuti makar samo: “Ciao Marco!”
”Onoliko vrijediš koliko jezika znaš”, govorila je moja nona, no tek sam ovog sparnog i vrućeg popodneva postala svjesna da mi je moja draga bakica na suptilan način poručivala da poznavanjem jezika drastično povećavam svoje zavodničke potencijale jer, ako sam u stanju progovoriti na izvornom jeziku svoga sugovornika, moji se izgledi za neobveznu internacionalnu avanturu drastično povećavaju. Umjesto toga trabunjala je o duhovnom bogatstvu i tome kako se kroz jezik upoznaje povijest, kultura dotične zemlje, jer koliko jezika znaš, blablabla… (Kao uostalom i ja, kad tjeram djecu u razne Lingue, Bilingue, Multilingue.)
“Do you speak English?” upitam latinomacana pefektnim anglosaksonskim naglaskom.
“No, no, English…” zamuckivao je ovaj zavodnik, intelektualno niže klase. No zbog veličanstvenog izgleda, bila sam sklona zanemariti ovaj “sićušni” nedostatak. Mislim, ak’ mi se ukaže George Clooney u svoj svojoj ljepoti, neću valjda biti zatucana cjepidlaka! Osim toga, Talijani su poznati po tome da imaju izvjesne poteškoće s učenjem stranog jezika. Da bih što lakše prevladala mali komunikacijski zastoj, šarmantno sam se nasmijala, jer osmijeh govori tisuću riječi i to na svakom jeziku! Moje uskuhane i lagano usporene moždane vijuge prebirale su po latinskim deklinacijama, francuskoj gramatici i kompliciranom izgovoru jezika ljubavi i french kissa. Prizivala sam i španjolski koji se, zahvaljujući sapunicama, dosta popularizirao u našim krajevima i kojeg tečno priča svaka kućanica koja iole drži do sebe. U očajničkoj potrazi za zajedničkim izrazom u toj skupini italskih jezika, koprcala sam se u konverzacijskom bespuću.
Moj je ljepotan na sve moje pokušaje samo odmahivao glavom: “Non capisco, non capisco…” Primio me za ruku i tako probio jeziču barijeu, a ja sam plovila na oblacima sreće dok mi je na uho šaputao milozvučne riječi: bella, bellisima… Zagledala sam se u njegove oči i više mi ništa nije bilo bitno. Uostalom, čitala sam ga kao otvorenu knjigu. Možda ima neke istine u tome da onoliko vrijediš koliko jezika znaš, ali govor tijela jedini je univerzalni jezik bez kojeg nema prave komunikacije!
“Mama, mama! Vidi! Izronio sam Petrovo uho!” vikao je moj sinčić veselo mašući nečim.
“Petrovo, što?” omamljena i lagano opijena nesvakidašnjim događajem promrmljam.
Moj je Apolon već poskočio na nožice lagane i unezvjereno se okretao oko svoje osi. Vidno uzbuđen, pokušavao je u vidokrug smjestiti neku mamicu, no osim kamena i mora oko mene nisu postojale nikakve naznake života. To ga nije umirilo. Strah da će iz nekog brloga na njega nasrnuti podivljali lik i rasturiti ga ko beba zvečku (po povratku s ljetovanja mogao bi se pohvaliti kako je preživio napad velike bijele kitopsine), automatski je ugasio plamen koji je tinjao među nama. Situacija je bila savršeno jasna. Mama je značilo mama na svim svjetskim jezicima. Osim na mađarskom!
Da sam se držala mudrosti svoje none i usavršila još i talijanski, možda bih svom ljepotanu koji je ispario poput morske sirene mogla objasniti da mama znači mama, ali postoje dvije vrste jednoteistih sretnica. One sretno zavuzlane i one još sretnije odvuzlane. S tim da se ove druge neće nimalo protiviti ako se na njih ispuca zavodnički arsenal čarobnih riječi na bilo kojem jeziku!
Rosie Kugli
Ženska posla
-300x173.jpg)
