Piše: Magdalena Jelić, poslovna žena, bajkerica, novinarka i partnerica zaljubljena u život
Posao kao smisao
Bliži se kraj radnog vremena, a vi nikako da dočekate kraj ili vam kroz glavu proleti misao: “dovraga, već je 4!?“ Odnos prema kraju radnog vremena uvelike će ovisiti o tome volite li svoj posao ili ga samo odraujete. Već dugo vrijeme poslodavci pokušavaju pronaći način kako motivirati zaposlenike da daju svoj maksimum. Vrte se u krug oko odnosa i financija još uvijek ne uviajući da je za zadovoljstvo potrebno oboje, a ne ili-ili. No, tu nije kraj!
Mi ljudi smo fantastični i odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan – radi se o samoostvarenju. Ako neka osoba u ulozi posloprimca nije u mogućnosti, na funkciji koju radi, ostvariti i sebe, vjerujte stvari neće klapati dugoročno. Važnost pravilnog odabira kadrova je od ključnog značenja jer učestalo mijenjanje timova je na kraju dana samo veći trošak za poslovanje. Od toga nitko nema koristi. Taman se netko uhoda u sve operativne poslove i hop, nema ga, a na poslodavcu je da ponovo vrši selekciju na tržištu rada. Vremenski gubitak ne treba niti spominjati jer je jasan k’o dan.
Uvijek se sve nekako svodi na dugoročan pristup prema poslovanju, bilo da ste s jedne ili druge strane. Ako ste poslodavac dajte si truda da iskopate to što osoba koja je pred vama želi i kada doete do toga budite pošteni i prema sebi i prema njima ako niste u mogućnosti pružiti ono čemu ta osoba stremi. Koliko god toga bili nesvjesni nas ljude ispunjava osjećaj da pridonose boljitku dok ujedno stvaraju sebe. Ako taj moment izostane svi izgaramo kao svijeća na vjetrometini i to je sa svima tako. Život postaje siv, mrena nam se navlači preko očiju i život prolazi pored nas. Više nismo u stanju vidjeti boje života.
Iz kuta posloprimca neizmjerno je važno da svatko od nas pojedinačno zaroni duboko u sebe, makne sve društvene pritiske i obrasce te uhvati ono zbog čega mu zastaje dah. Svi mi imamo ono nešto za što nam srce zakuca brže, što smo u stanju živjeti, a ne raditi, ono zbog čega nam nije problem dići se u 5 ujutro s osmjehom. No, kako doći do toga?
Sjednite sami na neko mirno mjesto, opustite se i postavite si pitanje: “Da je ovo posljednji dan mog života da li bi radio/la ovo što radim? Da li bi danas otišao/la na posao?“ ako je odgovor da, čestitam vam, vi radite ono što je vaš smisao. Ako je odgovor ne i ako se gnušate od pomisli da bi još jedan dan, svoj posljednji dan, proveli na tom nekom radnom mjestu, vrijeme je za promjenu. Nikako ne sugeriram da odmah date otkaz. Ono što je važno je taj prvi korak. Svi vi koji ste odgovorili ne sada možete otići korak dalje pa se pitajte: “O čemu razmišljam većinu svog vremena?“ U ovo ne uračunavajte brige i strahove jer su oni sastavni dio naučenih obrazaca.
Volite li kuhati i kada kupujete namirnice u glavi već slažete neki novi recept, rastapate se u mirisima, uživate u okusima? Uživate li u čistoj okolini i zrakama sunca koje probijaju kroz čiste prozore te osvjetljavaju nečiji dom, u mirisu svježine? Možda volite prtljati po mašinama, motorima, raznim ureajima i jednostavno izgubite sate zaronjeni u mehaniku ili elektroniku. Shvaćate kuda idem? Odmaknite se od očekivanja drugih i pitajte sami sebe što je to što VAMA daje osjećaj ispunjenja…
E, to je to! Našli ste ga!
