Premda joj često “tepaju“ da je mlada političarka, iza sada već bivše ministrice zaštite okoliša i prirode stoji zavidno iskustvo i aktivnosti. Otkako se prije trinaest godina učlanila u SDP, prošla je, prema vlastitim riječima, organizaciju od baze do središnjice, zadržavajući se uvijek u području svog interesa – ljudskih prava, afirmacije žena i zaštite okoliša. Već kao tinejdžerica bila je angažirana i zanimala se za ekološka pitanja, pa je kao devetnaestogodišnjakinja u vlastitoj nakladi izdala ekofeministički obojen roman-mit Apokalipsa. Poslije je objavila i nekoliko članaka s naslovima kao što su: Evolucijom svijesti do učinkovite preobrazbe društva, Intuicija kao put do istine ženske prirode, Žene – glasnogovornice životinja, a nakon studija etnologije i komparativne književnosti doktorirala je s temom Mitski aspekti ekofeminizma. U impresivnoj biografiji ističe se ljubav prema modi – u školi primijenjene umjetnosti sanjala je o karijeri modne dizajnerice. I dok je sada u žiži zbivanja i rasprava o tome ‘tko je kriv’, pročitajte dio intervju objavljenog u travanjskom broju i saznajte kakva je zapravo Mirela Holy…

Bila bih lažno skromna kad bih rekla da nije tako. Kad sam ušla u politiku, očekivala sam da ću ostvariti političku karijeru. Nisam ušla u politiku da bih statirala. Nisam opterećena funkcijama, ali s obzirom na to da se već godinama bavim problematikom zaštite okoliša, pozicija ministrice je najviše mjesto na kojem možete u izvršnom smislu realizirati svoje ideje i projekte. Nakon dvomjesečnog iskustva moram reći da je ovo iznimno izazovna pozicija, vrlo naporna, katkad se čak pitam što mi je to trebalo, zato što nije lako pokrenuti kotačiće. No moram biti uporna, strpljiva, ne dopuštati da me ometaju odreene prepreke, i to je to. Ali, nije da se svakih nekoliko dana ne poželim zahvaliti na poslu i otići s položaja…

Nisu samo ljudi krivi. Zbog čega bi se netko ekološki prihvatljivo ponašao, odvajao papir, staklo, tekstil, metal, pa onda gledao kako je taj koristan otpad, koji je tako vrijedno selektivno prikupljan, poslije pomiješan i odložen na neko odlagalište. Čovjek se onda osjeća kao zadnja budala i misli da se ne može ništa promijeniti. Meutim, ako se uspostavi sustav u kojem se svi moraju ponašati sukladno zakonu i ako imamo integrirani sustav gospodarenja otpadom, ljudi će vidjeti i prepoznavati konkretne rezultate. No za to će biti potrebno vrijeme, edukacija, a i “batina“.

Jako me interesiraju ljudska prava i doista smatram da svi ljudi trebaju pravno biti izjednačeni, odnosno da nitko ne bi smio biti diskriminiran zbog toga što je drukčiji po bilo kojoj osnovi. U tom smislu seksualne manjine nisu ni po čemu različite od recimo manjinskih vjerskih zajednica, ili onih koji su nažalost diskriminirani zbog svog zdravlja, invaliditeta, boje kože i slično. Naše društvo je jako patrijarhalno i pojedinci se često bešćutno odnose prema mnogim manjinama, no čini mi se da postoji posebno velika agresija upravo prema pripadnicima seksualnih manjina i zbog toga smatram da su oni jako ranjiva skupina u Hrvatskoj. Jednostavno ne mogu razumjeti kakve veze ima s bilo kime kakvo je nečije seksualno opredjeljenje, to spada potpuno u sferu privatnosti. I ne mogu razumjeti kako netko može biti agresivan prema nekome tko je različit na bilo koji način, a posebno po svojoj seksualnoj orijentaciji.

Koliko znam, prva sam osoba u Hrvatskoj koja je doktorirala na feminizmu. Ekofeminizam je ujedno pokret za zaštitu okoliša i pokret za ženska prava – smatra da je uzrok degradacije okoliša isti onom odgovornom za podčinjen položaj žena u društvu, a to je patrijarhalni binarni model, koji u odnos opozicije postavlja ja-drugi gdje je ‘ja’ ono što je muško, dominantno, pozitivno, dok je ono ‘drugo’ žensko, više pripadno prirodi, a ‘ja’ se u tom bipolarnom odnosu prema ‘drugome’ ponaša kao prema prirodnom resursu koji služi za eksploataciju. Naravno da i ekološki feminizam ima velikih slabosti, a najveća je to što smatra da je priroda u istoj ravnini kao i žene, pa se ženama pripisuju odreene karakteristike pripadne rodnim patrijarhalnim stereotipima: skrbnost, emotivnost, iracionalnost. Ne slažem se s tim. Mislim da su to sve ljudske karakteristike i da su neke žene emotivnije od nekih muškaraca, ali da se ne može govoriti generalno da su žene emotivnije, manje racionalne od muškaraca. Neke jesu, neke nisu.

