Početak se zna: Julijana Matanović književnom je zvijezdom postala potkraj devedesetih godina, proslavivši se prvijencem Zašto sam vam lagala?, knjigom koja je do danas objavljena i rasprodana u 15 izdanja.
Razgovarala: Irena Plejić Premec
Foto: Jasmina Cviljak
šminka: Mihaela Mirković
Čini se da je to poslijeratno vrijeme žedno čekalo svoj ženski književni glas koji će nas povezati s vlastitom prošlošću kojom smo se svi odjednom našli začueni i zbunjeni. Julijanina je “vibrirajuća“ rečenica – tako se o njoj tada pisalo – plela tekst poput toplog džempera, sav od omčica sjećanja i želja, kompliciranih mustrica izvezenih od onoga što je moglo biti ili je bilo. I publika se zaljubila. U ritam te neobične proze, u dodir vune, u dugu crnu kosu koja kao da je doista još nedavno bila vezana u pletenice. Julijana je preko noći postala miljenica medija. “Ljudi vole znati kakve oči ima pisac.“
U godinama koje slijede, kao književnica i književna znanstvenica oblikuje svoj originalan put i postaje advokat onih koji čitaju srcem, braniteljica prava da se knjige nježno vole. U vrijeme kada se na književnom i književnoteorijskom polju činilo da više nema šava koji se ne može rašiti ni granice koju se ne smije prijeći, osjećajnost je još uvijek bila neoprostiv grijeh. U tom je svijetu Julijana Matanović stršila poput nepokošene travke.
Paralelno s predavačkom i znanstvenom, nastavlja se njezina spisateljska karijera. Nižu se knjige: Bilješka o piscu, Lijepi običaji, Kao da smo otac i kći, Laura nije samo anegdota… Godine 2008. objavljuje knjigu Tko se boji lika još, koju Viktor Žmegač proglašava najoriginalnijim književnim djelom nastalim na našim prostorima posljednjih godina.
U meuvremenu, život struji, donosi novu ljubav, a onda dolazi Magdalena, njezina kći i ubrzo veliki gubitak – smrt Magdalenina oca. Godine 2009. izlazi Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka. “Ta je knjiga moje vraćanje nekih dugova“, rekla je medijima.
U njezinu stanu sve je kao i u njezinoj prozi: svaki predmet je priča, digresija, sjećanje: starinsko ogledalo, komode, maleni drveni prozor na zidu izmeu dviju soba, naslonjači, police prepune knjiga…
Tražimo mjesto za slikanje. Julijana sjeda na pod kraj vrata svoje radne sobe. Na vratima – dekupaž. Tiskane stranice posložene jedna do druge, od vrha do dna.
- što je to? - pitam.
– To je moje Laganje - kaže.
Ni zbog njega, ni zbog njegovih očiju, ja nikada nisam bila spremna te odlučne noći, točno u ponoć, kad se kočija pretvara u bundevu, a princeza u Pepeljugu, žrtvovati jednu zlatnu cipelicu. U strahu da je ne izgubim, ja bih usred plesa stala, pogledala svoje polusestre ravno u šarenice i pričekala da s dvanaestim udarcem bata u gong zidnog sata budem zasluženo otkrivena.
Zašto sam vam lagala?
Izjavili ste jednom da vam je u književnom životu dodijeljena uloga curice koja po velikom gradu hoda otvorenih očiju i viče: “Volite me, volite me!“ Kako ste se (s)našli u toj ulozi?
Hvala vam što ste “s“ u svojem pitanju stavili u zagradu i na taj mi način dopustili da ukratko nešto kažem i o povijesti bolesti koja je zasigurno poznata otkako je svijeta. Vjerojatno ona ima svoj latinski naziv, jer svi mi – neovisno jesmo li bili ili ćemo tek postati učenici klasičnih razreda – započinjemo i okončavamo svoje živote u latinskom. U mom imenovanju to je bolest zvana potrebom da te svi vole, da te ne ogovaraju i ne procjenjuju oni koji ne znaju boju tvojih očiju i koji nikada nisu čuli za strahove koji ti posjećuju tijelo ulaskom u postelju. Uopće, sklona sam vjerovati da se ljudi mogu podijeliti na one koji vole da ih vole i one koji vole da ih se drugi boje. Od puno sam razdioba odustajala, ali uz ovu čvrsto stojim. Kada iz male bosanske kasabe sa svoje tri godine dolazim u slavonsko industrijsko naselje, u graanski dom svoje tete, ja dolazim – u odnosu na ono što sam ostavila – u veliki grad. I osjećam da moram biti jako dobra. Dobra – da bih bila voljena.
