Počeli smo razgovarati o boleštinama. Na kavama, na dočecima Nove godine, kad se slučajno sretnemo, na večerama poput ove… Moja prijateljica Željka, velika gurmanica koja s godinama postaje sve veća, nakitila je stol specijalitetima i kerefekama po kojima gosti sada prčkaju i prebiru raspitujući se u čemu nema češnjaka (“To me napuhuje”), oraha (“Sve mi ovak tu po čelu izbaci osip…”), jaja (“Ne smijem zbog žuči…”) i tako dalje. Jedva mogu povjerovati da smo to mi, isti ljudi koji su zajedno prije dvadesetak godina tulumarili do jutra, bez ijedne brige na svijetu. Gotovo sam ponosna na svog Tomicu koji tamani Stubičku pečenku kao da nije jeo dva dana. Željka ga gleda zahvalno i s nježnošću. Marija (visoki tlak) i Robi (kolsterol) snuždeno žvaču suhu rikolu. Od prošlog su ponedjeljka oboje na dijeti. Pogled na Željkine delicije ne popravlja im raspoloženje. Hrvoje dimi e-cigaretu s okusom vanilije. Ovo je drugi tjedan što ne puši. Sve troje je na rubu živaca. S gnušanjem gledaju Tomičino prežderavanje i njegovu besprijekornu biciklističku liniju.

– Odlično je – mumlja moj muž punih usta i namiguje domaćici.

– Možeš mi molim te dodati vino, ne mogu se ustati, boli me kuk… – kaže Goranka. – Sad hodam kod jednog privatnika koji mi je propisao vježbe za kralježnicu… – i evo ga, počinje. Nakon tinejdžerskih prostih viceva, adolescentskih filozofiranja o životu, poslijeratnih raspredanja o domaćoj politici, zdvajanja nad bankovnim minusima, stigli smo do faze razgovaranja o bolestima. Pozorno slušamo Gorankinu priču. Neki čak vode bilješke: koji liječnik, koliko puta tjedno, čekaj da zapišem telefon…

– Čini mi se da sam za njega čuo – prilaže moj muž punih usta, tek toliko da ispadne da sudjeluje u razgovoru, premda pouzdano znam da nema pojma o kome Goranka govori.

Godinama slušajući ljude kako pripovijedaju o svojim i tuđim boleštinama, uočavam da se u određeoj životnoj dobi afirmiraju određene podvrste tog vrlo plodnog usmenoknjiževnog žanra. Mi smo zapravo tek početnici. Naše priče su uglavnom anegdote kojima u spasonosni humor umotavamo iskustva s prvih gastroskopija, magnetskih rezonanci, pregleda prostate i operacija cisti. Polako, s godinama, humoristični će elementi nestajati, ali će zato žanr obogatiti nove teme među kojima će osobito omiljene biti napete pripovijesti o zatvorima i ništa manje uzbudljive priče o nemogućnosti zadržavanja stolice. Na tim će temama mnogi izbrusiti svoje pripovjedačko umjeće. S vremenom će se neki od nas pretvoriti u vrsne pripovjedače i naučit će svoje priče o boleštinama obogatiti elementima performansa, zadizat će majice da pokažu rezove i razmotavati ultrazvučne fotke kamenaca pred zahvalnom publikom, izvlačiti rendgenske snimke…

Upravo način na koji u priču zna ukomponirati te neknjiževne elemente razlikuje početnika od iskusnog pripovjedača: početnike na pokazivanje snimaka treba poticati, dok oni iskusni izvlače svoje rekvizite čim vas vide i ne zadovoljavaju se samo snimkama nego prilažu i nalaze, već relativno dobro vladaju latinskim i spretno kombiniraju digresije o boleštinama drugih ljudi s kojima su dijelili bolničke sobe s osvrtima na njihove obiteljske i materijalne situacije, daju upućene komentare opće situacije u hrvatskom zdravstvu i vješto ogovaraju liječnike, što je opće mjesto bez kojeg ne može ni jedna poštena priča o bolestima.

– Čuj, a jesi li probala s akupunkturom? – pita Goranku Marija prebirući po složencu od tikvica, pa okreće glavu prema Željki. – Je l’ u ovom ima vrhnja?

