Kada putujete u Aziju, posebno je važno obratiti pažnju na razdoblja monsunskih kiša, jer vam mogu totalno upropastiti putovanje. Već nekoliko godina živim u Singapuru pa to dobro znam – za one malo manje upućene, monsunske kiše padaju u nevjerojatnim količinama i imate osjećaj da se nebo otvorilo… i tako danima, bez prestanka, dan i noć. Naie koja “rupa“ od par sati ili cijeli dan suhog (ali oblačnog) vremena, no onda opet iznova krenu pljuskovi. Budući da kišna sezona završava s rujnom, odlučili smo putovati sredinom listopada, kad su nam sin Dorian i kći Michelle imali tjedan dana školskih praznika. Hmmm… Da smo se malo preračunali, bilo nam je jasno već pri slijetanju aviona na aerodrom u Siem Reapu gledajući kroz prozor beskonačnu vodenu površinu iznad koje su virile krošnje drveća kao crne loptice razbacane uokolo po igralištu… Kasnije smo saznali da se monsunska sezona malo produžila te da je pola Siem Reapa poplavljeno…

Siem Reap se nalazi oko 15 kilometara sjeverno od jezera Tonle Sapa, najvećeg jezera u jugoistočnoj Aziji. Za suha vremena površina jezera je oko 2700 m2 i dubine 1m, ali za monsunskih kiša, zbog mnoštva nabujalih rijeka koje se slijevaju u njega, ono naraste čak do 16 000 m2 i 9 m dubine. Jedna od tih nabujalih rijeka je i Siem Reap River, koja prolazi točno sredinom istoimenog gradića i doprinosi poplavljenosti gotovo cijelog područja.

Srećom, kad smo stigli, voda se već počela povlačiti tako da je gornji (sjeverniji) dio grada, gdje je bio smješten naš hotel, bio suh. Siem Reap je zgodan mali grad s mnoštvom hotela i restorana, čijoj je izgradnji pridonijela blizina hramova Angkor, zbog kojih je grad pun turista.

U hotelu su nam za večeru preporučili posjet restoranu Koulen II, koji dnevno nudi buffet-večeru te program kambodžanskog tradicionalnog plesa apsara (mitološka plesačica).

U Kambodži je tradicionalni prijevoz za turiste tuk-tuk, motor s kućicom-prikolicom u koju stane četvero ljudi. Naravno, mogli smo i taksijem, no to nije to. Recepcionar nas je upozorio da lokalni vozači tuk-tuka baš nisu vični engleskom jeziku te da ćemo možda imati problema u sporazumijevanju, no ubrzo smo se uvjerili da novac govori sve svjetske jezike – posebno kad se možete cjenkati, što je ovdje gotovo obavezno. Savjet: Nikako ne uzimati vozača bez kacige! Naime, policija ga može zaustaviti i oglobiti ne samo njega – nego i vas!

Koulen II je ustvari jedan golemi otvoreni paviljon s velikom pozornicom, pokraj koje su zidovima odvojeni jedino njihova kuhinja i toaleti. Na više od dvadeset stolova izložena je hrana u toplim posudama na grijačima, dok su na par mjesta kuhari uživo pripremali hranu kao što je meso s roštilja. Kambodža je nekad bila francuska kolonija pa im je ostala kultura pečenja ukusnog kruha i finih kolača, što je vrlo neuobičajeno za ovaj dio svijeta gdje je glavna namirnica riža. Predstavu počinju svirači na lokalnim instrumenatima, a nastavlja se plesom predivnih plesačica u raskošnim kostimima. Obično se izvodi nekoliko plesova, a svaki od njih dočarava neku priču iz kambodžanske mitske prošlosti.