A od pokreta za zaštitu okoliša ekofeminizam se razlikuje po tome što smatra da uzrok degradacije okoliša nije antropocentrizam već androcentrizam, odnosno da znatno veću odgovornost za devastaciju okoliša imaju muškarci od žena.

Patrijarhat ne doživljavam isključivo kroz odnos meu spolovima, smatram da patrijarhat može postojati i u društvu u kojem žene imaju povlašten položaj ako se radi o odreenom sustavu moći u kojem se samo mijenjaju strane, a struktura ostaje ista, i zbog toga mi je apsolutno neprihvatljiv liberalni feminizam koji smatra da je zapadno društvo u kojem živimo skrojeno u redu, jedino treba izjednačiti položaj muškaraca i žena u društvu. Taj feminizam ne vidi da je cijelo društvo u svojoj srži nepravedno.

Nemam ništa protiv braka, ali smatram da je brak patrijarhalna institucija koja regulira odnose meu supružnicima na način koji je meni neprihvatljiv. Ne vjerujem u odnose tog tipa i cjelokupna pompa i instrumentarij koji uz to ide, od toga da otac predaje mladenku mužu itd. Smatram da je to degradirajuće za ženu, da se kao predmet iz ruke jednog muškarca predaje u ruke drugoga. Većina mojih prijateljica je udata, ali ja se ne vidim u braku.

što se tiče istospolnih zajednica, već sam nekoliko puta govorila da se čudim da skupine koje aktivno rade na dekonstrukciji patrijarhalnih stereotipa toliko inzistiraju na tome da se njihova zajednica zove bračnom zajednicom. Apsolutno se zalažem za to da se isti imovinsko-pravni odnosi koji se odnose na heteroseksualne parove primjene i na istospolne parove ako oni to žele. Neobično mi je da radite na destrukciji odreenog modela, a istodobno želite biti dio tog patrijarhalnog konstrukta. Ali tko voli, neka izvoli.

Država bi trebala donijeti zakon o registriranom partnerstvu. Meni je općenito posjedničko reguliranje odnosa izmeu dvoje ljudi neprihvatljivo, ali ja imam partnera o kojem ekonomski ne ovisim, kao ni on o meni.

Izrazito mi je važna sloboda i nisam sigurna na koji bih način funkcionirala u odnosu gdje bih imala dojam da sam prema nekome obvezna, po bilo kojem principu. Smatram da se ljudi ne mogu posjedovati i zato mi je – premda će to možda zvučati potpuno heretički od nekoga tko dolazi iz politike – pitanje vjernosti potpuno irelevanto jer možete biti vjerni i dosljedni samo sebi. Smatram da se osobu ne može posjedovati ni u seksualnom, ni u kojem drugom smislu i zbog toga mi je stran bilo koji tip regulacije tog odnosa u smislu neke vrste posjedovanja.

Ako mi nešto padne na pamet, vidim neki materijal, nešto nacrtam, odnesem krojačici i ona mi prema crtežu to sašije, ali to je danas puno rjee nego prije. Ali sve do završetka škole primijenjene umjetnosti bila sam uvjerena da ću biti modna dizajnerica, da ću od toga živjeti. No došao je taj nesretni rat, a i vidjela sam da se moj modni ukus jako razlikuje od prosjeka, pa sam shvatila da bih kruha bila gladna… A budući da nisam baš osoba koja je fleksibilna u prilagoavanju svog ukusa, shvatila sam da je bolje da se ne bavim time – da mi srce ne prepukne, jer mi je to bilo previše važno u životu. Sad se oblačim kako mi se svia, nisam frustrirana jer sve što mi se svidjelo sam i realizirala, pa ne žalim. što se tiče šešira, zadovoljila sam se, to mi je bila fiks-ideja. Ja sam takva, kad mi se nešto svidi, onda guram po tome dok me ne proe.

Jako volim Aziju, Daleki istok mi je velika ljubav. Diplomirala sam na tibetanskom mitu i velika mi je želja da odem onamo. Obišla sam Kinu, Maleziju, Tajland, Singapur, Vijetnam, Hong Kong… Tajland mi je prekrasan… Voljela bih vidjeti Burmu i Kambodžu… Volim i Afriku, ali više sjevernu. Zbog ljubavi prema egzotičnim nam kulturama sam i upisala etnologiju, ali sam očekivala da će to više biti studij kulturne antropologije. Nisu me toliko zanimali južnoslavenski običaji, narodne nošnje ni svadbeni običaji, ali i to sam prošla…

Čitam sve – i krimiće, i ljubiće, i žanrovske i drame, sve što mi doe pod ruku.

Tjednima se pripremam pročitati posljednje dvije knjige Georgea Martina. Volim fantasy koji ljudi često brkaju sa SF-om, iako je to potpuno različito… Tolkien mi je drag, Kamen moći Hansa Bemmanna… ima ih. Možda će to zvučati potpuno apsurdno za mene, ali jednog bih dana voljela napisati ljubavni roman. Mislim da je to jako teško, da bude dovoljno intrigantno da privuče, a opet kvalitetno ljudski napisano. Svia mi se kad ljubić ima neobičan kontekst, kao npr. roman Vodoriga Andrewa Davidsona.