Melita Rundek (pre)poznata je kao uspješna spisateljica čije su knjige za djecu i mladež uvrštene u lektiru, neki su naslovi i dramatizirani, a njezino ime i rad dobro poznaju i u pripremi udžbenika gotovo svi izdavači. Napisala je i roman za odrasle “Kasni vlak za Kopenhagen“, a onda se odlučila posvetiti poeziji koju nastoji popularizirati sloganom Poezija je opet In.

Promocija Melitine prve zbirke pjesama moćnog naziva: “Hajde, pogledaj me! Ako me ne pogledaš, ja ću sasvim izblijedjeti i nestati“, održati će se u Bacchus jazz baru, u Zagrebu 27. travnja u 20 sati, i najbolji je povod za predstavljanje ove spisateljice i po novom – pjesnikinje.

Razgovarala: Vlatka Vužić

Neuobičajeno je da osoba koja je ponajprije pisac odjednom završi u poeziji. Kada ste otkrili u sebi Melitu pjesnikinju?

Ja sam prozni pisac i ovaj moj izlet, koji više nije samo piknik nego mnogo više, u poeziju je započeo slučajno. Vjerovala sam većim dijelom svog života da se treba izraziti u prozi, u likovima, fabuli i da se na toj muci poznaju junaci. Poeziju sam oduvijek voljela, ali mi se činilo da se pjesništva danas prihvaća svaki zaljubljeni mladac i da se toga treba kloniti. I onda sam se jedne večeri zatekla u društvu i krenula je kreativna svaa oko poezije. Prijatelj mi je rekao da je poezija mrtva, da su se riječi istrošile i da danas svaki tramvajac može reći: volim te. To me razljutilo. što je poezija mrtva. što su se riječi istrošile. I htjela sam im dati šansu, umjetno disanje, moje skromno uskrsnuće. I tako je krenulo. Pjesme sam počela objavljivati na fejsu, da vidim reakciju svojih kolega pisaca. Kad su oni najmrzovoljniji počeli davati komplimente i lajkove, pomislila sam da, eto, poeziji ne treba prirediti komemoraciju.

Naziv vaše prve zbirke pjesama “Hajde, pogledaj me! Ako me ne pogledaš, ja ću sasvim izblijedjeti i nestati“, ukazuje na to da se tu radi o, kako ste sami naglasili, ogoljivanju, striptizu ženske duše. Jeste li svjesno odabrali kročiti u poeziju zato što ste osjetili da vam je tim putem možda lakše izraziti, otkriti svoj svemir emocija?

Moj ulazak u čaroliju poezije nije bio svjestan, bio je slučajan, kao igra, kao zaljubljivanje. I, kasnije sam shvatila, bio mi je jako potreban. U svijetu proze, od mene već imaju očekivanja i to ponekad ograničava, a ovo je bilo slobodno lepršanje, igranje i potpuno me očaralo. Kod pisanja proze živiš tue živote i dogaaje, a u poeziji nekako, po samoj prirodi stvari, moraš biti iskren, moraš dotaknuti razne osjećaje koje imaš, moraš se skinuti. I tako se dogodio striptiz. Skidajući se, osjetila sam cijelo to mnoštvo ljudskih osjećaja, ponekad duboko zakopanih u sebi, doista otvorio se svemir. I oslobodio me. Kad se čovjek oslobaa, iskreno i kroz umjetnost, to osjete i drugi, pa mi je primjerice, jedna psihologinja, rekla da su moje pjesme baš oslobaajuće i zdrave. Pisala sam i o osjećajima koje mnogi ljudi odrade u kupaonicama dok teče voda u kadu – o suzama, žalosti, brigama, sumnjama. Takve pjesme su mi ljudi najviše odobravali, jer su možda prepoznavali zatomljene dijelove sebe u ovoj civilizaciji beskonačne lažne sreće i mladosti.

Svaki pisac pa i pjesnik svojim djelima svijetu želi nešto poručiti. Koje su poruke vaše zbirke pjesama? što biste željeli da čitatelji u njoj pronau?

O porukama je teško govoriti. One su skrivene, utkane u stihove. Borges je u jednoj knjizi rekao: Ispisujem pripovijest koja je istovremena i privatna i javna, jer ono što se dogodilo jednom čovjeku, dogodilo se svima. Mislim da je to poruka i eventualna motivacija da se posegne za mojom zbirkom pjesama – ovo se dogodilo meni, a vrlo vjerojatno i vama, jer je to krv, limfa, koža. I nemojte misliti da ste sami, i nemojte misliti da nitko nikada nije tužan, zabrinut, veseo, sjetan i nemojte misliti da to nije sve za ljude. A voljela bih i da čitatelji u toj zbirci pronau, naravno, i mene, zaokruženiju, življu i kompletniju – ono što sam prešutjela, slagala iz pristojnosti, i, poput ostalih, odradila u kupaonici. Često me doživljavaju kao ljepuškastu, vrckastu, bez briga, a svatko ima svoju sjenu, ovo je moj skriveni dio koji je doživio premijeru.