Naravno, ne možemo se s nijednog putovanja vratiti bez suvenira, a najbolje mjesto za to je navodno Old Market. No zbog poplava je nemoguće stići u južni dio grada pa odlazimo na Night Market (Noćna tržnica), koji radi od 7 navečer pa do duboko u noć. A, tamo nema čega nema… Najpoznatiji kambodžanski suveniri su drvene rezbarije, slike, ukrasni predmeti od srebra ili kombinacija drva i srebra, te shadow puppets (likovi ljudi i životinja ručno izraeni od štavljene kože; nekoć su se koristili za “kazalište sjena“, a danas su poznati jedino kao suveniri). Više-manje isti izbor suvenira ponavlja se od štanda do štanda, a koliko ćete što platiti, ovisi jedino o vašoj sposobnosti cjenkanja te o tome koliko je prodavač voljan spustiti cijenu. No saznali smo da svaki vlasnik štanda sam slika slike koje prodaje po 10-30 US$ (većina je imala štafelaj u kutu štanda), pa jednostavno nismo imali srca cjenkati se i platili smo koliko su nas prvo tražili.

Night Market je okružen s nebrojeno puno salona za masažu, a svi nude i fish-spa (bazeni s ribicama koje, navodno, rade pedikuru s kojom se nijedan pediker ne može mjeriti!). Svi ti saloni nude masažu za 4 US$ po satu (a u našem hotelu je 40 US$/sat!!) pa su se Tiho i Michelle odlučili za tih sat vremena uživancije. Salon je vrlo uredan i čist, u prednjem dijelu su fotelje za masažu nogu, iznad kojih je veliki TV-ekran, dok se za masažu tijela ide u stražnje zatvorene prostorije gdje se treba presvući u komotnu tuniku i široke bermude te frotiraste papuče – vrlo chic za jedan ulični salon za masažu u sklopu običnog sajmišta!

Ujutro smo krenuli u posjet arheološkom parku Angkor. Kompleks hramova Angkor (na lokalnom khmerskom jeziku znači “grad“) nalazi se oko deset kilomketara sjeverno od Siem Reapa. Angkor je sagraen u 12. stoljeću, prostire se na površini od 80 kilometara, a otkrio ga je prije 150 godina jedan francuski istraživač. Kompleks sadržava više od sto kamenih hramova od kojih je najpoznatija i najveća graevina Angkor Wat (Wat=hram) na površini od dva kilometra, okružen vodenim kanalom širine 200 metara i ukupne dužine šest kilometara, koji slovi za najveću vjersku graevinu na svijetu. Cijeli kompleks Angkor već je 20 godina pod zaštitom UNESCO-a.

Kako je kompleks zaista golem, nastavili smo vožnju tuk-tukom, a hramove se može obići i biciklom.

Ispred Angkor Wata turiste dočekuju desetci “vodiča“ nudeći usluge obilaska hrama. Ja baš nisam bila za to jer sam ionako u torbi imala odličan vodič… Prišao nam je jedan mladić rekavši da je student arhitekture i da tako zarauje za troškove studija. Na upit o cijeni njegove usluge rekao je da ga možemo platiti onoliko koliko mislimo da će zaslužiti svojim radom – e, tu sam “pala“, oborio me iskrenošću… Ma, možda nas je sve i smuljao, no svejedno je bio savršen “ulet“! Poslije se pokazalo da zaista puno zna.

Angkor Wat je sagraen kao hram i grobnica postavljanjem kamenih blokova koje su zatim obraivali kipari. Okružen je tornjevima oblikovanima kao lotusovi cvjetovi, a unutar njega su bile dvije knjižnice, spremišta za vodu, nekoliko paviljona i terasa, galerije s grobnicama. Puno zidova isklesano je likovima mitoloških plesačica Apsara, a središte svega je toranj visine 66 metara do kojeg se penje jako strmim stubama. Vjeruje se da je unutar cijelog hrama živjelo oko 150 000 ljudi.