Ako ne odrastate uz bezuvjetne ljubavi, onda ih morate zasluživati. S godinama se to pojačava. Moje selidbe iz manjih u veće gradove, s teretom priče u koju je upleteno moje porijeklo, redovito su opterećene i samopitanjem: “Imam li i ja pravo na te ulice, na ta radna mjesta?“
Dolazak u Zagreb 1993. godine, važan je podatak u mojoj biografiji. I tu se trudim uvjeriti druge kako sam ja samo dobra cura iz provincije, da kao takva imam pravo, poslije velikoga Zlatka Crnkovića, ureivati biblioteku Hit, da sam zaslužila, premda sam osječki ak, biti izabrana na mjesto asistenta na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta. Počinjem se gubiti, jednostavno ne razumijem ključeve po kojima te oni koji su te u prvim mjesecima dolaska podržavali preko noći stavljaju na listu, meu imena onih koje smijemo prozivati a da pri tome na svojoj koži ne osjetimo nikakve posljedice. Tih sam godina ipak odlučila ne mijenjati sebe. Nikada nikome nisam odgovarala, nisam ulazila u polemike. Nisam radila na tome da me se drugi boje, da se tresu pred mojim vratima čekajući na ispite, da se boje otvoriti novine jer će vidjeti zajedljiv tekst potpisan mojim imenom. Cijeli svoj život plašim se da nekoga ne povrijedim. Jasno mi je da u današnjem nelijepom svijetu samo rijetki mogu povjerovati da postoje pedesetogodišnjakinje koje se od te bolesti volite me, volite još nisu izliječile. I jasno mi je da, takva kakva jesam, nekome mogu ići na živce. Ali ne pristajem posjećivati psihoterapeuta zbog toga da bih ga pitala: “Smije li se danas biti dobar?“ i “Smije li se još uvijek plakati ili su takve želje stvarno postale dijagnoza?“
Tko su danas glavni likovi naše književne scene? Kako gledate na “zaplete“ (polemike, sukobe) koji se odvijaju na toj sceni?
Često me na književnim tribinama, pogotovo u susretima s mlaom publikom, pitaju jesam li zadovoljna hrvatskom književnom scenom i kakva nam je književnost. Redovito im odgovaram kako je ona lijepa, odista žanrovski i generacijski različita, ali slika koja se perima kritičara i medija nudi javnosti nepotpuna je i u falš tonu. Publika, ako nije riječ o uskom krugu struke i studenata literature, ima osjećaj da u nas pišu, ali i fizički žive, još samo oni pisci koji se smiješe ili mršte sa stranica tiražnih novina i tjednika. A i oni, za moj ukus, meusobno razgovaraju jezikom koji ih pred njihovim vjernim ili potencijalnim čitateljima predstavlja u krivom svjetlu. U polemikama koje se vode rijetko tko govori o stvaranju, o tekstu, nitko više nije zainteresiran za razloge nečijih nemira, nitko se ne pita… Sve se samo svelo na pitanje čiji si čovjek, na moranje da se opredijeliš, da javno kažeš uz koga si stao. Dosadilo mi je opredjeljivati se. Ne uključujem se u tue svae.
U knjizi Tko se boji lika još? oživjeli ste književne likove kako biste kroz njih progovorili o nekim pojavama u suvremenom hrvatskom društvu. Tekstove u cjelinu objedinjuje pripovijest o Sidoniji Nedić, studentici koja nikako ne može položiti ispit iz novije hrvatske književnosti jer nije u stanju odvojiti sebe od literature i zbilju od fikcije. Zašto je upravo jedna Bosanka mogla ovako pristupiti novijoj hrvatskoj književnosti?