– Jesam, išla sam kod jedne žene… -potaknuta interesom publike, Goranka nastavlja priču. Jasno je da dobra priča o bolesti može nastati samo u kvalitetnoj interakciji sa sugovornikom: slušatelj koji u pravom trenutku ne zna predložiti uspješnu alternativnu metodu liječenja ili priložiti primjer iz vlastitog iskustva ili čuvenja, ne zavređuje trud ni pažnju. Isto tako, angažman sugovornika je nužan kako bi propovjedač mogao ustrajati samo na jednoj liniji pripovijedanja, umjesto da se trajno izgubi u nekoj digresiji, što je čest slučaj upravo kod najiskusnijih pripovjedača.

– Ništa ne jedete kolače – primjećuje Željka.

– Pa kad tak dobro izgledaju, mora ih se i probati… – to je glas mojega muža. Nitko drugi ne sluša domaćicu jer Goranka upravo opisuje gdje su joj sve zabadali akupunkturne igle i kakav je to osjećaj. Priznajem joj da odlično drži pažnju slušateljstva. Ima dara. Možda jednoga dana postane kao moja teta Biserka. Ili kao njezina susjeda Brankica. Ne zna se koja je od njih dvije veća majstorica u pripovijedanju o bolestima. Dvadeset godina žive vrata do vrata, poznaju jedna drugoj jetru i krvožilni sustav do utančine kao i sastav izlučevina iz nosa (“Danas mi je išlo onak gusto, žuto, s malo zelenoga…”) i još su uvijek na Vi.

Dok zapisujem broj liječinka koji je Goranki propisao korisne vježbe za kralježnicu (u posljednje me vrijeme gadno muče lea), razmišljam hoćemo li ona i ja za koju godinu razgovarati o tjelesnim tekućinama kao moja teta i njezina susjeda i pitam se kada je sve ovo zapravo počelo?

– Imaš Gastal? – pita me Hrvoje tiho, da ga Željka ne čuje. Kimam i kriomice mu dodajem tabletu ispod stola.

Po mojoj računici, počeli smo se raspadati negdje odmah nakon četrdesete, što mi se čini relativno rano. Sin moje prijateljice, student menadžmenta koji za svojih 27 godina puno previše razmišlja o vlastitoj probavi, kaže kako je to posljedica pašteta i hrenovki koje smo pojeli u pubertetu i naše pankerske/hašomanske/darkerske ili već kakve prošlosti i svih cigareta koje smo popušili u Lapu, Jabuci i Kulušiću, piva koje smo popili u gluho doba noći u frendovoj garaži, novozagrebačkom atomskom skloništu ili na kvartovskim klupicama. Te obijesne godine, kaže mladac, sada moramo platiti problemima s jetrom koji su već vidljvi, problemima s plućima kojih se bojimo i raznim krvožilnim bolestima koje su posve izvjesne. Zato on točno pazi kada u danu jede žitarice, nikad ne kombinira grahorice i meso i njegova su crijeva zasigurno vrijedna svakog komplimenta. Je li to normalno da dvadesetogodišnjaci toliko razmišljaju o probavljanju? Ne bi li oni trebali raditi druge stvari, mijenjati svijet i slično? Neee… Današnje su generacije drugačije. Klinci se mnogo brže prilagoavaju. Moj susjedić studira marljivo i čim završi studij uzet će svoju sudbinu u svoje ruke, uskočit će u odijelo, zgrabiti aktovku i krenuti na svoj put ka vrhu. S takvom probavom, za njega je samo nebo granica.

A mi smo tu gdje jesmo. što smo pojeli pojeli smo, što smo popili popili smo. Uskoro će ponoć i za olinjale rokere poput nas vrijeme je da idu doma. Nekad smo pješačili preko cijelog Novog Zagreba u gluho doba noći, a sada se vozimo bez riječi i zijevajući parkiramo ispred zgrade. Jedina ludost za koju smo još sposobni je potamaniti u krevetu ostatke Dunavskih valova koje nam je Željka zamotala u staniol.

– Gle! Prpići!

– Gdje? – pita Tomica pospano.

– Tamo, na drugoj strani parkirališta. Pogledaj kako su se upicanili. Idu nekud van…

– Van? Ma ne… Sad?

– Pa nije tak kasno.

Tomica gleda na sat.

– Kako nije? Pa pola dvanaest je.

– I?

– To je kasno za ići van.

– Pa dobro kaj ti misliš kam ljudi idu u pola dvanaest?

– Kaj ja znam… – Tomica vadi iz džepa ključeve stana, široko zijeva i sliježe ramenima.

– Na hitnu?

Viki Vekslić