Razgovarala: Adriana Kramarić
Jelena Miholjević – komedija ‘Kate Kapuralica’
Prirodna, neopterećena, pametna i topla osoba prvo je što će svatko od nas primijetiti pri susretu s Jelenom Miholjević. Ocjenjivački sud Nagrade hrvatskoga glumišta koji joj je dodijelio Nagradu za najbolju glumicu, i to za ulogu Kate u predstavi Kate Kapuralica u režiji njenog supruga Daria Harjačeka , svakako bi tome imao pridodati još štošta o njezinu profesionalnom radu i talentu.
Jelena se nagradi silno razveselila…
Divno je kada dobiješ potvrdu da je nešto što smo svi zajedno naporno radili ispalo upravo onako kako smo zamišljali. A nagrade su me do sada nekako zaobilazile pa mi je ova došla baš u pravome trenutku…
Najljepše godine
Vaše četrdesete započele su jednim lijepim darom…
Da! Najljepšim! Rodili smo kćerkicu Adu, što nam je život obojilo novim čudesnim bojama. Nisam se zamišljala kao majka male bebe u četrdesetima, ali sada, u tom iskustvu, mogu istaknuti samo pozitivne stvari. Puno sam mirnija i više cijenim “radosti“ pelenskoga doba. Znam po sinu Bartolu, koji sada ima 12 godina, da sve to tako brzo i unepovrat proe pa se doista trudim osvijestiti svaki dan i uživati u svakoj sitnici. Naravno, to mi ponekad ne polazi za rukom s obzirom na to da ima toliko toga čemu mi zaposlene majke posvećujemo intenzivnu pažnju. Ponekad padam s nogu, bez obzira na to što smo suprug i ja ravnopravno uključeni u brigu o obitelji, što nam pomažu svi: mama, sestrična… No svejedno, jako sam sretna i zahvalna što ponovo jedno malo biće vlada našim životima. (smijeh)
Po čemu se trudnoća u tridesetoj razlikuje od one u četrdesetoj godini?
Držim da je to jako individualno. Kod mene je sve bilo naopako: prva trudnoća bila je rizična, oporavak dug i težak, dok sam sad, u četrdesetoj, radila do kraja i uživala u svemu. Ništa me nije boljelo,vježbala sam jogu i snimila petu epizodu serije Luda kuća, igrala u kazalištu do osmog mjeseca trudnoće… Divota!
U kojem ste se životnom razdoblju osjećali najbolje u svojoj koži?
Kod mene se ti osjećaji dnevno izmjenjuju, ne bih mogla istaknuti neko razdoblje. Iako, moram priznati, u dvadesetima mi je bilo puno teže nego sada, to svakako: bio je rat, izmeu ostaloga, i to me (u)činilo depresivnom i slabom. Spašavali su me posao i prijatelji, ali moram priznati da se u to vrijeme nikako nisam uspijevala sastati sa samom sobom. Počela sam meditirati i isplovila sam iz tog doista teškog razdoblja. Kada sam rodila Bartola, prioriteti su se promijenili i dobila sam veliku snagu: počela sam uživati u glumi, nestala mi je trema, prestala sam sve shvaćati toliko ozbiljno. A sada, u četrdesetima, i ne stignem praviti analize -zahvalna sam na svemu što mi je život donio.
O glumačkom životu
Trenutačno ste vrlo aktivni i zaposleni: i u svojemu matičnomu kazalištu Gavelli i u televizijskim produkcijama. Pribojavate li se nekih zrelijih godina i pomanjkanja angažmana?
Mičem destruktivne misli koliko mogu. Kako je rekao Woody Allen: “Starenje nije nimalo romantično i nemojte to pokušavati ako baš ne morate.“ Ne bojim se za sebe: ako te zdravlje posluži i voliš svoj posao te ga radiš najbolje što možeš, nema straha. Zna me uhvatiti tjeskoba zbog opće društvene situacije. Meutim, ne želim to sveopće zapostavljanje kulture pretvoriti u stalnu jadikovku i ispriku da se glumački zapustim. Ima puno ljubavi na ovom svijetu, za svakoga ima mjesta; čak i u Hollywoodu, koji njeguje taj sustav tiranije kvazisavršenstva, dobne granice glumaca koji igraju važne role bitno su se promijenile.
