Pametne žene znaju da muškarci vole loviti.

Vole biti moćni. Osvajači. Nešto poput Tarzana ili Sulejmana Veličanstvenoga.

Vole ono uzbuđenje kad nanjuše plijen, bjesomučnu potragu, vole kad im se žrtva koju su cijelu vječnost progonili i nagonili konačno ulovi u mrežu, zakvači za udicu, upadne u zamku…

Ako se ne ulovi od prve, užitak postaje još slađi, novi izazov koji budi ono nešto… Možda adrenalin?

Pravila lova i ulova tijekom dugog niza godina modificirala su se na razne načine. Žene su dobile pravo glasa, pravo na slobodu izbora, pravo da ne čekaju skrštenih ruku, pravo da se bace u akciju, da naoštre svoje vampirske zubiće i suptilnim poljupcem ulove svoj plijen. Drugim riječima – sezona lova na muškarce bila je otvorena!

U velike osvajačke pohode krenula je i Eva.

Nezaustavljivo je nasrtala, ne birajući sredstva. Neupitnom je predanošću lovila sve što je nosilo hlače i nije štedjela municije.

Ali njezin je ulov bio nekako slabašan, gotovo anoreksičan. Gospoda su se nekim čudom vrlo brzo iskobeljala iz njezine mreže.

“U čemu griješim?“ pitala je sa suzama u plavičastim okicama.

“Pa sad, možda bi ti bilo učinkovitije da prepustiš njima da naprave onaj prvi korak… Znaš, muškarci se boje…“

“Zaboravi! Dobri frajeri su ionako na rubu istrebljenja, moram hitno u akciju…“ I moj spidigonzales već je odjurio u noć.

Sutradan je nazvala. Sretna i ushićena.

“Jedva čekam da te upoznam sa svojim novim dečkom! Prva sam mu prišla! I zamisli što?“
“Nije se uplašio!“ promucah, a ona zaplješće. Odgovor je bio točan.

Tip je bio sasvim u redu. Čak i više od toga. Pozvao nas je na roštilj.
Ugodno smo ćaskali. Upacano meso cvrčalo je na laganoj vatrici i draškao nam nosnice kad je iznenadni vrisak toga hrabrog mužjaka proparao tišinu jesenje noći.

“Miš, miš…“ Zdušno sam mu se pridružila i već u sljedećoj sekundi vrištali smo i histerično cupkali po stolu. Pod našim su nožicama sočni odresci postali faširanci, krumpir-salata postala je pire, a paradajz – kečap.

Urlali smo kao da nas napada lički međed ili krvoločni rotvajler, dok se u mojoj prijateljici probudio instinkt žene lovca.

“Ulovila sam ga! Ulovila!“ povikala je za desetak minuta, a njezin hrabri, doduše sad vrlo blijed i drhtureći dečko, polagano se odlijepio od mene. Vrlo, vrlo oprezno, sišli smo sa stola. Stajali smo kao usred minskoga polja, noge su nam još uvijek klecale, jer možda protrči još koja opaka zvijer.

“Pa kka..aa..aaakkkoooo s..sss..siii?“ glas nam je još uvijek podrhtavao.

I dok nam je vizualno secirala mučne pojedinosti svoje dramatične borbe s mišićem Jerryjem te detalje uspješno izvedena masakra, naslutila sam da bi to mogao biti kraj ove romantične večere. A možda i kraj netom započete veze.

Možda žene i jesu dogurale do stupanja evolucije kada se ona kulerski laća lopate (ili drugog hladnog oružja) i obavlja (muški) posao, ali, na žalost, muški ego još je uvijek muški ego. I zato, ne brkajmo lončiće, jer ako je ona Tarzan, onda je on Džejn!

Rosie Kugli

Ženska posla