Britanska prijestolnica vječna je destinacija, inspiracija, kontroverzija… Voljeli ga ili vam baš i nije po volji (mrziti ga jednostavno ne možete), London nudi za svakoga ponešto. I zato vas jednostavno ne može ostaviti ravnodušnima.

Tekst i foto: Antonija Perković Prpa

Iako ga većina ljubitelja putovanja obožava, London i ja se nismo zavoljeli od prve. Taj grad je za mene, obožavateljicu suhih i vrućih klima, upravo ono što ne volim, prohladan i vlažan. No, ovaj put mi se taj višemilijunski velegrad umilio, možda jer je naš kolovoški tjedan bio pravi ljetni, a dugi rukavi se nisu skoro ni vadili iz ruksaka.

Još veći London

Za početak jedan podatak koji me iznenadio. Zabrinjava me što ja, ljubiteljica demografskih i javnoupravnih podataka, to nisam do sada znala. Grad London zapravo ne postoji. Ono što mi smatramo Londonom nakupina je trideset tri grada, od kojih svaki ima svoga gradonačelnika i svoju gradsku vladu. “Pa čega je onda gradonačelnik Boris Johnson?“, upitah prijateljicu koja radi u upravi jednog od tih gradova. Odgovor glasi: šireg Londona ili, kako ga oni nazivaju, Greater London, što je zajednica tih pojedinačnih gradova. Boris upravlja značajnijim zajedničkim interesima, kao što je promet i jako se diči gradskim biciklima na iznajmljivanje koje je upravo on uveo u taj veliki London.

No, ne znam diči li se jednako tako i podzemnom željeznicom, koja je jedna od najgorih, ako ne i najgora, u kojoj sam se vozila. Moja pak druga londonska prijateljica često se na Facebooku žali na “mirise“ ljudi u podzemnoj. Mislim da bi se trebala žaliti i Borisu, da bar malo poboljša ventilaciju, kad već nema klimu u podzemnoj, jer pred onim što ondje čovjek trpi, svaki dezodorans posustane.

Bezobrazno skup

London je, krizi usprkos, i dalje bezobrazno skup. Možda je i to razlog što ga baš ne ljubim kao neke druge metropole, uvijek se u njemu osjećam siromašno.

Naši roaci žive izvan grada, kao i gomila drugih ljudi koji ujutro trče na vlak za središte Londona u kojem rade. Povratna karta košta oko 150 kuna, a vožnja traje manje od pola sata. Lako je pomnožiti: nas dvoje smo četiri dana išli u grad, 1200 kuna za čas je otišlo. No, što je, tu je. Zato prihvatiš da ćeš možda fast food jesti češće nego doma. A i prave informacije zlata vrijede. Na primjer, Gatwick express koji te vodi do istoimenog aerodroma štedi samo 15 minuta u odnosu na klasični vlak, ali košta duplo više. I obvezno zamolite nekoga tko je već bio u Londonu da vam posudi Oyster karticu za podzemnu željeznicu (ona sama košta 5 funti), jer je karta kupljena s njom 20 kuna jeftinija nego bez nje.

Muzejska blaga za sve

Znaš da puno putuješ kad se počneš vraćati na neke lokacije. Zapravo, svaki sljedeći put je svako mjesto još uzbudljivije. Vjerojatno zato što se svaki put još više osjećaš domaće. Tako je bilo i nama četvrti put u ovom velegradu. Houses of Parliament odraena. Svakako provjerite je li u tijeku kakva sjednica parlamenta, jer one su stvarno otvorene za javnost i stvarno je zanimljivo vidjeti kako to izgleda uživo. Smjena straže odraena. Tower of London, takoer. Anglosaksonske crkve Wesminster i St Paul’s, odraene. Za sve koji još ne poznaju London, važno je napomenuti da su svi najveći muzeji besplatni. I oni su za mene najveće blago Londona, a možda i svijeta. Možda im samo berlinski muzeji mogu konkurirati skupljenim blagom.