Naš krajnji cilj bio je hram Ta Prohm, koji je svjetsku slavu stekao zahvaljujući Lari Croft i filmu Tomb Rider. Kralj ga je izgradio kao školu i svetište budizma, a unutar njega je u kamenu uklesano da je u samom hramu živjelo oko 6000 ljudi, a u okolici još 80 000, koji su ih služili. Ispresijecan je brojnim galerijama i uskim prolazima u kojima se može vrlo lako izgubiti, pa je preporučljivo pratiti putokaze. Hram je vrlo ruševan, u njemu rastu smokve, banyan i kapok, a priroda je htjela da svojim fascinantno oblikovanim korijenjem obrastu, pa čak i probiju, pojedine zidine unutar hrama. Višestoljetno korijenje svojim predivnim oblicima i nadasve zanimljivom strukturom privlači mnogobrojne turiste, tako da je Ta Prohm, uz nezaobilazni Angkor Wat, najposjećeniji hram u cijelom arheološkom kompleksu.

Chong Khneas je skupina sela s ukupno 6000 stanovnika na rubu jezera Tonle Sapa, okružena šumom drveća mangrove. Za suhe sezone, kada je razina jezera niska, seljani se bave poljoprivredom, no tijekom monsuna, kad je cijelo područje poplavljeno, glavni im je izvor prehrane ribolov. Kuće su im postavljene na šest metara visokim stupovima, tako da i za vrijeme poplava mogu boraviti u njima, a zbog izgleda kao da plivaju na vodi nazivaju se Floating Villages (plutajuća sela). Većina stanovništva živi od 2 US$ dnevno, pa su od svoje nedaće napravili biznis pokazujući turistima svoja poplavljena sela. Dio se seljana u ovo doba godine privremeno naseljava u obližnje mjesto Kampong Phluk, odakle čamcima prevoze turiste u razgledanje svojih sela.

Razgledanje uključuje vožnju vrlo malim nestabilnim čamcem bez krova, koji se naizmjence vozi pomoću motora i odguravanjem motkom po dnu mutne vode, nakon čega je trebalo prehodati dio puta po postavljenim daskama i balvanima koji su vodili kroz dvorišta i terasa, gdje smo doslovno prolazili pokraj njihovih vlasnika koji su sjedili na plastičnim stolicama u do koljena poplavljenoj vodi.

Nakon još 40 minuta vožnje u većem i stabilnijem čamcu došli smo do prvih seoskih kuća. Na terasama su ljudi ležali na drvenim krevetima ili sjedili na podu, djeca su se bezbrižno igrala uokolo ili pecala. Jedna je kućica javni WC: iz nje vire cijevi čiji se sadržaj slijeva u poplavljeno jezero koje nas okružuje. Pokraj nas se u metalnom lavoru provozala djevojčica odgurujući se rukama po površini vode. Prolazimo pokraj jedne kuće gdje u privezanom čamcu mlada žena pere dugačku crnu kosu, grabeći vodu plastičnom posudom iz poplavljenog jezera… onog istog u kojem završava sadržaj ne samo javnog WC-a.

U Siem Reapu se voda počela povlačiti tako da se moglo doći do Old Marketa. Uokolo su uličice prepune restorana i barova, idealno mjesto za završetak dana.

Kasnije, u hotelskoj nas je sobi dočekalo iznenaenje: kako je to bila večer prije našeg puta prema Phnom Penhu, osoblje nam je na krevetu ostavilo dva lotusova cvijeta s pozdravnom porukom, a u kupaonici nas je čekala kada puna vode posute lotusovim laticama…

Do Phnom Penha smo na preporuku hotelskoga osoblja otišli autobusom – u kojem nas je na smijeh tjerao pozlaćeni kičasti dekor i zaštitne navlake na sjedalima s crtanim likovima videoigrica… čak smo imali i TV na kojem su cijelim putem puštali kambodžanske karaoke…

Phnom Penh je lijep grad na sjecištu rijeka Tonle Sapa i Tonle Bassaca. Uzduž Tonle Sapa je predivna široka šetnica koja je navečer puna šetača i raznih uličnih zabavljača, dok se ujutro mogu vidjeti grupe ljudi kako vježbaju. Ulice u centru su vrlo ureene, a na periferiji su asfaltirane samo one glavne. Po gradu se mogu vidjeti ratni spomenici okruženi urednim travnjacima. Na noćnim sajmištima mogu se naći i egzotične pržene “grickalice“: bilo je tu račića, ptičica, zmija nabodenih na ražnjić, skakavaca i još ponekih neidentificiranih insekata…

