Obožavam sjever Indije i obronke Himalaje, jug Indije i ocean, zapad Indije i pustinju. Sve u jednom. U svakoj državi drugačiji jezik, drugačija hrana, drugačija klima…
Sjedim za kompjutorom zagrnuta dekom, vani pada kiša, razmišljam o toploj Indiji i čekam inspiraciju…
Svake zime Fela, moja petogodišnja kći i ja spakiramo veliki zeleni i mali rozi kofer i krećemo u avanturu za koju nikad ne znamo kamo će nas odvesti.
Jedino što imamo su dvije povratne karte za Indiju s datumom polaska, dok je datum povratka uvijek otvoren. Kamo ćemo ići, koga ćemo upoznati i koliko dugo ostati… Sve ovisi o poslu, atmosferi, financijama i osjećaju…
Dolazak
Prva stanica Bombay. Nakon devet sati leta i presjedanja aviona u Istanbulu, konačno smo u “Majci Indiji“. Stižemo usred noći, premorene i iscrpljene, i sjedamo u prvi taksi u potrazi za hotelom. Svi hoteli su puni i polako mi ponestaje strpljenja. Nisam ja više za to, mislim u sebi. I baš kad sam to pomislila, našli smo konačno sobu. Nakon tuširanja bacamo se u krevet. Sunce već izlazi, ali mi spavamo čvrstim snom. Jutro u Bombayu. Izlazimo na ulicu koja je noću izgledala potpuno drugačije. Sada je puna ljudi, štandova, rikši, automobila, prosjaka, crtača kane, restorana, buke, gužve, mirisa i boja. Dolazim polagano k sebi nakon ispijanja svježeg soka i purija. Odmah kaniramo ruke, stavljam bindi na čelo i oblačim laganu indijsku odjeću jer je vani pakleno. Već istoga dana sjedamo u avion za Gou. Na Goi nas je dočekao taksist s natpisom “Shanti Fela“, kojeg su poslali moji prijatelji iz Gokarne. Shanti je moje duhovno ime koje na sanskrtu znači “Mir“.
Sveto mjesto kraj oceana
Sjedamo u taksi i vozimo se u Gokarnu. Mirno, malo, sveto, hindističko mjesto uz Indijski ocean. Stižemo kasno navečer te se smještamo u prvu kuću u kojoj vidimo svjetlo. Pokucamo, pitamo, noćimo. Već sutradan rikšom se selimo u kućicu na plaži uz beskonačan ocean i goleme valove. Naša kućica napravljena je od bananina lišća, jedino što ima u njoj je drveni krevet, ventilator iznad kreveta i mreža za komarce nad krevetom. Puna je pijeska. Rupičasta je te nas zrake sunca bude svako jutro.
Odlazimo u prvi šoping tj. nabavku prijeko potrebnih nam stvari, a to su baterija, svijeće, kantica za zalijevanje za tuširanje, konopac koji ću rastegnuti u sobi i na koji ću objesiti robu (ormar) i ležaljka koju ću svezati izmeu dva stabla ispred kućice. Sada imamo sve.
Kućica je udaljena petnaest metara od oceana pa se noću valovi jako čuju, proizvode zvuk sličan zvuku uzlijetanja aviona. Navečer uz svijeće sjedimo u ležaljci i gledamo mjesec i zvijezde. Ujutro nas budi cvrkut ptica jer smo meu palmama. Uživamo u jutarnjim voćnim salatama od ananasa, papaje, manga, banane, grožica, prelivenih jogurtom i posutih indijskim oraščićima. Fela uživa gola i bosa trčeći po kilometrima dugoj plaži i igrajući se sa djecom. Gradimo kule u pijesku do zalaska sunca. Ispijamo kokosovo mlijeko i vježbamo jogu tik do oceana. Navečer se vraćamo u kućicu obavezno s baterijom u slučaju da sretnemo zmiju po putu.