Je li glumcima u tom smislu ipak lakše nego glumicama?
To je jedna od onih fraza koje su istinite, čini mi se , jedino u slučaju kad razmatramo klasični repertoar. Suvremene teme, uloge, tekstovi, scenariji puni su zanimljivih žena − žene su uzele stvar u svoje ruke, definitivno… Pa pogledajte i svoj časopis! (smijeh)
Puno radite i u Dramskom programu Hrvatskoga radija, koji je nagraen Posebnom nagradom Hrvatskoga glumišta. Izjavili ste jednom da Vam je radio posebna ljubav. što to radio pruža glumcu, a čega nema na kazališnim daskama ni na televiziji ili filmu??
Na radiju sam počela raditi još kao studentica. Moji roditelji cijeli život surauju s Dramskim i Trećim programom. Radio je delikatan, profinjen medij, pun mašte i kreativnosti poput čitanja dobre knjige. Smatram privilegijom što puno radim na radiju: toliko sam toga iz svjetske proze i razne poezije pročitala, toliko uloga u dramama odigrala, bez ikakva grča i pritiska kakav se zna pojaviti u kazalištu ili na TV-u. Oduševljena sam poklonica Dramskog programa i naježim se od užasa i spremna sam za borbu kad čujem da mu prijeti ukidanje. To je i jednoglasno mišljenje mojih kolega. Dramski i Treći program mjesta su slobode, bez pritiska komercijale, reklama, buke, besmisla…
Jedna ste od rijetkih glumica koja se jednako dobro snalazi u tzv. mainstream ili klasičnim predstavama kao i u tzv. eksperimentalnom kazalištu. Jesu li sve to za Vas jednostavno “glumačke zadaće“, ili različiti segmenti ipak traže drugačiju pripremu?
U duši sam alternativka. Trudim se, uz rad u matičnom kazalištu gdje njegujemo dramski repertoar, uvijek naći vremena za projekte istraživačkog tipa koji su ples po rubu, na neki način. Onako: malo para, puno muzike. (smijeh) Uglavnom je to suradnja s Teatrom ITD, ili sa Senkom Bulić, Bacačima sjenki…
Dubrovačka magija
Odlične kritike, pa i Nagradu Hrvatskoga glumišta, dobili ste za interpretaciju Kate Kapuralice, junakinje poprilično naturalističkog teksta Vlaha Stullija na Dubrovačkim ljetnim igrama, u režiji Vašega supruga Daria Harjačeka. Je li bilo teško naviknuti se na dubrovački jezični idiom? Jeste li se pribojavali glumiti pred Dubrovčanima?
Nisam se bojala ničega, nisam stigla… Tri mjeseca radila sam na govoru s Doris šarić Kukuljicom, kasnije i s drugim kolegama, jer je gotovo cijela ekipa bila s dubrovačkog područja. Kate je toliko inspirativna uloga da nisam upadala u dvojbe i krize, a i s mužem odlično suraujem, razumijemo se i bez riječi… Velik je to užitak bio i jedva čekam sljedeće ljeto da opet igramo.
Predstava je otvorila dramski program Dubrovačkih ljetnih igara. što za glumca znači igrati na Igrama?
Dolazila sam na Igre još kao djevojčica jer su mi roditelji glumili u raznim predstavama. Poseban je to čar: izazovi ambijentalnog kazališta, izazov za glas, glumački izraz… Meutim, u Dubrovniku je svaka izvedba magična, posebna… Čak i danas, kad su cruiseri i gramzivi turizam potjerali kazalište s trgova i poslali u zabačenija mjesta u gradu, prva asocijacija na rad u Dubrovniku mi je – magija.
