što povezuje ‘primitivnu’ afričku umjetnost i avangarde 20. stoljeća?
U jednoj od najpoznatijih slika Pabla Picassa krije se moguće tumačenje te tajne veze. Povodom velike Picassove izložbe koja uskoro dolazi u Hrvatsku, donosimo vam tekst objavljen u našem časopisu od veljače 2012.

Piše: Jasna Kohnert-Stavenhagen

Godine prijeloma
Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, točnije u razdoblju izmeu 1880. i 1930. godine, Europa prolazi kroz veliku preobrazbu. Promjene su vidljive posvuda i zahvaćaju sve ‒ od znanosti i tehnike preko moralnih vrijednosti u društvu. Moderni duh zavladat će starim kontinentom.

Izum parnoga stroja bit će početak novoga vremena: grade se tvornice, rastu gradovi prepuni nove arhitekture od željeza i betona (Eiffelov toranj), svijet je povezan šinama i vlakovima, prvi Fordovi automobili osvajaju ulice, ljepota glazbe dolazi s gramofonskih ploča i radija, oni hrabri počinju letjeti cepelinima i prvim zrakoplovima, a Albert Einstein dolazi do poznate Teorije relativiteta.

Likovna umjetnost postavljena je pred potpuno nove izazove: kako pomoću boje i platna prikazati i reflektirati svijet koji je postao tehnološki razvijen, brz i dinamičan, i djeluje kao rastavljen u dijelove, rascjepkan i rasut pred okom promatrača? što je uopće umjetnost u takvom svijetu?

Odgovore na ta pitanja tražit će umjetnici u potpuno novim slikarskim stilovima.
Stil koji će prvi pokušati oslikati svijet početkom stoljeća povezujući dinamiku s jednostavnim formama bit će kubizam.

KUBIZAM
Kubizam je slikarski smjer nastao u Francuskoj 1908. godine. Proizašao iz teze Paula Cezannea da se sve što u prirodi postoji može likovno prikazati osnovnim likovima (kocka, kugla, valjak, stožac). Osnivači kubizma su Georges Braque i Pablo Picasso. Kubizam je zaokupljen problemom “objekta“. Picassova izjava “Slikam predmete kako ih zamišljam, a ne kako ih vidim“ podupire tu tezu. Kubisti na slici prikazuju simultano (istovremeno) ono što u zbilji možemo vidjeti samo sukcesivno (u slijedu vremena, uzastopno). Naziv kubizmu daje likovni kritičar Vauxcelles, koji je promatrajući Braqueove pejzaže izjavio: “Gle, nagomilane kocke (cubes).“
Na umjetnost kubizma veliki je utjecaj imala i tzv. crnačka umjetnost.

PICASSO KAO KUBIST
Pablo Picasso, najpoznatiji je predstavnik toga stila. Iako je umjetničko stvaralaštvo tog genija dvadesetog stoljeća teško spremiti u stilske ladice, njegov se doprinos razvoju kubizma jednostavno ne može zaobići.
Picasso će, proučavajući kasna Cézannova djela, početi formu stavljati u prvi plan i slikati ljudske figure grubim konturama i velikim plohama, i time razviti novi stil koji će šokirati svijet umjetnosti. Osim Paula Cézanna, na razvoj Picassova kubizma umnogome je utjecala i novootkrivena afrička umjetnost.

PABLO PICASSO
Pablo Diego José Francisco de Paula Juan María de los Remedios Cipriano de la Santísima Trinidad Clito Ruiz y Picasso, znan kao Pablo Picasso (Malaga, 25. listopada 1881. – Mougins, 8. travnja 1973.), španjolski je slikar, jedan od najistaknutijih slikara 20. stoljeća.
Njegova je darovitost bila izuzetna od najranijeg djetinjstva. Slikarstvom se počeo baviti kao dječak, već s četrnaest godina u potpunosti je svladao tehniku akademskog slikanja, a kao mladić naučio je slikati u svim do tada poznatim stilovima i manirama.
U Barceloni, gdje je pohaao školu, i u Madridu, gdje je bio svakodnevni posjetitelj muzeja Prado, stekao je prva znanja o slikarstvu. Slikarsku slavu steći će u Parizu, kamo stiže u listopadu 1900. godine.
U povijesti slikarstva malo je slikara koji su bili tako slavni. S 28 godina Picasso je mogao u potpunosti živjeti od umjetnosti, s 38 godina već je jedna od najbogatijih javnih osoba u Francuskoj, a sa 65 godina ‒ milijunaš.
Rijetke su slike u povijesti umjetnosti koje se smionošću i odjekom mogu mjeriti s onom što ju je Pablo Picasso ostvario 1907. godine, kada je svojim zapanjenim prijateljima pokazao Gospoice iz Avignona, sliku na kojoj je svijet predočio kao u razbijenu zrcalu. Picasso je bio pokretač i inspirator više slikarskih smjerova, a najpoznatiji je kubizam, koji predstavlja pravi revolucionarni obrat u modernoj likovnoj umjetnosti.
Ženio se dva puta i imao je mnogo ljubavnica koje je gotovo sve oslikao u svojim slikama: Fernande, Jaqueline, Marie Therese, Olga, Dora, Francoise, Eva… Imao je četvero djece, a posljednje, Paloma, rodila se kada mu je bilo 68 godina.
Picasso je napravio više od 16 000 slika, skulptura i crteža. Gotovo da nema likovnog područja u kojem nije izrazio svoj umjetnički kreativni genij. Bavio se slikarstvom na platnu i na zidu, skulpturom, grafikom i keramikom, izraivao kolaže i plakate… i u svemu je bio uspješan.
Živio je bogat i ispunjen život popraćen velikim zanimanjem javnosti i ostao do današnjih dana najpoznatiji umjetnik 20. stoljeća.

