(napomena: ovo jest fikcija, a ja sam žensko, a ovo je pisano iz muške perspektive, al eto, šaljem 🙂 veliki pozdrav i hvala)
Mogu slobodno reći da me višegodišnje proučavanje i praćenje porno produkcije dovelo do višegodišnjeg ispravljanja štete koju mi je ista nanijela. Trebalo bi ih tužiti.
Kad sam prvi put u svom životu poševio curu, imao sam šesnaest godina .
Oboružan znanjem vienim na ekranu, jedva sam ga čekao primijeniti u praksi, i to je sve skupa bilo toliko tužno i jadno da sad ne znam bih li se smijao ili plakao kad se sjetim tog iskustva i svojeg mizernog performansa.
Ona je bila nekoliko godina starija i zabavljala ju je pomisao da mene, krakatu i nosatu spodobu podivljalih hormona, uvede u čaroban svijet seksa.
Radila je u lokalu gdje smo mi,uspaljeni pubertetlije, odlazili nakon škole na kavu, a vikendom dokazivati svoju zrelost i muževnost mučnim ispijanjem hektolitara piva i žestokih pića, što je redovito završavalo puzanjem do kuće i nesvjesticom ponekad i prije kraja večernjeg dnevnika, na opću radost roditelja i želudaca koji su u slapovima povraćali novce ušteene na marendama i knjigama za školu ravno u zahodske školjke, ako je bilo sreće da se do njih stigne.
Nije bila top model, ali očito privlačna koliko treba da bi zadovoljila kriterije mokrih snova moje generacije, sa grudima na izvol’te u uskim majičicama i topićima.
Kad gledam ovako s odmakom, imala je štrkljave noge i popriličnu škembu, te tanku kosu do ramena koja je zbog pretjeranog izbjeljivanja postala potpuno beskorisna kao ukras, a u licu je blago podsjećala na Woodyja Allena, iako nije nosila naočale kao on. Meutim, sise su sve to uspješno kompenzirale, redovito mi je dovodeći u misli u samotnim trenucima ručnog rada u privatnosti sobe ili toaleta.
Bacila je oko na mene, nemam pojma zašto. U to vrijeme zbilja nisam ličio na Bog zna što, više podsjećajući na neuspjeli eksperiment doktora Frankensteina nego na nekog zgodnog vou navale iz američkih tinejdžerskih filmova kakvim sam potajno želio biti. Previše mršav, previše neproporcionalan, lica prekrivenog tolikim gnojnim čirevima da se sigurno ne bih dobro proveo meu uspaničarenim življem u vrijeme kad je harala guba.
Bilo kako bilo, ona je u meni valjda vidjela nekakav potencijal, a ja u njoj priliku da se prvi riješim mrskog djevičanstva i postanem ultimativna faca u svom muškom društvu, čija su dvadeset i četiri dnevno, aktivno ili latentno, bila posvećena pojmovima sisa i guzica, naravno, još uvijek samo teoretski i u snovima.

Dok mi se Woody Allen nije smilovao, moje cijelo erotsko iskustvo sa suprotnim spolom sastojalo se od ljubljenja i pipkanja sa Marinom iz drugog be (ili c?) za vrijeme školskog odmora i poslije škole, dok bi ona čekala autobus. Tako sam i počeo pušiti, jer je Marina pušila na svakom odmoru, velikom i malom, sukljajući nervozno cigaretu za cigaretom i to nevjerojatnom brzinom, zaštićena u čoporu ostalih pušačica u ženskom wc-u koje su sve imale isti živčani način uživanja duhana, k’o grupa izbezumljenih kokoši koje su čule da im je pijetao, alfa i omega sretne zajednice, skončao pod sjekirom ili pod gumama traktora, pa sad ne znaju što bi sa sobom od panike i nevolje. Naravno, k’o grupa izbezumljenih kokoši pušačica. Kad bi kokoši mogle pušiti. Nije bitno.
