Svijet se mijenja sve brže i sve dramatičnije, a meni se čini da se u Hrvatskoj sve dogaa presporo i prekasno, naročito za one koji žive i rade u “tržišnoj Hrvatskoj”. No, umjesto da kukamo ili se sažalijevamo – za izlaz iz egzistencijalnoga gliba ne preostaje nam drugo doli uzdati se u sebe i svoje snage. Za svakoga od nas to može značiti nešto drugo: pronaći posao, promijeniti profesiju, pokrenuti tvrtku…
Proaktivne osobe su uspješnije. No jesu li samo poduzetnici i ljudi iz profitnog sektora proaktivni? što je s onima izvan profitnog (poslovnog) sektora? Svi ćemo se složiti da i u neprofitnom sektoru ima proaktivnih osoba. Pogledajte aktiviste Zaklade Ana Rukavina, pogledajte Prijatelje životinja i brojne druge koji nerijetko rade pro bono… A što je s proaktivnošću onih “iz proračunske Hrvatske” konkretno administracije u javnoj upravi? Zašto je ondje nema ili je rijetka pojava?
što je to proaktivnost ili poduzetnost?
U nastavku teksta koristit ću isključivo riječ proaktivnost, a izbjegavati riječ poduzetnost jer poduzetnost mnogi brkaju s poduzetništvom. No, dok je poduzetništvo orijentirano na ulaganje kapitala koje treba rezultirati profitom, poduzetnost je ljudska vrlina koju možemo pronaći i u profitnom i u neprofitnom sektoru. Proaktivna osoba ne čeka da joj ono što želi ili treba padne s neba; ona će ciljano djelovati, poduzeti nešto da se to što želi doista i dogodi. I preuzet će odgovornost za svoje odluke, izbjegavajući zamke u razmišljanju da je netko drugi kriv ako nešto krene neželjenim tokom…
Za razliku od ovih prvih, reaktivna osoba uglavnom živi “po defaultu“. Čeka da se ono što želi dogodi samo od sebe. Život je jednostavno nosi, zatrpava dogaajima, a svoje vrijeme i energiju ona troši pokušavajući izbjeći neželjeno, umjesto da proaktivno izazove željeno. Već nam i sam izbor riječi koje osoba izgovara (a na što mnogi i ne obraćaju pozornost) pokazuje radi li se o proaktivnoj ili reaktivnoj osobi. Proaktivno izražavanje prepoznajemo po riječima “mogu“, “hoću“, “želim“. Reaktivne pak osobe često se služe frazama poput “ne mogu“, “kad bih barem…, “ja sam jednostavno takav/takva…“ , “moram“ − kao da im sve netko nameće, kao da ne vode vlastiti život.
Za razliku od ovih prvih, reaktivna osoba uglavnom živi “po defaultu“. Čeka da se ono što želi dogodi samo od sebe. Život je jednostavno nosi, zatrpava dogaajima, a svoje vrijeme i energiju ona troši pokušavajući izbjeći neželjeno, umjesto da proaktivno izazove željeno. Već nam i sam izbor riječi koje osoba izgovara (a na što mnogi i ne obraćaju pozornost) pokazuje radi li se o proaktivnoj ili reaktivnoj osobi. Proaktivno izražavanje prepoznajemo po riječima “mogu“, “hoću“, “želim“. Reaktivne pak osobe često se služe frazama poput “ne mogu“, “kad bih barem…, “ja sam jednostavno takav/takva…“ , “moram“ − kao da im sve netko nameće, kao da ne vode vlastiti život.
Proaktivnost znači preuzimanje inicijative, ali i odgovornosti za vlastiti život. Pritom treba raditi na onome nad čime čovjek ima nadzor. Proaktivni ljudi su svjesni da sami odabiru svoju (re)akciju i ponašanje u odnosu na izazov pred sobom te su i zaslužni i odgovorni za ono što im se dogaa jer imaju mogućnost izbora.
Proaktivnost, uspjeh i osobni sustav vrijednosti
Stephen Covey u knjizi Sedam navika uspješnih ljudi kaže da je proaktivnost navika i to ona koju prvu zapazimo kod uspješnih ljudi. A uspjeh, prema definiciji Colina Turnera, zapravo je stalno ostvarivanje planiranih ciljeva koje pojedinac smatra vrijednima. No nekome je “vrijedan cilj“ isključivo u sferi materijalnog ili financijskog, dok drugi može “vrijedan cilj“ vezati uz svoje snove, nematerijalne vrijednosti i ideale. Svaki čovjek ima odgovornost da u životu pronae svoj cilj, a sam proces ostvarivanja tog cilja znači uspjeh. Svoj uspjeh ne treba usporeivati s uspjehom drugih jer se mjerilo uspjeha nalazi u samoj osobi.
što nam je jasnije što želimo i tko smo, osvještenije su i odluke koje donosimo. Proaktivni ljudi svjesni su svojih vrijednosti i uvjerenja, odlučuju na temelju njih i djeluju u skladu s njima. Te se vrijednosti ne moraju uvijek podudarati s onim što se smatra društveno popularnim: na primjer susjed koji je dao otkaz na “dobrom i sigurnom“ poslu te ušao u rizik kako bi pokrenuo svoj poduzetnički projekt…
Proaktivnost i sustav vrijednosti društva
Stanovnici Hrvatske danas ne gaje neumjerene nade. Svjesni su globalne prožetosti ekonomije i ne očekuju od nove vlade da im već sutra osigura “med i mlijeko“ i pune novčanike. No ono što imamo pravo tražiti od političke elite jest etabliranje drugačijeg vrijednosnog sustava, specifično novu političku kulturu utemeljenu na dva načela: da politika mora težiti javnom dobru te da je državna i lokalna uprava servis koji služi graanima.
