Iz dnevničkog zapisa zaljubljene žene – Trenuci

Iz dnevničkog zapisa zaljubljene žene – Trenuci

Tiho i nečujno, kao nekada kad sam bila mala čekam. Čekam i osluškujem. Čekam pahulje da zabijele grad. I opet čekam. Prolaze godine, a ja čekam. Mislim, život mi prolazi u čekanju. Godine lete, ne brojim ih više. Ali večeras…

***

Zimska priča. Ljubavna priča. Zavijena u debele kapute i pernate jakne, sa smrznutim prstima i ledenim nogama. Kapa nabijena na lice, crveni nos, hladan vjetar štipa obraze. Gledam u nebo, zvjezdano i hladno, uživam u plavičastom poljupcu umotanom u mirise friganih fritula, kuhanog vina, cimeta, groga, punča… na tisuće blještavih lampica osvjetljavaju grad. Čarolija počinje na Zrinjevcu.

Sretna sam. Sve sretne žene sretne su na jednak način, a sve nesretne, nesretne na svoj način. Tolstoj to nije baš tako napisao, ali znate o čemu pričam. Ana Karenjina. Napisao je takoer da je Ana srednjovječna žena. Srednjovječna i udana. Žigosana. Želi li reći da nema pravo na ljubav? Da se zbog zabranjene ljubavi mora baciti pod vlak?

Nakon deset godina, vraćam se muškarcu koji nije moj muž. On je moj grof. Vronski. Moja tajna ljubav. Njegove ruke primaju me u zagrljaj, osjećam snagu koja pršti iz njega. I muški parfem. Opija me taj miris citrusa i zime, dok kroz spuštene kapke gledam njegov profil, njegova puna usta. Želim da me poljubi, da me ljubi, odmah. Sada. Ali on to ne čini, naravno da ne čini! šetamo gradom, pričamo – svašta i ništa. Pijemo kuhano vino i smijemo se… Zatvaram oči, pokušavam zapamtiti svaki trenutak ove hladne zimske večeri, sve mirise, pa i okus u ustima koji blaži nepce. Igru svjetlosti u očima, dok mi se unosi u lice da mi šapne. Samo jedna riječ. Vrućina se razlijeva negdje duboko u mojoj nutrini, uzdrhtaloj zbog onog prema čemu idemo. I onda nestajemo.

****

Ljubi me kao što me nikad nitko nije ljubio, a ja uzvraćam. Strastveno i ludo. Kao da sam baš njega čekala čitavog života. Večeras sam sigurna u to. Ljubimo se, jer ne možemo se nasititi jedan drugog. S vremena na vrijeme mičem kosu koja mi pada na lice, u mraku tražim njegove oči. Vrti mi se u glavi, dok bljeskovi i slike realnosti povremeno izranjaju iz tame. Brižni su, naravno. Podsjećaju me da ću se sutra možda kajati. Opominju me da to ne činim, ali ja ih guram od sebe, ne želim ih čuti, jer taj trenutak, ti naši poljupci u zimskoj noći, u toj hladnoj zimskoj noći moj je sadašnji trenutak i ne želim ga umrljati. Ne želim razmišljati o prošlosti, ni o budućnosti. Ne želim razmišljati ni o srednjovječnoj Ani Karenjini, njenom tragičnom završetku. I dalje drhtim, ali ne više od vjetra i zime koja se uvlači pod kožu, već zbog blizine mog Vronskog koji me ljubi pod magličastim svjetlima velegrada, sa leptirićima u trbuhu i trenutaka koje želim utisnuti u sivu koru sjećanja.

Znam da će me uskoro odvesti natrag. U moj život. I znam da će se uskoro ova slika rasplinuti u tisuće malih krhotina. Poput pahulje koju ne mogu zadržati i koja se rastapa na dlanu. Ali puštam, ne razmišljam, samo dišem, duboko dišem jer… život se ne mjeri brojem udaha i izdaha, već trenucima koji nas ostavljaju bez daha…

Odgovori