Linkden je izdvojio zanimljiv članak Grega McKeowna, blogera i mladog, ali iskusnog ekonomista koji prati vodeće svjetske trendove i forume, a mi vam donosimo najzanimljiviji dio.

Razgovarajući s njom da je njezin životopis simptom dubljeg problema. U pokušaju da bude što korisnija i bolje prilagoena pristala je na previše dobrih projekata i izazova. Na kraju je završila osjećajući da previše radi, a da istodobno njezin potencijal nije potpuno iskorišten. Lako je vidjeti kako ljudi završe u takvoj situaciji:

1. korak: sposobni ljudi teže postignuću svojih ciljeva
2. korak: ljudi oko njih vide da su sposobni pa im daju mnogo zadataka
3. korak : sposobni ljudi brzo stvore reputaciju onih “koje trebaš pitati”. Oni postanu “dobar stari (ubaci ime) koji je uvijek tu kad ga/je trebaš”. To je uglavnom točno, osim ako ili dok ne…
4. korak: sposobni ludi završe radeći odlično na mnogo projekata, ali zapravo nemaju vremena raditi ono što najbolje znaju, što ja opisujem kao preklapanje talenta, strasti i tržišta. A u tom su slučaju i tvrtka i zaposlenik na gubitku.

Kada se to dogodi, dio odgovornosti nose nedodirljivi menadžeri koji imaju previše posla ili nemaju vremena primjetiti kako bi najbolje mogli iskoristiti svoje ljude. Ali dio odgovornosti nosimo i sami. Možda trebamo svjesnije i odlučnije navigirati svoju karijeru. Ako nećete sami upravljati svojom karijerom to će učiniti netko drugi.
Moja prijateljica nije usamljeni primjer. Podučavajući menadžere i rukovoditelje diljem svijeta shvatio sam da je neosvještenost te činjenice zapravo najčešća pogreška koju sam zamijetio kod sposobnih zaposlenika.

Pomalo je bolna istina da kad razmišljamo o nekome možemo ga svrstati u jedno polje djelovanja, želimo ga odrediti – tako razmišljamo o ljudima. Ne možemo o nekome misliti kao o voditelju projekta, profesoru, odvjetniku, osiguravatelju, uredniku i poduzetniku u isto vrijeme. To sve može opisivati jednu osobu, ali uvijek težimo nešto staviti kao prvo, glavno. Samo jedna fraza prati naše ime. Neka to bude ona što opisuje naše najveće ili glavno postignuće.

Kao primjer sjećam se profesora na pravnoj školi Stanford. Njegov je životopis bio jasan i koncizan. Kod svake stavke stajala je titula/uloga/škola i sažeti opis postignuća. Svaka rečenica govorila je više nego deset tipičnih natuknica kakve se viaju u mnogim životopisima. Na fakultetu bio je predsjednik studentskog vijeća, kad je podučavao bio je učitelj godine itd.

Znati mnogo toga danas je važno na mnogim radnim mjestima. Upoznatost sa većom slikom, srodnim poslovima i široko obrazovanje često se podrazumijevaju. No otkrivajući što upravo nas izdvaja može biti velika prednost. Umjesto da jednostavno obavljate više toga, u svakoj fazi svoje karijere pronaite ono u čemu ste bili najuspješniji i istaknite to.