U kojim Vas predstavama možemo gledati ovih dana?
U Gavelli igram u Krležinoj Ledi,Gogoljevoj Ženidbi, Četvrtoj sestri Glovatzkog, u predstavi Prolazi sve Dubravka Mihanovića u režiji Olivera Frljića . S Bacačima sjenki igramo naše predstave Žene za žene i Žene za muške od Pakraca preko Zagreba do Subotice…
Karijera, kazalište i uzori
Jeste li ikada priželjkivali inozemnu karijeru?
Nisam. U mladosti sam dobila ponudu da ostanem u Francuskoj, u Rennesu, ali nikada se nisam htjela niti mogla odvojiti od obitelji, prijatelja, jezika kojim na sceni govorim. Obožavam putovanja, ali nikada nisam maštala o životu negdje drugdje.
Je li gluma glamurozno zanimanje?
Kako kada! Ima svega: premijera, bombonijera, toaleta, cvijeća, čestitki, šampanjca, gostovanja, honorara, a ima i smrzavanja, kriza, igranja komedija pod gripom (neopisivo iskustvo), teške besparice, iskorištavanja, poniženja, samoće, nerazumijevanja…
Koju biste ulogu željeli odigrati, a još niste?
Nisam pohlepna na uloge, ali jesam na knjige i cipele. (smijeh) Više od uloge zanima me s kim radimo te što i kako radimo. Jako mi je važno okruženje. Možda sam potpuno odreena time što su mi obitelj, prijatelji, kumovi i muž umjetnici. Manje mi je bitan moj ego,više me zanima sastav čopora u kojem se krećem. (smijeh)
š to mislite, tko danas redovito posjećuje kazališta tj. tko čini kazališnu publiku u Hrvatskoj?
Čini mi se da je to jedan manji ali stabilan postotak upornih ljubitelja kazališta. Naravno, tu su i “lektiraši“, pretplatnici… Koliko vidim, publika ni u recesiji ne odustaje od kazališta, a bogme ni mi od publike.
Nekada je kazalište kao institucija imalo golem društveni utjecaj. Kakav je društveni utjecaj kazališta danas?
Ovisi kakav ste tip. Iako se čini da utjecaj kazališta ne postoji, mislim da ono pokreće unutrašnje procese u nama ljudima koje ne može pokrenuti niti jedan drugi medij.
Uvijek je zanimljivo čuti tko je nečiji profesionalni uzor, pa to moram pitati i Vas. U Hrvatskoj smo imali, i imamo, sjajnih glumica. Je li koja od njih Vaš uzor?
Oh, divim se mnogima. Teško mi je izdvojiti… U svakom slučaju, na moj glumački razvoj najviše su utjecali Damir Munitić i Drago Krča, moji profesori na Akademiji. Od Helene Buljan i od svoje mame (Lele Margitić − op. a.) puno sam naučila o poslu, a veliki uzor su mi i moje predrage prijateljice Barbara Nola i Nina Violić: proučavam njihove metode i pokušavam ih ukrasti, s većim ili manjim uspjehom. (smijeh)
Obitelj
Prije braka s redateljem Dariom Harjačekom prošli ste iskustvo samohrane majke. Kako danas gledate na to razdoblje?
Bilo je izrazito teško, ali imala sam podršku čitave obitelji . Mama mi je spasila živu glavu: ne bih mogla, radeći svoj posao, bez nje. Njoj sam zahvalna što sam čitav taj period imala veliku podršku u svakom pogledu.
Sigurno mnoge zanima kako uz jednu jednoipolgodišnju bebu i zamalo tinejdžera u kući uspijevate biti i toliko angažirani i uspješni u svom poslu…
Zaključujem da mi žene što više posla imamo, bolje funkcioniramo. Tekstove učim kao od šale, trčim i jurim po cijele dane i još stignem guštat’ s obitelji, barem zasad. Ponekad namjerno usporim: samo se izležavamo, čitamo, gledamo filmove, šećemo… Treba to češće poduzimati.