Afrička umjetnost
Drugi veliki utjecaj koji će biti vidljiv u prvim kubističkim slikama velikog umjetnika bit će susret s tzv. primitivnom umjetnosti.
Poznata je anegdota iz 1907. godine kada je Picasso, šetajući jednog ljetnog dana Parizom, odlučio posjetiti Trocadéro, jednu od prvih europskih etnografskih zbirki u kojoj su uglavnom bile izložene maske iz Afrike i Oceanije. Fasciniran tim prvim posjetom, napisao je: “Bilo je odvratno… htio sam zapravo odmah izaći van! Na kraju nisam izašao nego ostao.“
U ovoj je rečenici izražen šok, ali i privlačnost koju Europljani osjećaju u prvim susretima s afričkom umjetnošću.

Početkom 20. stoljeća Picasso i mnogi drugi umjetnici u traženju su novih formi koje će se razlikovati od tradicije dotadašnjeg realizma. U to je vrijeme kolonijalizam još uvijek itekako živ: pustolovi, poslovni ljudi i umjetnici donose u Europu predmete, fotografije i priče iz egzotičnih krajeva. Umjetnici poput Picassa, Braquea, Kircnera, Noldea ili Matissa nadahnuti su apstrakcijom i izražajnošću skulptura i maski novootkrivenih kultura. Dok se etnolozi bave kulturnim, socijalnim ili religioznim funkcijama tih predmeta, upravo umjetnici toga doba otkrivaju njihove formalne i estetske vrijednosti i daju im ulogu koju i zaslužuju. Ti će ritualni objekti prvi put biti shvaćeni kao umjetnost.
Picassa će početi oduševljavati ne samo jednostavne forme i boje na maskama nego i izražavanje dubokih elementarnih osjećaja straha, užasa, sreće ili zadovoljstva.
Ubrzo će ih početi skupljati, kupovati na sajmovima po Parizu i njima ukrašavati svoj atelijer.
Afričke maske nisu nikada izravno utjecale na njegovo djelo, već su uvijek iznova svojim jednostavnim geometrijskim formama i zaključanim značenjima služile kao veliko nadahnuće.

Gospoice iz Avignona

Picassove Les Demoiselles d’Avignon, kako glasi originalni naziv slike iz 1907. godine, jedna je od najpoznatijih slika u povijesti umjetnosti. Njome započinje kubizam. Slika je nastala kao posljedica jedne studije u jednom bordelu u Barceloni koji je slikar u mladosti posjećivao. Nakon brojnih preslikavanja i više verzija, nastalo je djelo koje je šokiralo i njegove prijatelje. Prvi komentar slikara Braqua bio je: “Kao da jedeš kadulju i piješ petrolej.“

Na slici vidimo pet ženskih figura, pet aktova prikazanih iz različitih perspektiva, pred pozadinom izvedenom u nekoliko plavih tonova, u prostoru koji nalikuje na kaleidoskop. Promatrač ih vidi sprijeda, sa strane, čučeći ili koso odozgo. U čitavoj slici nema čvrstog središta, nema horizonta, nema težišta niti osjećaja dubine, kao ni odreenog izvora svjetlosti.
S obje strane naznaka je zavjese u smeim tonovima. U prednjem je dijelu slike jedna mrtva priroda, prikaz voća na stolu.
Tijela su oslikana apstrahirano i geometrijski: oštrih kutova i ukočenih pogleda. Tri stojeće figure na lijevoj strani slike razlikuju se od dviju na desnoj, jedne u profilu i jedne koja čuči, kojima su uzor bile afričke maske.

Postoje doista brojni opisi i interpretacije te poznate slike, ali i različite – čak suprotstavljene – teorije o njenom nastanku i vezi s afričkom umjetnosti. No jedno je sigurno: ovom je slikom Picasso započeo borbu s tradicionalnim slikarstvom i stvorio djelo koje je povezalo estetiku kubizma i umjetnost Afrike, otvorilo put novim načinima razmišljanja, tumačenja i korištenja forme i boje i ostalo do današnjih dana neiscrpan izvor pitanja i nadahnuća za teoretičare i umjetnike.