Iako ga često prozivaju ‘mladim’, Oliver Frljić dokazao se sjajnim i ozbiljnim predstavama kao zreo i mudar redatelj. Zapravo, prava doza odvažnosti i skepse svrstava ga u red onih za koje (više) ne pitamo koliko imaju godina nego samo – kad mu izlazi nova predstava?

Oliver je staložen, odmjeren i iz njega zrači mirna snaga nekoga tko zna što hoće. Pristojan je i ležeran u ophoenju, iskričavih očiju koje zrače inteligencijom, ali i toplinom. Neobična kombinacija, ali takav je Oliver Frljić – buntovan ali staložen. Svestran do nevjerice – prije režije završio je studij filozofije i teologije, a osim što je redatelj, okušao se i kao glumac, organizator, tekstopisac…

Studij teologije kao i filozofije, što god mislio o njihovom dogmatskom ustroju, dali su mi odreeno predznanje, a i pomogli su mi u razvijanju kritičkog odnosa prema sredini u kojoj živim. Crkvu sam i onda i danas pokušavao gledati kritički. Dok sam bio na teologiji, mogao sam vidjeti kako sve to funkcionira iznutra. To je najbolje mjesto da se sagleda dvostruki moral ove institucije – jedno se propovijeda javno, dok kler potajno prakticira nešto sasvim drugo. U tom kontekstu dovoljno je na primjer pogledati priopćenje koje je Hrvatska biskupska konferencija dala o Josipovićevom odlikovanju novinara Drage Heidla. Nadalje, slučaj don Ivana Grubišića pokazuje da Crkvu i dalje primarno zanima politička moć i kontrola. U vrijeme najmračnijeg HDZ-a, u prvoj polovici devedesetih, Crkva nije imala nikakvih problema sa svojim svećenicima koji su se politički aktivirali. Tu su i pedofilski skandali koje je Crkva godinama skrivala, ali je njihov broj godinama toliko narastao da ih je, uz svesrdni napor, bilo nemoguće više kriti. Ne treba zaboraviti da jedan znatan dio crkvenih velikodostojnika ne živi proklamirani celibat, a dio tih ljudi ima i izvanbračnu djecu. Ugovori izmeu Svete stolice i Republike Hrvatske posebna su priča i pokazuju vazalski mentalitet jedne političke opcije koja je meunarodno priznanje bila spremna plaćati i na taj način.

Ne mislim baš puno dobroga. Kazališni odsjek, onakav kakvog sam ga ja ostavio, a imam informacije da se puno toga nije promijenilo, bio je umjetnički i pedagoški nekompetentan. Na njemu su predavala i predaju sumnjiva lica koja nisu izvršavala minimum svojih zakonski propisanih radnih obaveza. Protiv jednog nastavnika tog odsjeka vodi se sudski postupak. U svemu tome se mlada osoba jako teško može formirati na pravi način.

Bio je podugačak popis svega onoga što smo htjeli mijenjati na odsjeku režije. Uglavnom, tražili smo drugačiji model nastave, bez stalno zaposlenih nastavnika, da dramski tekst prestane biti ishodište rada, da profesori koji su tamo, uz jasno izraženu skepsu u njihovu stručnost, počnu održavati predavanja, a da se ne dogaa situacija kakva je bila prije pobune kad se pojedini profesori po mjesec i više dana nisu pojavljivali na svom radnom mjestu. Ukazali smo na modele u nekim europskim školama, dali popis predavača koje smo tražili da nam održe radionice ili neki drugi oblik nastave. Nekakvi kozmetički zahvati su napravljeni, ali su sam ustroj odsjeka i njegova nastavnička garnitura ostali nepromijenjeni.

Ne mogu generalizirati. Različiti teatri u istoj državi se dosta razlikuju. Meni je drago kad u odreenom kazalištu postoji radna disciplina i ljudska i umjetnička odgovornost prema onome što se radi – kad ne moram biti režiser i teta u vrtiću za odrasle.

Ne razmišljam na taj način kao da postoji odreena tabu tema, a ja je onda trebam “obraditi“. Polazim uvijek od stvari koje su na mene ostavile jak dojam. Odrastanje je sigurno jedna od takvih stvari. Nakon studija teologije bilo je nemoguće da se to iskustvo u odreenom trenutku negdje ne pokuša artikulirati.

Društvo smo koje nameće jedan ideal mladosti, i starost u tom kontekstu apriori postaje nešto negativno. Zaboravlja se da starost donosi odreeno životno iskustvo, da odluke koje se donose u starosti imaju drugačiju težinu, da ta dob daje jedan puno trezveniji pogled na svijet. Meutim, različite industrije, od industrije zabave do farmakološke industrije, nameću taj generalni stav gdje je najvažnije što duže − vječno bi bilo najbolje − ostati mlad. Pri tom ljude treće životne dobi guramo na društvenu marginu jer oni kvare nametnutu sliku koju bi društvo htjelo imati o sebi. Sjećate li se da ste ikada vidjeli neki kozmetički preparat koji reklamira neka stara osoba? Najdalje što se u tome otišlo su L’Orealove reklame s Andie MacDowell.