Marina mi je prva prišla na hodniku i rekla mi da joj je sviam. Tako, iz čista mira. Nisam se ni snašao, a već mi je uvalila čitavu jezičinu i bjesomučno vrtjela njome po mojoj usnoj šupljini, bez kraja i konca,poput centrifuge, gotovo čitavih pet minuta, koliko traje mali odmor. Kad je zvonilo, ostavila me kako me i našla, naslonjenog na vanjski zid zbornice, uz izuzetak podignutog klinca i arome napunjene pepeljare u ustima. Tako smo se nas dvoje počeli redovito žvaljakati i pipkati gdje god smo stigli, a ja sam usput počeo pušiti neutraliziravši tako spomenutu aromu njenih poljubaca. Ljubili smo se dakle tako, i pušili, gotovo čitava tri mjeseca, na autobusnom stajalištu i po školi, nekad i u parku, sve dok ona nije upoznala nekog Juru iz četvrtog razreda, koji je imao auto,te mi javila da sa mnom prekida preko frendice na tjelesnom.
Nisam bio nešto naročito tužan, jer mi je kredibilitet neporecivo narastao u muškom društvu, djelomice zato što sam im svima ponosno ispričao kako mi je pokazala lijevu sisu ( koja je, uzgred budi rečeno, izgledala baš kao moja, samo bez dlaka). Dodatno sam to začinio i izmišljotinama koje može smisliti samo um mladca kakav sam tada bio, ali uspjeh je polučen, a ja sam katapultiran u ubermužjaka kojem su mlai dolazili po savjete. Dobro, ovo zadnje sam izmislio, ali tako nekako.

Od Marine do Woodyja prošla je gotovo godina dana, duga godina bez ikakvih uspjeha kod cura. Iskreno, nisam ništa ni pokušavao, jer me bilo previše sram prići onima koje su mi se sviale, a nažalost, nije se pojavila ni jedna hrabrija amazonka kao Marina svojedobno, koja ništa ne pita, i ništa ne traži, osim da potvrdim da smo dečko i cura kad me netko pita, što i nije neka cijena za protuuslugu koju sam za to dobivao, pogotovo zato što se cure nisu baš otimale za moje društvo.
Sjedim ja tako za šankom, u ruci mi sedmi ili osmi, možda i deseti pelinkovac, tko zna. Slika mi se polako muti, jezik petlja, a svi kompanjoni koji su sa mnom pili izgubili su se već kud koji u alkoholnom deliriju. Nekome je bio roendan, ne sjećam se više kome, i nazdravljali smo kreveljeći se kao budale cijelo subotnje popodne. Prije toga smo otišli svečano zapaliti joint, pa smo se morali duplo kreveljiti da ne bi ispalo da nas slučajno nije pukao smotuljak jedne od najbezveznijih trava koje sam probao u životu. U to vrijeme nije bilo bitno što sam isto tako mogao zapaliti i cigaretu, koja bi me vjerojatno odvalila u istoj mjeri kao i navodni joint sa gotovo stopostotnim omjerom duhana i travom u tragovima, nego to što se netko potrudio ukrasti mrvice iz tajnog spremišta starijeg brata, koje smo svečano zamotali i konzumirali dostojanstveno uvlačeći dimove jedan za drugim, u krug, kao na nekom tajnom šamanskom obredu.

Dakle, sjedim ja sam i napušten od svojih suboraca i mislim se što dalje. Da odem kući, a kako ću ovakav, ako starci nisu već legli, ne da mi se, da pričekam društvo, čini mi se da mi je netko rekao da idu u onaj rock klub ulicu dalje,da l’ da i ja krenem tamo do kraja zacementirati ovo pijanstvo?
Sa zvučnika trešti neka prastara pjesma iz rane faze Miše Kovača, noć je već pala,kafić je gotovo prazan, osim par kronera koji su valjda vezani nekom višom silom za svoja stalna mjesta jer, zaboravih napomenuti, ovo je ipak bila prljava rupa na autobusnom kolodvoru u koju smo rado navraćali jer nas nitko nije pitao ni za godine, niti nas je podrugljivo mjerkao kao klince dok smo se pravili odrasli. Svi su bili previše zabavljeni obeznanjivanjem alkoholom i to nam je bilo baš super.