Imamo svoj bicikl pa se svaki drugi ili treći dan odvezemo do sela ili do Ramina hrama gdje punimo boce pitkom vodom s izvora. Posjetimo hram Ganeshe i prinesemo mu cvijeće te dobijemo tiku na čelo i prasad, posvećeni slatkiš. Zalazak sunca se ne može opisati riječima. Žuta lopta polako ulazi u more i nestaje. U to vrijeme svi sjede na plaži i meditiraju, djeca trče i igraju se. Čak i krave i psi dou iz sela do plaže. Indijci prinose cvijeće moru. Raj za dušu i tijelo. Joga, masaže, zdrava hrana, plivanje i svakodnevni hinduistički obredi koji se mogu vidjeti u selu. U ovom mjestu lako je “zaglibiti“.
Život u ashramu
Došlo je vrijeme za promjenu. Pakiramo kofere i sjedamo u noćni vlak za Keralu, Amritapuri. Amma ashram. Nešto sasvim drugačije. Život u ashramu je red, služenje i disciplina. Prelazimo čamcem rijeku i dolazimo do ashrama, koji je s jedne strane okružen oceanom, a s druge strane rijekom. Ovdje ima sve što je potrebno, od trgovina do restorana sa zapadnjačkom i indijskom menzom i nema potrebe izlaziti odavde za vrijeme boravka u ashramu. Ashram je prilagoen djeci pa ima igraonica, bazen, kazalište za djecu i raznih glazbenih i likovnih radionica. Na bazenu se kupa obučen u haljinu i svi nose robu bijele boje. Do devet je doručak, zatim slijedi joga i meditacija, slušanje predavanja i seminara, seva – posao koji se mora svakodnevno obavljati, ručak, meditacija i darshan na plaži, pjevanje bhajana, večera i spavanje. Moramo se opet prilagoditi na drugačiji ritam i pravila ashrama. Odgovara nam i zadovoljne smo. Imamo prekrasan stan na četvrtom katu zgrade.
Grad budućnosti
Nakon ashrama vlakom odlazimo u državu Tamilnadu i eksperimentalni grad Auroville. On ima svoju priču. Univerzalni grad u kojem žive ljudi iz cijelog svijeta u miru i harmoniji, bez obzira na nacionalnost i politiku, grad edukacije i konstantnog napretka. Posjetili smo Sadhana forest u kojem žive i rade volonteri iz cijelog svijeta, vegani, zabranjeno je pušenje, alkohol, meso, čak i kava, jede se isključivo organska veganska hrana, djeca ne idu u školu nego ih se podučava kod kuće. Koriste solarnu energiju, imaju solarnu kuhinju, štede vodu skupljajući kišnicu za tuširanje i kuhanje, reciklira se smeće, koriste se samo organski biorazgradljivi šamponi i sapuni. Održavaju se razne radionice kao što su radionica joge, afrički ples, fotografija, didgeridoo, permakultura, veganstvo… Zanimljivo.
Festival boja
Veljača je, i na jugu je počelo biti nepodnošljivo vruće. Prodavači u dućanima spavaju za radnog vremena, ispijaju se čajevi i čeka se pet popodne da splasne vrućina.