Engleska je riječ za državnog službenika javni sluga(public servant). U zemljama s razvijenom tržišnom privredom i dugačkom demokratskom tradicijom javni službenici svoj posao obavljaju zbog graana, a ne obrnuto. Njihov je zadatak da služe, a ne da vladaju. U razvijenim demokracijama graani imaju jak osjećaj za odgovornost vlasti prema njima. Kad na primjer jedan šveanin doživi neefikasnost ili neracionalno ponašanje, uputit će ljutitu “opomenu pred isključenje“: Ja plaćam poreze, ne želim trpjeti da javni službenik trati moje vrijeme, želim efikasan javni servis.
Engleska je riječ za državnog službenika javni sluga(public servant). U zemljama s razvijenom tržišnom privredom i dugačkom demokratskom tradicijom javni službenici svoj posao obavljaju zbog graana, a ne obrnuto. Njihov je zadatak da služe, a ne da vladaju. U razvijenim demokracijama graani imaju jak osjećaj za odgovornost vlasti prema njima. Kad na primjer jedan šveanin doživi neefikasnost ili neracionalno ponašanje, uputit će ljutitu “opomenu pred isključenje“: Ja plaćam poreze, ne želim trpjeti da javni službenik trati moje vrijeme, želim efikasan javni servis.
A mi u Hrvatskoj imamo groteskno kompliciranu i golemu administraciju na državnoj i razini lokalne uprave, imamo nejasne i proturječne zakone koji zagorčavaju život graanima i poduzetnicima. što se dogaa s investitorima poput, na primjer, Ikee. Jedan službenik minijaturne općine ima moć zaustaviti investiciju vrijednu stotine milijuna i zakočiti otvaranje novih radnih mjesta, a time i zapošljavanje stotine ljudi bez osigurane egzistencije. A taj isti službenik ima zajamčenu i doživotnu plaću, bez obzira na to što i kako radi.
Kod nas investitori koji žele ulagati i otvarati nova radna mjesta nailaze na neefikasnost javne uprave, nekompetentnost ili na korupciju, gdje treba namiriti svakog referenta u lancu.
Kod nas investitori koji žele ulagati i otvarati nova radna mjesta nailaze na neefikasnost javne uprave, nekompetentnost ili na korupciju, gdje treba namiriti svakog referenta u lancu.
I tako na jednoj strani “tržišna Hrvatska” pokušava otvoriti nova radna mjesta dok “proračunska Hrvatska” samodostatno gura po svome, ne pitajući se ima li to više smisla i ne shvaćajući da “proračunske Hrvatske” uskoro neće biti ako ne preživi “tržišna Hrvatska”. Na desetke tisuća izgubljenih radnih mjesta sutra može ponovo biti otvoreno, najlakše u malom i srednjem poduzetništvu. Kad bi svaki mali i srednji poduzetnik i obrtnik zaposlio po jednog radnika, a ima ih 170 000 – to bi bilo 170 000 novih radnih mjesta To je najrealnija šansa za stvarni gospodarski oporavak.
Majmun radi što majmun vidi
Nedavno sam čula priču o pet čimpanzi u kavezu s ljestvama, bananama i hladnim tušem. Visoko u kupoli kaveza postavljen je zamamni bunt banana. Do njih može doći samo jedna čimpanza penjući se uskim ljestvama. Čim su banane i ljestve postavljene, najbliža čimpanza je krenula u akciju ne bi li se domogla voća. No već pri prvom skoku na prečku uključio se tuš i zalio ledenom vodom sve čimpanze u kavezu. Malo zatim odvaži se drugi majmun i krene ljestvama po banane. Ponovo se uključi tuš i svi majmuni u kavezu budu poliveni hladnom vodom. Nakon toga, kad god bi neki majmun krenuo po bananu, ostali bi ga spriječili u nakani. Isto se ponovilo i kad su u kavez uselili novu čimpanzu. Čim je novi majmun spazio banane, krenuo je prema ljestvama, no ostali su ga batinama zaustavili, pa je odustao. Još je neko vrijeme pokušavao doći do banana raznim lukavstvima, no uvijek bi ga ostali zaustavili. Tijekom dužeg razdoblja iseljavani su stari a useljavani novi majmuni, jedan po jedan, sve dok u kavezu više nije bilo nijednog s iskustvom ledene vode. No i dalje se nitko nije penjao po ljestvama do banana. Kad bi i pokušao, ostali bi ga kaznili batinama.
U ovoj će priči mnogi poduzetnici prepoznati svoje iskustvo s birokracijom.
Može li se ponašanje majmuna u kavezu promijeniti? Može, ali tek kad shvatimo da smo svi poput tih majmuna: i javni službenici koji nama gospodare umjesto da služe i mi koji to dopuštamo, a sve moramo plaćati!
Vlasta S. Cerkvenik