„Dušice“, čujem piskutavi glas negdje iznad ljuljuškavog dekoltea koji mi se unio u lice. Prenem se.“Nešto ste slavili danas?“
Dignem pogled i ugledam lice naše konobarice, koja mi se milo smiješi prevelikim zubima za svoja mala, tanka usta.
„Ma…da. Roendan“, odgovorim tonom za koji se nadam da zvuči nonšalantno i frajerski , dok spuštam pogled natrag na svoj pelinkovac.
„Kako je to lijepo!“ uzdahne ona i sjedne do mene. Osjećam kako me promatra i postane mi neugodno.“Cijeli život je pred vama.“
„Život je sranje“, nemam blage zašto sam to rekao, valjda od nelagode, a možda da priču uklopim u usranu atmosferu koja je vladala u spomenutom lokalu, njoj svakidašnju. Samo mi je izletjelo. Trudeći se izgledati mrko pripalim cigaretu i otpijem gutljaj iz čaše. Toplo. Fuj.
Ona se zakikotala nekom iritantno visokom frekvencijom i kaže:
„Tu imaš pravo“, uzdah. „Samo mi nije jasno kako tako mlad dečko može toliko znati o životu.“
„Š to se tu ima znati“, odgovorim ja i odmahnem rukom kao da time sve objašnjavam. Znate ono, svjetska bol i taj ir. Opet srknem iz čaše. „Sranje je sranje.“
„Mudar si ti dečko“, kaže ona i približi mi se još bliže. Sad smo sjedili na par centimetara relacije moj nos-njen dekolte.“ Nešto te muči?“
„Hm…sve me muči“, a baš ga serem naveliko, al ne znam što bih rekao, a ovo joj se očito svia.
„Jadan maleni.“
Uhvati me za ruku i suosjećajno je stisne. Uzdahnem da vidi kako mi je teško.
Sjedili smo tako neko kratko vrijeme, a onda je ona ustala i odšetala u šank. Poslužila je jednog od trojice ostalih gostiju, koji su sjedili svatko u svom mračnom kutku žaleći sebe i svoje živote pa se vratila sjesti pored mene.
„Želiš li još jedno piće?“
Više nisam imao ni prebijene pare, pa joj tako i kažem.
„Nema veze, dušice, kuća časti.“
Klimnem joj da može i povučem dim duboko u pluća. Fuj, predoziranje nikotinom.
U nekom kutku mozga ipak sam se pribojavao da mi slučajno ne naleti netko od roditelja i vidi me kako pijan i zgrbljen za šankom jedne od najopskurnijih birtija u gradu glumim povrijeenog frajera ranjene duše, iako se na prvi pogled vidjelo da sam običan neiskusni klinjo željan nečega za što i sam ne zna što je. Zapravo zna. Sise. Guzice. Toliko o odraslosti.
Nagnula se preko šanka da mi doda pelinkovac, voljno mi pružajući fenomenalan uvid u svoje prsne atribute koji su se prelijevali preko ruba preuskog topića meni gotovo u ruke.
„Izvoli“, reče ona.
„Hvala“, kažem ja i naiskap popijem sve što mi je ulila, iako mi se zapravo uopće nije pilo. Bilo mi je dosta, i već mi je lagano bilo zlo.
„Ohoho, polako!“, smiješak s druge strane šanka.
Krenem se nasmijati i glasno podrignem na što ona prasne u smijeh. Ja se stidljivo nasmiješim i dignem svih svojih junačkih šezdeset kila sa barske stolice, i ponukan nekim neobjašnjivim naletom testosterona, nagnem se prema dekolteu s druge strane šanka i ponjušim ga. Da, ponjušim ga! Ne, ne znam zašto. Zatim zateturam i skljokam se natrag na stolicu, lagano iznenaen svojom hrabrošću da napravim to što sam upravo napravio, al’ ne propitujući smisao, budući da mi je to u onakvom ošamućenom stanju imalo savršenog smisla.
