Lakše je naći savršene cipele nego savršenog muškarca

Lakše je naći savršene cipele nego savršenog muškarca

U kovitlacu sjajnih vrećica, koje su otkrivale da se u njima nalazi nešto jako, jako, skupo, srušila se u stolac do mene Izvinula sam obrvu u znak pitanja. Znala sam da proživljava malu intimnu krizu koja se najbolje liječi…

“što me odmah tako gledaš? Zar se nemam pravo dobro provesti? Mislim nakon svega što sam doživjela…“ Da su njezine riječi bile ubojite, vjerojatno bih se grčila u smrtnim mukama.

“Nisam ništa rekla, ali jesi li baš sigurna da je još jedan par crnih štikli ono što ti treba?!“ oprezno sam upitala “Draga moja, sreća je jedna od najboljih stvari koje se mogu kupiti. A ako ti, draga moja, misliš da se sreća ne može kupiti, ti…“
“Ne znaš gdje treba kupovati!“ dovršila sam mudri citat

“Ispeglala sam karticu i povratila vjeru u život!“ nastavila je mudrovati u stilu Joan Rivers, dok sam ja hipnotizirano posezala za kutijama koje skrivaju dragocjen sadržaj.

“Okej, priznajem!“ kapitulirala sam. U rukama sam držala savršene štikle. Bila sam prelivena onim dobro poznatim osjećajima. Uzbuenjem koje me obuzme kad uem u veliki dućan. Uzbuenjem dok me s police mame prekrasni primjerici. Besramno se šepure i izazivaju. Udišem miris fine kože poput očajnog snifera i krećem u akciju. Točno znam što želim. I onda ih ugledam! Napola skrivene, gledaju me, zovu. Draškaju očni živac…

Cipele, cipele, cipele! I dok ih oprezno vadim iz kutije, skeniram ih okom stručnjaka i pasioniranog ovisnika o njima, priznajem sama sebi da im ni ja (unatoč krizi i recesiji) ne bih odoljela. Iako ih imam (još uvijek manje od Imelde Marcos), teško mi je biti čvrsta i ne poželjeti ih. Savršeno obuvalo koje će izdužiti nogu i u kojem ću zamamno lelujati zagrebačkim ulicama.

Okej, priznajem! Palim se na cipele, kao što se naše muške inačice ( i Lidija Bertović) pale na svoje skupocjene četverokotačne aluminijske kutije s mjenjačem, brzinama, konjima, glatkom brušenom kožom i grijanjem za guzu!

“što? Nisu fantastične!?“ oči moje prijateljice zračile su onim blistavim sjajem koji imaju friško zaljubljeni. Pogledavala je svoj ulov i ekstatično mljela:

“Za razliku od frajera, cipele ti draga moja – dolaze s garancijom! Ako su oštećene ili ti ne odgovaraju, možeš ih vratiti! Uzeti druge! A muške dvonošce? Ne postoji udruga za zaštitu prevarenih žena – jer konzumirani proizvod nije zadovoljio! Frajeri te zavedu svojim površinskim sjajem, slatkoriječivošću i obećanjima! I taman kad se poveseliš, na glavu ti se sruče sve njegove mane!“

“Da, da! Imaš pravo! Potpuno!“ povikala sam, crvena u licu. Polagano sam vraćala cipele u kutiju kad mi sine da te kod cipela ambalaža ne može zavarati! Lijepe cipele dolaze u lijepim kutijama!

“Osim toga, u cipelama možeš uživati, mijenjati ih po želji, i nitko te neće optužiti da si promiskuitetna!“

Kikotale smo poput dvije luakinje. Bile smo na pragu senzacionalnog otkrića, koje nam je sve ove godine bilo na dohvat ruke, ali nismo ga percipirale na taj način!

“Cipele možeš posuditi od frendice i uživati u njima! Ali dečka ne možeš! Ni posuditi, ni pogledati, a kamoli poželjeti!“

“Da, da, osim toga ako ti se neke baš tako jako sviaju, nisi ljubomorna i ne očajavaš, jer znaš da ih uvijek možeš kupiti. Pa čak i bolje!“

“I uvijek su stopostotno samo tvoje!“

“Možeš ih hititi kad ih se zasitiš, bez drame, suza ili dodatnih komplikacija!“

O da! Cipele su definitivno bolje od muškarca. Nemaju ni zaštitnički nastrojenu majčicu, ni prošlost koja te progoni, zivka i uznemirava, možeš njima štrapacirati do mile volje! Jer nikada nisu umorne. Uvijek su na raspolaganju!

Naravno da sam nakon tako inspirativnog razgovora požurila do prvog dućana. I dok sam udisala njihov opojni miris i divila se izloženim primjercima, zaključih, eto, da je puno lakše naći savršene cipele nego savršenog muškarca… Jer ja sam ta koja bira! Veličinu, molit ću lijepo!

Odgovori