Zadnji put smo uživali u predivnoj galeriji Tate Modern i pitali se nije li se i zagrebački Paromlin mogao pretvoriti u muzej suvremene umjetnosti, umjesto da se gradi nanovo. Ovaj put smo obišli galeriju Saatchi, na King’s roadu. Njena je filozofija predstaviti umjetnike koji nisu izloženi u Tateu, nadajući se da će otkriti nekog novog Damiena Hirsta. Nas su na zidovima zatekli južni Korejci, koji su nas oduševili, pogotovo njihovi fotokolaži.

Živopisni kvartovi

Od kvartova koje smo detaljnije krenuli istraživati, ovaj put to su bili Smithfield i Spitalfields. Nalaze se na samim granicama starog Londona, s vanjske strane londonskog zida. Stoga su uvijek mjesta za sve ono što ne pripada u finiji, središnji London. U Smithfieldu nas je oduševila stara veleprodajna tržnica mesa, viktorijanska graevina nastala na mjestu gdje su Londonci trgovali mesom još od 12. stoljeća. U 18. stoljeću više od milijun i pol ovaca, te oko 300 000 goveda prošlo bi godišnje kroz ruke trgovaca i za sobom ostavljalo veliki nered. Zbog toga je i podignuta ova predivna zgrada koja izvana ne odaje da su unutra moderna veleprodajna postrojenja za trgovinu mesom, uključujući i željezničku prugu kojom su se odvozili ostaci. No, izgleda da će nakon devet stoljeća životinje ipak napustiti Smithfield, barem u tako velikom broju. Na samo koju minutu od katedrale sv. Pavla, središta poslovnog Cityja, investitori su, čini se, nanjušili potencijal i u predivnoj tržnici uskoro bi se mogli naći restorani, dućani i uredi.

Takva sudbina već je zadesila Spitalfields, jednu od najstarijih maloprodajnih tržnica Londona. Za vrijeme ručka sve vrvi od ljudi u poslovnim odijelima iz obližnjih ureda. Spitalfields je bio mjesto naseljavanja različitih izopćenika. Negdje u 17. stoljeću tu su se naselili francuski Hugenoti i sa sobom donijeli znanje proizvodnje svile. Zatim su došli i irski tkalci, pa židovski trgovci tekstilom koji su tu ostali sve do kraja 20. stoljeća. Njihove kuće naselili su novi poznavatelji tekstilne industrije, Bengalci, koji su “krivci“ što se danas kvartom širi miris curryja. Graevina koja najbolje pokazuje svu tu povijest je London Jamme Masjid, koja je 1743. izgraena kao hugenotska kapela. U 19. stoljeću lokalnim Židovima služila je kao sinagoga, u 20. stoljeću bila je to metodistička crkva, a danas je džamija u koju svraćaju lokalni Bengalci.

Olimpijada za pamćenje

Ono što je ove godine plijenilo pažnju kako urbanista, tako i ljubitelja sporta, Olimpijski je park. U zabačenom, nekad industrijskom, dijelu istočnog Londona, na 2,5 kvadratna kilometra, otprilike veličine kao Hyde Park, napravljen je čitav jedan grad. Osim osam sportskih arena, tu je i olimpijsko selo s kapacitetom od 17 000 kreveta, golemi trgovački centar Westfield (trgovci u gradu su se žalili na pad prometa upirući prstom u njega), skulptura Orbit (najviša samostojeća konstrukcija u Ujedinjenom kraljevstvu, koja ujedno služi i kao promatračnica), te dva najveća McDonald’sa u svijetu. Kako Britanci vole i svoje engleske vrtove, u parku su zasadili 2000 stabala i 300 000 raznoraznih drugih biljaka. Sretnici smo jer smo uspjeli kupiti kartu za jednu utakmicu i vidjeti Olimpijski park prije nego što ga rastave i pošalju arene svaku na svoju stranu u potrazi za novom svrhom. Ekonomični Britanci.