Početkom ožujka sjedamo u vlak i vozimo se dva dana i dvije noći do Delhija. A iz Delhija, u planine. Rishikesh. Početak obronaka Himalaje. Najveći centar za jogu na svijetu. Sveta rijeka Ganga. Obredi tj. puje na Gangi ovdje su dio svakodnevice. Majmuni koji ti za vrijeme doručka pokušavaju ukrasti hranu i lijene velike krave koje leže nasred ulice. Astrolozi i čitači iz dlana na svakome koraku, teško je odoljeti im. Pjevanje bhajana iz hrama uz zvuk zvona i mantranja. Prinošenje cvijeća i mirisnih štapića u svetu rijeku Gangu. Svakodnevno kupanje u lunghiju u mrzloj Gangi ili na slapovima; nakon izlaska osjećam se preporoeno i trnci mi prolaze kroz cijelo tijelo. Radim jogu svaki dan i konačno sam u odličnoj formi. Odlazim na privatne sate konverzacije iz hindskog jezika kod starog učitelja u mirovini. Zadnji dan našeg boravka u Rishikeshu slavio se Holi, festival boja, festival proljeća. Oblačimo staru odjeću koju ćemo poslije moći baciti. Izlazimo na ulicu znajući otprilike što nas čeka. Svi se gaaju bojama u prahu i zalijevaju vodom. Nakon pet minuta već smo cijele u crvenoj, zelenoj, žutoj i plavoj boji i skroz mokre. Veselje, bubnjanje i ples po ulicama, kupanje u Gangi uz uzvike Happy Holiiiii!
Tibet u malom
Razmišljam koja bi nam mogla biti sljedeća destinacija, prema osjećaju. Dvoumim se. Pushkar, u kojem sam već bila, ili Dharamshala, u kojoj nikada nisam bila. Rezerviram karte za vlak za Pushkar iako nisam posve sigurna u svoju odluku. I na dan putovanja saznajem da je štrajk i da su svi vlakovi za Pushkar odgoeni.
Bez premišljanja rezerviram karte za vlak za Dharamshalu. Još sjevernije. Dalaj lamino mjesto. Tibet u malom. Nešto sasvim novo. Usred noći silazimo s vlaka i upoznajem par Francuza s kojima dijelimo taksi do Bhagsua, malog sela iznad Dharamshale. Prizor veličanstvene Himalaje ostavlja nas bez daha. Smještamo se u prvi guest house koji je otvoren. Sljedeći dan nalazim prekrasnu kućicu u koju se preseljavamo, kod divne njemačko-indijske obitelji s troje djece. Osjećam se kao kod kuće. Do prvog mjesta treba nam dvadesetak minuta spuštanja niz brdo, s kamena na kamen. Obilazimo manastire i Dalaj lamin hram. Mantra om mani padme hum čuje se na svakom koraku. Pohaam sate meditacije i svako jutro vježbam jogu u svome vrtu. šaljem kući pakete pune mirisnih štapića, knjiga i čajeva jer nam se bliži povratak. Uživam u ukusnoj tibetanskoj hrani, momosima.
Povratak
Put do Zagreba trajat će sveukupno tri noći. Psihički se pripremam za to. Taksijem krećemo do vlaka uz mahanje svih dragih ljudi koje smo ovdje upoznale. Vlak stiže u ponoć, naravno kasni, i naravno ne staje na stanici nego svi moraju uskakati u njega. Imam hrpu kofera i vreća, a u naručju držim svog anela koji spava. U zadnji tren pomaže mi jedan mladi Indijac, uzima moje stvari i jurimo u odgovarajući vagon, jedan od najudaljenijih. Prostirka za jogu i deke rasule su se po podu. Hvata me panika. Ali, stižemo. Dakle, prva noć u vlaku. Sutradan stižemo u Delhi. Najmanje nas je dvadeset u kupeu i svi pjevaju, zvone i bubnjaju. U Delhiju obavljamo zadnji šoping i ručamo, potom letimo za Bombay.
Drugu noć provodimo na bombajskom aerodromu čekajući jutarnji avion za Istanbul pa Zagreb. Treću noć provodimo u zraku negdje izmeu Istanbula i Zagreba. Pitam se kako smo uspjele prevaliti sav taj put. Fela uopće nije umorna jer je, naravno, spavala, a ja sam skršena. No Indija je ta koja me uvijek iznova inspirira i koja mi je u srcu.
Željno iščekujemo naše skorašnje ponovno putovanje u Indiju u ove hladne zimske dane.
Foto i tekst: Izabela Marić