Imate tvrtku sa nekoliko zaposlenih, a možda i sa nekoliko stotina. Gradite svoj posao tražite najbolje ljude koji će odgovarati vašoj viziji i gurati vas u smijeru u kojem želite ići. Ljudi kroz vašu kompaniju protječu brzinom slapa te još na tom prolasku usput okupe udarce u glavu, a vi se ili čudite tome ili smatrate da to tako mora biti. Nije li svugdje tako?
Fenomen nepoštivanja radnika je najblaži izraz koji mogu u ovom trenutku iskoristiti kako bi opisala odnose unutar neke kompanije koja odgovara gore ispisanom opisu. Naravno da nisu sve kompanije zgrade terora, ali još je poprilično onih koji svoje zaposlenike smatraju, ili štoj je još gore zovu, stokom sitnog zuba, ovcama i sl.
Vratite se sada na onaj prvi trenutak kada ste zaposlili svog prvog radnika. Zašto ste ga zaposlili? Vrlo vjerovatno zato jer ste trebali pomoć. Dakle, širili ste se, rasli i niste više sami mogli pokrivati obujam posla koji je dolazio. Unajmili ste nečiji rad i znanje za xy kuna jer ste trebali pomoć. Ajmo ponovo… trebali ste POMOĆ te ste UNAJMILI NEČIJI RAD ILI ZNANJE za odreenu svotu novaca.
Kako se dogodilo da su se stvari okrenule stvar je čistog straha pojedinaca. Većina ljudi je potpuno nesvjesna sebe i do koje mjere su voeni obrascima naučenog straha za vlastitu egzistenciju. Ti isti su zaboravili da su do svog bogatstva došli upravo radom nekoga drugoga. No nije ovdje ključni problem. Sasvim je legitimno da netko bude svoj gazda, a da netko drugi radi za nekoga no kada ne poštujete čovjeka te mu ne dajete adekvatan povrat u zamjenu za njegov rad ili znanje ne čudite se da ljudi od vas odlaze. Svatko ima svoju granicu. što je granica dalje to je čovjek iza nje više nesiguran u samoga sebe. Upravo ta nesigurnost u samoga sebe i život je ono što ljudi zloupotrebljavaju. Kako sam optimista vidim kraj takvima. Došlo je vrijeme u kojem ćemo shvatiti da smo u ovom životu zajedno ili ta-ta. Doviorno, postaješ evolucijski rukavac koji će se učiti u školi kao primjer neuspjele adaptacije.
U odnosima s javnošću važan dio zauzima i interna komunikacija. Ovo je područje koji poslodavci često zanemaruju, potcjenjuju i, što je još gore, ignoriraju. Dakle, radi se, najednostavnijim riječnikom rečenom, o komunikaciji sa vlastitim zaposlenicima. Poslodavci gotovo stalno zaboravljaju da su upravo njihovi zaposlenici možda i najvažnija ciljana publika kojoj se moraju obraćati. Ne samo što se radi o skupinu koja ima uvid iznutra, već ako je taj nutarnji dio trulež zaposlenici su prvi koji će proširiti loš glas o vama.
Nije ovo ništa neobično, dapače, radi se o vrlo logičnom uzročno posljedičnom procesu. U više navrata sam doživjela da me upravo prijatelji koji su zaposlenici neke tvrtke odgovaraju, ali i nagovaraju da ne kupim ili kupim proizvod ili uslugu tvrtke u kojoj su zaposleni. Filtrirala sam podatke ovisno o tome tko mi je prenosio informaciju i donosila sud prema argumentima koji su mi stigli ‘iznutra’.
Ovdje dolazimo do one stare narodne – “riba uvijek smrdi od glave“ i to je ono što objašnjava toliko loših poteza u nekoj kompaniji koji su vezani uz razvoj interne komunikacije. Najslae su mi motivacije deranjem, prijetnjama otkazom, ucjenama ili verbalnim zlostavljanjem, a može i sve zajedno. Neki tamo Hefe je naučio da to tako mora biti jer ‘tako se pokazuje autoritet’. šaka o stol, deranje, omalovažavanje, ubacivanje otkaza u svaku, barem treću rečenicu – to su odlike pravog voe. To nije voa, to je tiranin iza kojeg su ljudi koji su zapeli u obrascu straha za život i egzistenciju sa jasnim znakovima nedostatka samopouzdanja. Pravog i istinskog vou uvijek će istaknuti njegovi sljedbenici jer prepoznaju njegovu autentičnost, dobrotu, iskrenost, jednakost, snagu, pravednost, ali i sposobnost da ih motivira. Voa je osoba koja vidi ljudske slabosti i pronalazi im lijek, osoba koja stvara samostalne pojedince, osoba koja želi da svi oko njega budi zbrinuti i sposobni se pobrinuti za sebe, ali i druge. U ljudima vidi i izvlači najbolje i nagrauje iskrenost, dobrotu i pravednost, a ne ulizivanje, ogovaranje, spletke. Voa to mora biti u stanju vidjeti. Poltroni su najveća opasnost za svakog vou.
Da bi došli do toga najprije to morate izgraditi u sebi kroz svaku odluku koju ćete donjeti na životnom putu. Stiskat će vas tui obrasci jer smo malo zabrijali da je efikasno voenje buenje straha pa i zaposlenici često misle – “da to je tako…, tako je mislio i radio i moj otac i did i pradid.“ Nekoć smo mislili da je Zemlja središte svemira…OK? Ne dajte se smesti…sve što trebate je izaći iz začaranog kruga, prvo prstić, pa cijelo stopalo i u čas posla ste vani!
