Kako njegovati svoju ženskost, ostati dosljedna sebi i s ponosom prihvaćati svoju dob, iskustvo, unutarnju ljepotu i bogatstvo koje s time dolazi
Sve je počelo iglom u koju se konac nikako nije dao udjenuti. Iaia Caputo, poznata talijanska novinarka i spisateljica, shvatila je da stari. Polazeći od vlastitoga, ali i tuih iskustava započela je preispitivanje fenomena starosti u životu žena.
Usprkos postignućima feminizma, danas živimo u društvu koje cijeni mladost i ljepotu, a stručnost, iskustvo i postignuća manje su važni. Ženama koje su javne osobe ili na visokim položajima ne dopušta se nikakva nepravilnost, analizira ih se i kritizira, a oni koji se ne slažu s onime što govore ili čine često se okrutno, u nedostatku argumenata, obrušavaju na njihov izgled.
Neke se uspješno odupiru “univerzalnom tijelu” i ponosno nose svaku svoju boru, ali ima i onih koje su žrtve straha, nesigurnosti i panike pred zrcalom. Podvrgavaju se skupim i bolnim zahvatima i tretmanima koji sa ženskih lica brišu svaki trag osobne povijesti – velikih tuga, radosti i ljubavi. Možemo li zaglaeno i gotovo bezvremensko lice više uopće zvati svojim?
Na osnovu svoga iskustva te razgovarajući s drugim zrelim ženama Iaia Caputo pokušava odgovoriti na pitanje zašto su žene izgubile pravo na starenje i kako to pravo ponovno osvojiti te, cijeneći unutarnje bogatstvo koje samo zrelost može donijeti, uživati u ispunjenom životu.
Iz poglavlja Dogaa li se to baš meni? knjige Žene nikada ne stare, Iaie Caputo:
“ …Jednog dana se dogodilo. Ne osobito rano, ali ni prekasno. Onda kada se, manje-više, dogodi svakoj. Naravno da to nisam željela, ali to ne opravdava iznenaenje, štoviše nevjericu, kojom sam prihvatila prve znake onoga što mi se dogaalo. Mogla bih reći da se točno sjećam kad je zaprepaštenje proprimilo konzistenciju šamara, teškog udarca u glavu, od onih koji zabole kad padnu, ali bol je tako prolazna da bi se mogla na brzinu zaboraviti. Samo što je ovaj puta ostavila trag uporne zlovolje.
Naime, počela sam starjeti.
…
Meni se to dogodilo netom poštom sam navršila četrdesetu: pokušala sam, kao mnogo puta, udjenuti konac u iglu, ali bezuspješno. Naprosto sam postala dalekovidna. Pomislila sam: “To je starost. Kad više ništa ne možeš.“
Toga dana nisam samo iznenada shvatila da sam nešto izgubila, već ponajpije da sam četiri desetljeća imala izvrstan vid, a tomu nisam uopće pridavala važnost, Kao ni drugi, uostalom: mladost je životna dob koju provodimo u iluziji da će trajati vječno….“
” Neobično je kako se dogaaju stvari koje zauvijek mijenjaju tijelo. Jednog se dana promatraš u zrcalu, a tvoje oči susreću nešto nepoznato: boru, udubinu, oštećenje tkiva, čak i nagovještaj promjene proporcija lica. Ali nakon prvog zaprepaštenja započinje proces oporavka, što znači da se, dok učimo prihvatiti sebe, pojmovi “kako izgledamo” i “kako se vidimo” postupno približavaju dok se ne poklope, kako je uvijek bilo. Počinjemo se pre-poznavati. Čim ova faza prilagodbe završi,nešto novo izaziva rastrojstvo. I ponovno se iznenaujemo, ponovno smo prisiljene priviknuti se na promjenu…”
Iaia Caputo roena je u Napulju, a živi u Milanu. Dugo je radila kao novinarka te za časopise Marie Claire i Flair ureivala rubriku o knjigama. Pisala je časopise Il Diario i Di Repubblica. Objavila je oglede Conversazioni di fine secolo (Razgovori na izmaku tisućljeća), Mai devi dire: Indagine sull’incesto ( Nikada ne smiješ reći. Istraga o incestu.), Di cosa parlano le donne quando parlano d’amore ( O čemu govore žene kada gvoore o ljubavi) i roman Dimmi ancora una parola ( Reci mi još jednu riječ).
Žene nikada ne stare
21 x 15 cm, meki uvez, 152 str.
Prijevod s talijanskog: Tamara Pliško
Urednica: Danijela Duvnjak
Biblioteka: Planetopija
ISBN: 978-953-257-228-5
Cijena: 109.00 kn
Knjižara Planetopija
Ilica 72, 10000 Zagreb
tel: +385 1 4846 197
WEB SHOP: www.planetopija.hr