Rijetki su pisci koji pišu prozu za djecu i odrasle, još rjei oni koji uz to krenu i u poeziju. Zasad pjesme pišete za odrasle, ali žive li u vama možda i neke pjesmice za djecu?

Dok sam pisala pjesme, nastale su neke i za djecu. Naprosto su istekle iz onog dijela mene koji je još malena djevojčica s igračkama i kanticom i lopaticom u pijesku. Te pjesme nisu u zbirci, ali me već urednica jedne izdavačke kuće zamolila da odaberem jedan broj takvih pjesama za čitanku osmoškolaca, jer su joj se svidjele.

Ukazuje li to vaše prisustvo na “literaturnoj sceni“ odraslih i djece na odreenu “podvojenost“ u vama, na osobu koja živi u tijelu odrasle žene s dušom djeteta?

Ja mislim da se u čovjeku, kao slojevi pijeska, slažu razdoblja djetinjstva, mladosti i zrele dobi. I da je potrebno samo posegnuti unutra, za svojim djetetom, ili djevojkom, ili zrelom ženom. To je i jedinstvo, mozaik, ali ga pisac treba moći kontaktirati. Otuda moje pisanje i za djecu, i za mlade, i za odrasle. Neke moje knjige za djecu jako vole čitati mame čija djeca imaju lektiru, što sam pročitala na blogovima, tako da ni tu ne postoji stroga podjela. Jedna je mama na svom blogu doslovce napisala: Najbolja knjiga koju sam pročitala u zadnje vrijeme je lektira moga sina Psima ulaz zabranjen. To je knjiga koja je nagraena prvom nagradom Ivana Brlić-Mažuranić, koju danas čitaju, s jednakim zadovoljstvom i veliki i maleni.

Istaknuli ste da vam je jedan od ciljeva nakon ulaska u svijet poezije i popularizirati je. Je li slogan “Poezija je opet In“ najava nekog projekta unutar kojeg biste poduzeli u suradnji s možda i drugim pjesnicima neke konkretne korake za koje vjerujete da bi doveli do boljeg položaja te kod nas u posljednje vrijeme zanemarene književne vrste?

Poezija je danas doista zanemarena. Ljudi malo čitaju pjesme, neke se druge vrste marketinški dobro plasiraju. A ne bi li baš danas, kad svi imamo tako malo vremena, bilo dobro posegnuti za pjesmom prije spavanja, cijelu knjigu ionako nećemo stići pročitati tu večer? Pjesnici se prepoznaju i povezuju i vjerujem da će se uz borbeni poklič – Poezija je opet in! Poezija se opet nosi, ušla je u modu! Ne možete izaći iz kuće bez jedne smaragdne pjesme! pridružiti i drugi pjesnici, koji ustrajno i stalno vode bitku s ovim nemarnim i površnim vremenom.

Nezgodno je možda pitati za neke književne ili pjesničke uzore, ali izdvojite nam imena književnika i pjesnika koje rado čitate. Ima meu njima zasigurno i domaćih i stranih i muških i ženskih imena…?

Kad sam krenula pisati, odlučila sam naći svoj rukopis i nekako se najviše dičim time što, mislim, ne nalikujem ni na koga. Niti u svijetu književnosti za djecu niti u pismu za odrasle. Tako nastojim i pisati pjesme, jer što mogu dati, ako imam uzore, oponašam nekoga? Tako da nikoga od velikih pisaca i pjesnika ne bih izdvajala iz carstva književnosti, u kojem ima djela za svakoga.

Mnogim pjesnicima se divim. Neke pjesme znam napamet, pa mi zazvuči Krležina: Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo… ili početni taktovi Ujevićeve Svakidašnje jadikovke, ali to je samo dio bogate naše i svjetske melodije pjesništva.

Kako sam ja profesionalni čitatelj – profesor sam komparativne književnosti i biliotekar-informator, niz značajnih domaćih i stranih imena bio bi doista dugačak, jer tako i treba biti. Ponekad, kad sam vrlo minimalistička i kad pomislim da bi moglo doći do kataklizme, nekako mi se čini da na pustom otoku nikako ne bi smjelo nedostajati starih Grka koji su toliko rekli o životu i Shakespearea koji je toliko rekao o ljudskom karakteru… ali onda se sjetim, malo po malo, svih ostalih književnika koji su doprinijeli spoznaji svijeta i života i onda pusti otok bude sve veći i veći…