U Bosni još uvijek nije sramota voljeti, iskazati emociju do kraja, ogoljelu, da peče, a ti to puštaš i ne pada ti na pamet hladiti je. Ne tražiš pomoć, ne zavijaš ranu. Priznajem, u Sidoniju je upisana točka moje biografije: moje porijeklo kojega sam postala svjesna tek unazad deset godina, danom kada je u moj život poput nekog nestvarnog bića uletio, kratko boravio i nestao bez mogućnosti da se ikada vrati – otac moje kćeri. Sve do njegova dolaska ja sam poput umorne papige – kojoj na izgovor daju tupe riječi – govorila da sam roena u Gradačcu, u Bosni, ali da sam osjećanjem samo Slavonka. Ivo me vratio preko Save i podsjetio na osjećajnost koju sam roenjem udahnula, ali koja je bila duboko, preduboko potiskivana. Isto toliko mi je trebalo i da steknem hrabrosti priznati kako ja literaturu, izmeu ostaloga, i volim. Moram ipak reći da je zadaća sveučilišnog predavača prije svega stručno tumačiti i ocjenjivati tekstove drugih. Ipak, barem u mom čitanju, pogotovo posljednjih godina otkako i sama pišem, dopuštena su najrazličitija označavanja, pa i emocionalna. Sidonija čita, ali i voli. Da ne bih bila kažnjena ja, kaznila sam nju.
Da se ostvari projekt Siniše Mesnjaka koji u Tko se boji lika još? predlaže modernizaciju hrvatskoga rječnika i redefiniranje nekih riječi, što biste mu predložili da uvrsti u taj rječnik i zašto?
Meni osobno nisu simpatične mnoge nove riječi. Osjećam se nelagodno kad mi netko kaže da je moje predavanje prema vremeniku prebačeno s deset na jedanaest sati. Jednako su mi tako neprihvatljive nepotrebno uvedene tuice. Ali u priči koju vi spominjete i u kojoj glavnu riječ, iz nekog drugog ugla, ima Baretićev Siniša Mesnjak, junak najnagraivanijeg romana u novijoj hrvatskoj književnosti, govori se o riječima koje više nemaju isto značenje. Nekada, u vrijeme mog odrastanja i sazrijevanja, riječ život bila je jedna od najljepših imenica svakog rječnika.
Danas djeci govorimo kako se odmalena moraju učiti životu, ali pod tim više ne mislimo na ljepotu, dobrotu, nego na uzvraćanje udaraca, snalaženje u intrigama, prekoračenje redova u kojima se čeka na liječenje, upise… Siniša je uvjeren kako je “nama Hrvatima“ neophodno potrebno novo tumačenje riječi kao što su: briga, narod, poštenje, sposobnost, spretnost, istina, svjedok, dokument, nadzorni odbor… ali tako isto misli da nekim riječima, primjerice riječi čestitost, više uopće nema mjesta. Uz koga je još možemo upotrijebiti a da on ne dolazi iz prošlosti?
Bi li se Hasanaginica odazvala pozivu Ženskih studija da bude gostujuća predavačica i o čemu bi govorila?
Divno pitanje. Na temeljima njega trebalo bi napisati raspravu, novu, iako moderna tumačenja očima ženske kritike postoje. Ili možda čak i roman. Nedavno sam iznova pročitala jedan od najljepših proznih tekstova koji se referira na lijepu sestru Pintorović-bega. Riječ je o romanu Imotski kadija Irfana Horozovića, pisca iz Sarajeva. Pisca u onom starinskom značenju te riječi. U njemu se mali, budući kadija, igra s njom, ona uzima njegovu knjigu, a on podvikuje i tjera je, viče riječima koje pripadaju nekome drugome, dobacuje joj da ženi nije mjesto za knjigama. Poslije se kaje i na tom trenutku autor gradi cijeli roman. Bojim se da žena, kojoj srce puca od žalosti, ne bi imala snage izaći pred slušateljice koje bi u njoj vidjele neosviještenost. Meni je tema žene koja ostavlja svoju djecu i odlazi prebliska iz zbiljske prve ruke pa na Hasanaginicu ne mogu preciznim rodnim kritikama.
Kao i književna djela, i ljude ponekad volimo svrstavati u žanrove. Opterećuje li vas kada vas drugi pokušavaju “žanrovski odrediti“?
Ne samo da me opterećuje, zna me i oneraspoložiti. Na nedavnom popisu stanovništva ja sam zamucala na onom jednostavnom pitanju o svom ženskom statusu; udana nisam, razvedena jesam, udovica jesam i nisam… Moji tekstovi prate moju biografiju, preslikavaju njezinu hibridnost, složenost, raspolovljenost, zbrke s imenima, prezimenima, gradovima. I nisu žanrovski čisti. Prije petnaestak godina kada sam počela ispisivati “nečiste žanrove“, unositi svoje ja i emociju u interpretacije, kretati od fikcije i kroz nju ulaziti u čitanja drugih, bila sam osamljena. Danas se slični tekstovi jako hvale i u prikazima njih izvlače se moje stare knjige i stavljaju u isti kontekst. Meni to laska jer je riječ o velikim, najvećim imenima našeg književnog života, ali za razumjeti je da bih bila sretna kad bi netko onako tiho i usput rekao da su mene ranijih godina prozivali zbog tkanja različitim materijalima. U svakom slučaju, jedino čisto žanrovsko odreenje moje biografije je samohranost. Magdalena i ja.
