Ne čekajte da bude prekasno…

Trenutno pregledavate Ne čekajte da bude prekasno…

Donosim skraćenu verziju potresnog pisma koje sam dobila od čitateljice i svoja razmišljanja:

“ … dugo smo hodali prije nego što smo se zaručili. Onda smo se i vjenčali. Nije bilo neke strasti, dani su prolazili, a ja sam čekala… Da me sad pitate što, ni sama ne znam….

Tek kad sam se suočila s dijagnozom da mi je muž smrtno bolestan, shvatila sam kako smo živjeli besmislenim životom. Ništa više nije bilo kao što je nekad bilo, niti će više išta biti isto. Potrošili smo tolike godine na nebitne stvari. Nisam mu rekla da ga volim onoliko puta koliko sam trebala. Nismo proputovali svijet, niti učinili toliko toga o čemu smo maštali! Svađali smo se oko računa i dinersa, prljavih čarapa i neopranog sua! A mogli smo otići u šetnju ili gledati u zvijezde! Nismo posjetili kumove u Australiji! Nemamo djecu, jer nikada nije bilo pravo vrijeme! A bojim se da je sada prekasno….

*****

Ponekad se i meni čini kao da nam dani teku kao na traci, svaki je podjednako nezadovoljavajući, kako u poslovnom, tako i u obiteljskom smislu. Trenutni odnosi zaleđeni, bez strasti ili intimnosti. Nezadovoljni smo i grintamo, umorni smo i bezvoljni. Ne raduje nas puno toga jer često nije onako kako smo zamislili. Već nas i sitnica može izbaciti iz takta.

S druge strane patimo i od kroničnog pomanjkanja vremena. Jurimo kroz život i banaliziramo prave životne vrijednosti poput obitelji, djece i prijatelja, dobrih odnosa, smijeha. Kao da smo zaboravili na lijepe stvari u svakodnevnom životu.

A onda BUM ! Potres. Prekretnica.

Vjerojatno je svatko od nas u životu doživio neki neočekivan i potresan događaj. Munjevitu spoznaju koja mijenja sve. Pismo koje nismo trebali otvoriti, sudar automobila, kvržica u dojci, zasljepljujući bljesak… Poput ružnog šamara strese nas i zamrzne u vremenu. Tada se obično zapitamo kamo idemo, što želimo od života, od veze, muža i djece.

Zar nas život doista treba pljusnuti da počnemo promišljati o onome što je bilo i kako je moglo biti.

Bolesti, smrti, rastave, ratovi, katastrofe, odlasci djece, bankrot… Zar su to stvari koje nas potiču na razmišljanje?

Zašto ne bismo tu i tamo zastali i razmislili o tome kako je život lijep, kako smo sretni jer smo zdravi, imamo dobru vezu, dobrog muža ili ženu, djecu, prijatelje, posao.

Ne čekajte potresne događaje da biste shvatili što gubite. Znam da zvuči kao otrcana fraza, ali zaista tako mislim. Ne dopustite da bude prekasno za sve lijepo što je moglo biti! Svaki nam je dan poklonjen i samim tim nenadoknadiv!

by Rosie Kugli

Odgovori