Ona me pogleda i ponovno prasne u smijeh. Sise su joj se lagano zibale dok mi ih je opet pružala kao na pladnju. Osjetim kako mi moj najbolji prijatelj iz gaća ukrućivanjem poručuje da bi ovo moglo uroditi plodom za njega i za mene i to mi bude strašno smiješno.
Počnem se i ja smijati, budalasto, pijano. A zatim se onesvijestim.

**

Nije se to dogodilo tu večer, kao što ste vjerojatno pomislili. Kad sam otvorio oči, dekoltea nije bilo na vidiku. Bio sam sam, naslonjen u polu ležećem položaju, na zaključana vrata spomenute opskurne birtije.
Tek kad sam odgegao kući, i skinuo svu smrdljivu robu sa sebe, te nemilosrdno išamarao majmuna u spomen na proteklu večer, shvatio sam da mi se ona upucavala.
Da, upucavala se meni, šesnaestogodišnjem djevcu, i mada nije bila neki komad kakvog sam navikao gledati po duplericama, mada nije bila ni blizu onih komada iz pornjave koje sam tajno posjedovao i razmjenjivao s prijateljima, pa čak ni nalik curama koje su mi inače bile zgodne, bila je žensko i tu nije bilo dileme u pogledu daljnjeg djelovanja.
Pa da vam ispričam kako su se stvari dalje odvijale.

**

Kad sam se otrijeznio, nije mi ostalo baš previše hrabrosti za ono što sam naumio te noći u krevetu.
Sve mi se činilo daleko, kao u nekoj porno bajci, a kad sam skrivečki bacio pogled prolazeći kraj mjesta zločina sutradan, ugledao sam svoju potencijalnu draganu u svoj njezinoj prirodnoj ljepoti. Bila je dobar par sisa (znam da pretjerano mnogo puta spominjem ovu riječ; oprostite, dragi moji, al postupak je izuzetno nužan, jer prikazuje centar mog svijeta u to vrijeme) i to je to. Sasvim dovoljno, ako mene pitate.
Naravno da sam sve ispričao prijateljima, uz par uljepšanih detalja da bi fabula bila kvalitetnija, a priča bolje tekla,i bili su oduševljeni. Uskoro sam to požalio, jer kad smo sljedeći put sjeli na staro mjesto da popijemo kavu umjesto da pišemo kontrolni iz fizike, osjećao sam se kao kržljavi boksač amater kojeg u pauzi izmeu rundi bodre i potiču da smlavi profi protivnika, prvaka u teškoj kategoriji, iako je ovaj tri puta veći i može te pojesti za doručak. Svaki put kad bi Woody Allen prošao blizu našeg stola, dečki su uzdisali i dobacivali dvosmislene i jednosmislene dosjetke u njenom smjeru, a ja sam se osjećao kao izdajica neke naše intimne tajne.
Na sreću, izgleda da joj to nije smetalo, jer se samo blago smješkala paradirajući svojim dekolteom pred našim nosovima kad bi nam brisala stol i spuštala s pladnja pretjerano mnogo čaša vode koje smo naručivali. Kad sam joj prišao na kraju balade da se ispričam radi ponašanja svojih prijatelja, a i da platim račun, sve kovanice koje smo skupili minus kunu i pol od potraženog iznosa, uhvatila me za ruku i povjerljivim tonom mi šapnula:
„Kad sam neku večer išla kući, pratio me neki manijak. Hoćeš li doći večeras pa me otpratiti?“
Zinuo sam.
„Jako me strah“, dodala je i nasmiješila mi se zubatim osmijehom.
„Može“, uspio sam promrsiti.
„Onda u ponoć, mudri moj dječače. Tada završavam. Hvala ti“, pustila mi je ruku i odlepršala.