Kome ste željeli vratiti dugove Knjigom od žena, muškaraca, gradova i rastanaka?
Tu sam knjigu sklopila u godini velike inventure. Objavila sam je u svojoj pedesetoj godini. Ona je, najvećim dijelom, moj dug Magdaleninu ocu. Dok nisam napisala Priču o Ivandi, ništa nisam razumjela: ni kako to da se pojavio, ni to kako to da je otišao, ni to zašto je ispoštovao liječnikovu dijagnozu i umro kao što mu je rečeno – za šest mjeseci. Na takve sam priče osjetljiva. Ista knjiga, ako želim biti do kraja iskrena, kao da je isprovocirala i Magdaleninu i moju zbilju. Posljednji paragraf priče Požurite že-ne mo-je završava refleksijom o gradu Dubrovniku i njegovim vratima koja se otvaraju pred licem moje kćeri. Tada je to bila samo fikcija. A upravo sada taj mi grad, pet godina poslije napisane priče, uspravlja glavu i vraća smiješak. No, to je ono o čemu ćemo jednom govoriti, što dolazi. Prava ženska posla. Sigurni smo da je bilo tek onda kada je prošlo.
Je li književnost još uvijek Vaše utočište? Od čega danas imate potrebu pobjeći i odmoriti se?
Ne znam jeste li moj umor prepoznali iz rečenica koje nastoje biti odgovorima na vaša dosadašnja pitanja. Osjećam se sve češće kao jedna junakinja romana Smrt Vronskog. Ona u vrijeme rata kaže: “Djeco, ali mene ne zanima pravda, mene zanima mir.“ Katkada sam ljuta na sebe što živim život u kojem prečesto samu sebe vidim kao postmodernističku osobu koja kao da je ona a nije ona. Čudna je to spoznaja. Imate osjećaj da ste izvan svoga tijela i da mu nareujete što još u danu treba obaviti. Ljubomorna sam na vrijeme, na one koji kažu: “Joj, što ću danas raditi…“ Da mi je steći barem jedanput u životu pravo na takvu rečenicu i ujutro se probuditi bez popisa obveza.
Voljela bih sa svojom kćeri otići na otok, znam i koji – Prvić. Nekada sam maštala da ću kao ostarjela profesorica šetati osječkom Tvrom. Danas se vidim s domaćim ženama u malom kafiću u šepurinama, kako sjedim i prisluškujem njihove komentare dok lažni domaći tajkuni jahtama kupljenima opranim novcima uplovljavaju u njihov mir.
Od planera, izloženosti, aktivnosti, svega onoga što uništava naše živote i čime djeci krademo djetinjstva – od toga bih željela pobjeći. Ne znam jesam li snagu volje izgubila u nekim rastancima na koje ste me i vi podsjetili, u selidbama, neizgovorenim polemikama, dugotrajnim reizborima, vijećanjima u književnim povjerenstvima, zamišljenim a nikad poslanim mejlovima, ne znam. Znam da se pravdam time da se ne smijem i ne mogu odseliti u neki mirniji prostor jer to ne mogu učiniti Magdaleni. Osigurati joj čvrstu adresu, bez nepotrebnih selidbi, bez lažnih podataka u osobnoj karti, to nastojim. A takva nastojanja isključuju moju potrebu za komocijom i tišinom. Moram učiniti sve što je u mojoj moći da ona jednoga dana ne muca kad je pitaju gdje je roena a gdje odrasla i kako su joj se u jednom a kako u drugom trenutku zvali roditelji.
Pišete li još Magdalenin dnevnik?
Ne, ne pišem više. Od prošloga ljeta ona sama piše svoj dnevnik. Bilježi svoja putovanja, lijepi ulaznice s kazališnih predstava i vozne karte, pozivnice za proslave roendana svojih prijatelja. Katkada i prepiše nekoliko rečenica iz knjige koju čita. Već je počela voditi dijaloge citatima. Vidim da je iz Dnevnika Pauline P. prepisala one o mami koja tupi s važnošću književnosti. Shvatila sam Magdaleninog idealnog recipijenta krasopisno prepisanog ulomka.
-300x173.jpg)