Sjaj i bijeda

Jeftine avionske karte u pravilu moraš kupiti dosta ranije, no to ti daje dovoljno vremena da si unaprijed organiziraš raznorazne aktivnosti. Ovaj put smo napokon uspjeli na vrijeme kupiti ulaznice za Buckinghamsku palaču i mjuzikl Jadnici. Prvo nas je oduševilo, a drugo baš i ne.

Kad pričaš s Britancima, ispada da većina njih nikada nije ni bila kod kraljice u gostima. To je valjda univerzalno svugdje po svijetu. Da nema Noći muzeja, vjerojatno većina Zagrepčana ne bi nikada ušla na primjer u Modernu galeriju. Mi smo bili zahvalni kraljici što ne voli ni vrućine niti gužve i ljetuje negdje po brdima i dvorcima škotske, te što, kao većina ljudi iz turističkih krajeva, zarauje nešto sa strane naplaćujući ulaz u svoje odaje. Kako je ove godine i kraljičin dijamantni jubilej – žena vlada već 60 godina – odlučila nas je počastiti i izložbom svojih najdražih dijamanta. Dok te razne ogrlice, broševi, tijare bljeskaju sa svih strana, mislimo si kako bi ti dijamanti dobro došli zemljama iz kojih su, ako ćemo pravo, oteti.

Isti dan, navečer, dali smo se mučiti pjevanjem tih nekih napaćenih radnika i jadnika iz Pariza s početka 19. stoljeća. Leicester square, kazalište, scena, pjevači, kostimi, sve pet. Ono što ne razumijemo je kako je nekome palo na pamet muku Hugoovih Jadnika opjevati. I to kao mjuzikl, ne operno. Mjuzikli nam idu uz veselije teme, te nas u našem mišljenju nisu pokolebale ni nevjerojatne ovacije ostatka publike. Budući da je to trenutačno najduže izvoen mjuzikl na West Endu, očigledno smo u manjini.

U posjet prethistoriji

Kako smo imali dovoljno dana na raspolaganju i kako naši dragi roaci nisu razmišljali po onoj “svakog gosta tri dana dosta“, uspjeli smo doći i do uvijek željenog Stonehengea. To je jedna od najpoznatijih turističkih atrakcija na svijetu, a naravno, i na UNESCO-voj je listi svjetske baštine. Kružno postavljeni veliki kameni blokovi ne bi bili ništa posebno da nisu stari barem 4500 godina. Stonehenge je jedno od najproučavanijih prethistorijskih mjesta na svijetu, no zagonetka još nije riješena i nitko ne može sa sigurnošću reći zašto su te kamene grdosije dovučene iz dalekog Walesa da bi baš ondje bila postavljene. No, barem iz meusobnog položaja blokova jasno je da je mjesto bilo povezano sa suncem i da su graevinari već tada znali nešto o geometriji, a bome i astronomiji. Naime, za vrijeme zimskog i ljetnog solsticija linija sunčeve svjetlosti pada pod kutovima izazivajući odreene efekte. Te dane u vrijeme izlaska sunca moguće je ići na posebne ture, iako se uvijek mogu zateći ljudi koji satima leže oko kruga ili puštaju jedan ton sa svojih puhačkih instrumenata. Vjerojatno crpe još više pozitivne energije iz tog mjesta nego mi, obični turisti.

Obožavam prethistoriju pa je za mene ovaj posjet čak bio veći dogaaj nego sama Olimpijada. Nekako sam mislila da je to sve skupa veće, ali je svejedno nevjerojatno nadahnjujuće mjesto. Mi smo dva sata obilazili okolo-naokolo, dah hvatajući usput. Razmišljali smo u duhu olimpizma da je možda ekipi iz kamenog doba ovo mjesto bilo neka vrste arene, za neke njihove igre.

London i okolica su me iz četvrtog pokušaja oduševili, tko zna što će biti peti put. Ostalo je još neistraženih kvartova, Oxford je blizu, a i dvorac Windsor. Jeftinih karata za London ima stalno, a i prijatelja i roaka sa slobodnim krevetom.