Royal Palace je skupina zgrada koje su od sredine 19. stoljeća rezidencija kambodžanskoga kralja. Samo pola posjeda veličine 400x400m otvoreno je za turiste jer na ostalom djelu prebiva kralj. Prije posjeta preporučljivo je informirati se o radnom vremenu jer zbog raznoraznih ceremonija povremeno zatvaraju cijeli posjed za javnost. Dobro je unaprijed znati da se ne smije ući u majici bez rukava i kratkim hlačicama, te da se prije ulaska u svaku zgradu mora izuvati obuća.

Najpoznatija zgrada je The Throne Hall, u kojoj kralj prima goste te je mjesto kraljevskih ceremonija kao što su krunidba ili vjenčanje. Kao i sve zgrade unutar posjeda, okrenuta je prema istoku. Vanjska arhitektura je tipična khmerska, sa zlatnim detaljima i raskošno ukrašenim rubovima krova, dok su unutarnji zidovi i strop oslikani muralima, a svjetlost kristalnih lustera obasjava mramorni pod prekriven debelim tepisima.

Silver Pagoda je mjesto gdje se čuva nacionalno blago, primjerice kipovi Buddhe od čistog zlata ili dragog kamenja, a najupečatljiviji je kip s više od 9000 dijamanata. Pod Pagode je obložen sa 5000 srebrnih pločica koje su prekrivene tepisima da ih posjetitelji ne bi uništili.

Od sredine 1975. pa do početka 1979. komunistički voa khmer rouge režima, Pol Pot, imao je moć nad cijelom Kambodžom. U tri i pol godine njegove vladavine ubijeno je oko 2,5 milijuna ljudi na brojnim poljima smrti (killing fields) diljem zemlje. Najneljudskija i najstrašnija mučenja ljudi, većinom žena i djece, održavala su se u zatvoru S-21 pod vodstvom Kainga Gueka Eava, zvanog Dutch, da bi ih se kasnije brutalno ubijalo na kineskom groblju Choeung Eku, 16 kilometara udaljenom od Phnom Penha, koje je danas najpoznatije od svih polja smrti u zemlji.

Choeung Ek danas je ureen kao spomen-polje sjećanja na žrtve genocida. Svako je mjesto označeno pločama s kratkim opisom dogaaja, masivne grobnice su uredno ograene, odjeća i pronaene kosti žrtava izložene su u staklenim kutijama, a drvo na koje su vješali djecu da bi ih sjekli mačetama još uvijek je tamo… U sredini polja je visoki memorijalni centar ispunjen tisućama lubanja i kostiju koje su pronaene prilikom ekshumacije.

Putovanje smo ipak završili u vedrijem tonu – na tzv. Ruskoj tržnici napravili smo najbolji i najpovoljniji šoping, ali nisam sigurna je li tako ispalo zbog tada malog broja turista ili izvanredne sposobnosti cjenkanja mog muža.

Brojni znanci koji su posjetili Kambodžu savjetovali su nas da je najbolje vrijeme za posjet toj zemlji izmeu rujna i travnja jer je tada suha sezona, dok je ostatak godine kišovit. Oko Nove godine ili Uskrsa teško je naći smještaj u hotelu, a oko turističkih znamenitosti je gomila turista. Temperatura je više-manje ista cijele godine: izmeu 24-33°C, dok je vlaga oko 80-100%. Američki dolar je glavna platežna valuta i najbolje je imati što više novčanica od po 1 ili 2 US$. Hrvati trebaju vizu, no Kambodža je jedna od malobrojnih azijskih zemalja u kojoj je možete dobiti pri dolasku na aerodrom (ali, samo onaj internacionalni u Siam Reapu i Phnom Penhu), uz ispunjeni formular isprintan sa službenih internetskih stranica njihove ambasade te jednu osobnu fotografiju veličine kao za putovnicu.