Ljubav. Čarolija koja pokreće svijet. Čarolija koja je stara koliko i čovjek. Ona stvara novi život, stvara čudesa. Remek djela svjetske književnosti, neke od najljepših slika i kipova inspirirana su tim uzvišenim osjećajem. Zbog nje se pokreću ratovi, uništavaju kraljevstva. Ljudi pjevaju zbog ljubavi, rade zbog ljubavi, zbog nje žive i umiru…

O svemu tome, porazgovarali smo, i to ni manje ni više nego u Muzeju prekinutih veza, sa psihologicom Zorom Subotić i kraljicom ljubavnih romana Anom Žube. Hmmm da, tu sam i ja, the bad guy, koja unosi kaos u cijelu romantičnu idiliu s nekim antiljubićem. U njemu rušim ideale, raskrinkavam princa i svrgavam ga s trona. Skoro pa ga proglašavam izdajicom i prevarantom.

Mislim koji je moj problem? I što ja to imam protiv LJUBAVI? I to onoj sa velikim LJ! Onoj vječnoj i neuništivoj. Onoj od kad je svijeta i vijeka pisano samo u superlativima. Od Dantea, Petrarke, Shekspeara, Barbare Cartland, Žužike! Nitko od njih nije štedio riječi. Uglavnom pohvala.
OK, priznajem, tu i tamo zalomila bi se i neka omanja tragedija, ubojstvo, samoubojstvo, masovno ubojstvo…

*****

Prilično je očito da popularna kultura vrvi od zapleta u kojima ljubav ubija i da nas ne okružuju samo očekivane ljubavne priče. U jednakoj nas mjeri okružuju i atiljubavne priče. Na svaki film koji završava sa sretnim parom u zagrljaju pod zvijezdanim nebom, na plaži uz zalazak sunca ili (kadar odaberite sami) dolaze dva do tri, koji nam pokazuju svu tjeskobu, frustraciju, dosadu, a možda i koji žešći osjećaj, koji blago rečeno, “opterećuje“ život u paru.
Možda nas činjenica da te teme skaču s jednog na drugi žanr preko trilera do komedije, pa sve do hororca sprečava da u njima prepoznamo antiljubavni žanr.

Ljubavna priča, za razliku od izdajničkog antiljubića inzistira na klišejiziranom hepi endu. Kad se naši junaci nakon svih zgoda i nezgoda koje ih prate u stopu, konačno stope u jedano, u žaru plamteće ljubavi izgovaraju one besmrtne citate:
“Ah da ljubavi, sad kad sam te konačno pronašo/la, nikada te više neću napustiti! Ostat ćemo zajedno, sve dok nas smrt ili neka druga elementarna nepogoda ne pokosi.“
I onda se pojavi odjavna špica. Nitko se međutim nije sjetio upitati što se dešava nakon posljedneg kadra, kad se slika zacrni? Kakva će sudbina zadestiti to dvoje sretnika nakon njihovog luuudog hormonalnog medenog meseca?

Antiljubavni roman vjerojatno počinje tamo gdje ljubavni završava. Iz godina iskustva znamo, da hepi end postoji samo u bajkama. A njih smo na žalost, već odavno prerasli. Teško je zatvarati oči pred činjenicom da u zemlji ljubavi i romantike ne teče baš uvijek med i mlijeko (bez akvatoksina). Ili da to ipak učinimo barem jednom godišnje? Možda na Valentinovo?