Š to da vam kažem, doista je bacila oko na mene i sada sam znao da to nisam umislio. A ako taj manijak stvarno postoji, ja sam joj slaba zaštita, pa sam se toplo nadao da je to izmislila u ime našeg romantičnog sastanka.

Nekoliko minuta prije ponoći iskrao sam se iz stana, namirisan kao parfumerija.
Mojima je bilo malo čudno jer se nikad nisam imao običaj tuširati prije spavanja, a onda još u jedanaest sati navečer odlučiti da je vrijeme za spavanje, nadajući se da će ostali slijediti moj primjer, te zijevajući nestati u svojoj sobi dok Bruce Willis na televiziji mlati zlikovce u novom nastavku Umri muški, a ja sam obožavao Brucea Willisa i čekao taj film kao ozebli sunce.
U to vrijeme nije bilo mogućnosti skidanja filmova s neta, a i rijetko tko je imao kompjutor, glazbenu liniju i bilo što takvo u svojoj sobi sa hrpom divixa, dvdova i cd-ova, bila je samo jedna, jedina televizija na počasnom mjestu u dnevnom boravku, sa svojih par programa, koju sam običavao satima gledati, najčešće dok ne bi zaspao na kauču. Iz tog razloga čuenje mojih ukućana.
Čak mi je stara došla opipati čelo da vidi jesam li bolestan.
Cijelim putem do mjesta sastanka nervozno sam zviždukao i brisao vlažne dlanove o kaput, koji inače nikad ne nosim, osim prisilno na sprovodima i vjenčanjima, te pokojim krstitkama, al sam ga obukao za ovu svečanu prigodu. Stigao sam na vrijeme,možda koju minuticu poslije, a ona me čekala u mraku, koketno naslonjena na zaključana vrata svog radnog mjesta.
„Kasnišâ€œ, rekla mi je sa smiješkom.
„Oprosti“, uzbueno sam rekao i krenuo joj prilaziti ispruženih ruku, ali nisam znao gdje bih s njima pa sam ih naposljetku spremio u džepove. Nervozno sam se nakašljao i stao ispred nje.
„Hoćemo li?“
„Idemo“, ozbiljno sam kimnuo glavom i tako krenusmo u noć.
Putom mi je pričala kako živi sa roditeljima, ali ima svoju sobu i svoju kupaonicu, kako nije zadovoljna sa životom, ali vjeruje da će biti bolje. Kazala mi je kako su je muškarci razočarali, pa da joj džentlmen poput mene uvijek doe kao melem na ranu, pitala me kako je u školi, a ja sam nešto promrmljao ne želeći da me podsjeća kako sam samo klinac kad pokušavam biti frajerčina, rekla mi je kako jedva čeka prestati raditi u onoj rupi, a predala je papire i nada se da će ići čuvati djecu nekoj obitelji u Englesku. Nije da jezik govori tečno, ali naučit će gore, nije problem.
Pričala je o svemu i svačemu,a ja sam samo šutio i kimao, nastojeći izgledati ozbiljno, snažno i zaštitnički, u slučaju da se fantomski manijak , ne daj Bože, ipak pojavi.
Nakon nekih petnaestak minuta zaustavila me i rekla:
„Eto, tu ja živim.“
Promotrio sam oronulu jednokatnicu okruženu malenim vrtom s nekim povrćem, cvijećem i razasutim smećem, što nije bitno za ovu priču, pa se neću zadržavati na opisu.
Opet sam kimnuo, ne mogavši se nikako natjerati da progovorim.
Stajali smo tako pred njenom kućom, ja gledajući ravno preda se, usredotočeno zureći u kapiju ogromne kućerine na suprotnoj strani ceste kao da je utjelovljenje samog Elvisa, osjećajući njezin pogled na užarenom obrazu.
„Zlatan si dečko, znaš?“, kaže ona.“Vidi se na tebi da si drugačiji od onih tvojih hahara.“
Kimnuh opet. Prokleto kimanje!