Drago mi je da je, uz publiku, i struka prepoznala ovu predstavu. Drago mi je da sam opet radio u teatru ITD gdje sam napravio prvu predstavu nakon Akademije. I, naravno, drago mi je da sam radio s ovim glumačkom ekipom. S Filipom Križanom i Rakanom Rushaidatom sam suraivao prvi put, s Ivom Visković prije ovog na jednom ispitu, a s Ivanom Roščić treći. Ova kombinacija glumaca je savršeno funkcionirala. Odlično smo komunicirali i nije bilo nikakvog kreativnog zastoja u radu. Volio bih, ako bude prilike, da se naemo u istom sastavu. Sve skupa, jedno super iskustvo.

Meni je prirodno da u kazalištu govorim o svemu, pa i o stvarima koje su najintiminje. Pretpostavljao sam da će publika manje (pr)osuivati, a više prepoznati neke situacije s kojima se i sama susretala. Na kraju tako i jest. Na zadnjoj je izvedbi jedna gospoa izrazila žaljenje što nakon kraja predstave i aplauza publika nije ostala da nastavimo razgovarati.

Htio sam govoriti o specifičnoj obitelji, o svojoj obitelji, i zbog toga nisam uzeo nikakav dramski tekst, nego sam pokušao rekonstruirati odreene situacije iz naše obiteljske povijesti. Naravno, samim postavljanjem tih situacija na scenu one postaju nešto drugo i prestaju biti samo jedna obiteljska kronika. Rad na ovoj predstavi uključivao je i jedan poseban intiman odnos s materijalom koji se kreirao.

Raditi vlastiti tekst svakako mi je bilo lakše jer sam od početka znao što hoću. Autor i redatelj su se stalno ispreplitali. Dok sam režirao neke sam scene proširivao i kratio, tako da je tekst dijelom nastajao i tijekom samih proba.

Mislim da su u ovom slučaju tekst i režija neodvojivi. I inače dosta pišem u smislu preradbe tekstova koje režiram. U predstavi “Mrzim istinu” su se režija i tekst nadopunjavali, ali i činjenica da sve polazi od jednog vrlo intimnog iskustva.

Realno gledano, a pitanje je trebamo li realno gledati, teatar ne može biti generator nekih značajnih promjena. Bakhe su to najbolje pokazale. Toj predstavi nije uspjelo ni to da smijeni tadašnjeg intendanta HNK Split koji je stajao iza njezine zabrane, a kamoli nešto drugo. To, ipak, ne treba značiti da se kazalište treba miriti sa stanjem stvari. Ono treba aktivno promišljati i kritizirati društvenu zajednicu u kojoj se dogaa. Danas smo svjedoci da i parlamentarna demokracija nema mogućnost promjena, nego se jednostavno mora uključiti u neoliberalnu matricu iza koje stoji interes kapitala. U toj situaciji teško je očekivati da bi kazalište moglo biti inkubator socijalnih promjena.

Kazalište za djecu uključuje jednu drugačiju odgovornost prema publici. Ovdje se dogaa prvi susret djece s kazališnim medijem i ukoliko on ne proe dobro, postoji realna šansa da se djeca, naročito danas kad je toliko drugih medija, ne vrate. Uz to, djeca su i puno iskrenija publika. Ona reagiraju spontano, jasno pokazuju što im se svia, a što ne. Problem je što se djecu i njihovu gledateljsku inteligenciju često podcjenjuje. Često taj posao rade ljudi koji ne znaju što su interesi djece ili kako funkcioniraju njihovi vrijednosni sustavi. Uz to, kazalište za djecu, zbog specifičnog načina percipiranja stvarnosti ove populacije, ima i drugačije zakonitosti. Djecu ne zanima linearni story-telling koji je još uvijek sveta krava većine naših repertoranih kazališta. Djeca su naviknuta na fragmentarnu dramaturgiju jer svi mediji oko njih, od televizije do interneta, funkcioniraju na taj način. Jedino im još u kazalištu pokušavamo ispričati staru dobru priču i to najčešće u vremenu koje njihova današnja koncentracija ne može izdržati.

Ovisi o projektu. Neki projekti uključuju drugačiji tip glumačkog autorstva od onog koje imamo kad radimo u repertoarnom kazalištu, unutar zadane hijerarhije, na dramskom predlošku i s jasnim terminom premijere.

Nemam. Volim raditi s novim ljudima jer me to obogaćuje. Ostaje činjenica da je lakše s nekom ekipom raditi ponovno jer se dotada već upoznate, etablira se jedan način komunikacije, stvari se puno brže postižu, nekad je dovoljna jedna riječ da se shvati što se hoće. Meutim, ja svejedno još uvijek volim otkrivati ljude s kojima nisam radio. U tome i jest dio draži ovog posla.

Definitivno nisam redatelj koji ima svojih top pet ili deset tekstova. O svemu odlučuje kontekst u kojem se naem. Radio sam odreene tekstove za koje mi prije nije moglo pasti na pamet da ću ih raditi jer sam se našao u kontekstu u kojem sam upravo kroz njih mogao iskomunicirati ono što me u tom trenutku zanimalo.

Volim gledati filmove, a ako se odlučujem na neku ekološki prihvatljiviju varijantu odmaranja, onda je to definitivno šetanje.

Danielina spontanost.