„Samo što ne voliš puno pričati, ha?“, nasmiješi se prilazeći mi da me uhvati ispod ruke.“Jako je hladno, što nije? Možda da ueš na čaj? Da te malo zgrije, ha?“
Srce mi se uzlupalo ispod hinjeno hladnokrvne površine. Jeli moguće da je to to? Zove me unutra, ne umišljam.
„Hajde, ne želim da se prehladiš.“
Otvori vrata kapije i pokaže mi desnom rukom da uem, dok me lijevom čvrsto drži ispod ruke. Noge me ne slušaju. Stojim na cesti.
„Ne brini se, nećemo nikome smetati. Svi su legli, a ja imam svoju sobu i kupaonicu, jesam li ti to rekla?“
Ako će se dogoditi ono čemu se nadam, a ona zna da se tome nadam, valjda je htjela reći da nas nitko neće čuti ako do toga doe. To saznanje me pokrene s mjesta i krenem sa njom rukom pod ruku prema ulaznim vratima. Ona petlja po torbici, traži ključeve, neprestano mi se smješkajući nekako samilosno i pokroviteljski. Ili umišljam?
Naposljetku ulazimo, pokazuje mi da je čekam u sobi, ona nam ide skuhati čaj.
Soba je mala, gotovo minijaturna, kao uostalom i cijela kuća. Samo krevet i veliko ogledalo sa nekakvom policom punom kozmetike. Nema čak ni ormar. Odmah do dna kreveta su vrata, bijele boje koja se mjestimično ogulila sa drva, vjerojatno vode u kupaonicu.
Ne znam kako da se smjestim, pa ostanem stajati u toj minijaturnoj sobi, izmeu kreveta i ogledala, ne svlačeći kaput, ne paleći svijetlo.
Ulazi u sobu sa dobro poznatim dekolteom, na koji u datoj situaciji smjesta reagiram trenutnom ukrudbom, sa dvije šalice u rukama iz kojih se puši.
„Evo, dušice“, reče cvrkutavo dodajući mi jednu šalicu i pali svjetlo, a zatim se nasmije.
„Pa ti si još u kaputu!“
Zatvara vrata. Uzima mi šalicu iz ruke i svlači mi kaput. Života mi, svlači mi kaput jer se ja ne mogu pomaknuti! Vidi kvrgu u mojim trapericama i blago se nasmije.
„Sjedni, opusti se, popij čaj“, kaže mi majčinskim tonom. Poslušno sjedam na krevet, uzimam svoj čaj sa police za kozmetiku i držim ga u ruci.
„Ne boj se, neću ti ništa“, namigne sjedajući do mene na krevet.
Opet kimnem, uz slabašan smiješak. Nakašljem se nekako kreštavo pa mi postane neugodno zbog toga, pa se promeškoljim lijevo desno, kao kokoš što se gnijezdi na jajima. Pa mi ponovno bude neugodno.
„Ti si tako simpatičan dečko.“
Opet slabašan smiješak. Zemlji, otvori se, pa što mi je?
Š to sad trebam uraditi, da je poljubim, da je uhvatim za ruku? Pa ovo je ono što si htio, budalo glupo, mislim si, ovo je ono o čemu razmišljaš svaki dan svog života! A što da radim s ovim glupim čajem, gdje da ga odložim, kako da počnem?
Kao da je pročitala moje misli, za što zapravo i nije potrebna neka posebna telepatska vještina, ona se odjednom nagne i poljubi me u usta. Taman kad sam se snašao i htio uzvratiti poljubac, šeprtljavo joj milujući slamastu kosu spaljenu hidrogenom, spustila se vješto niz moj torzo i začuh zvuk otvaranja šlica. Shvatio sam što mi radi kad joj se glava počela ritmički micati gore dolje, od čega mi električni impulsi pojure cijelim tijelom koje zadrhti, ja odjednom progovorih prvi put te večeri, oduševljenim, drhtavim, do neba zahvalnim uzvikom:”jebo te led!”