Hrvoje šalković roeni Zagrepčanin, pisac i globtroter, istinski je kozmopolit i moglo bi se reći – graanin svijeta.
Proputovao je 110 zemalja na svih sedam kontinenata, te objavio dvjestotinjak putopisa u dnevnim i tjednim novinama te na brojim portalima. Nedavno je promovirao svoju najnoviju knjigu kratkih priča “Ne primamo vilenjake“, a osim još jedne knjige kratkih priča “com.opanci.com.obojci“, objavljivao je i romane. Prvi roman “Pala karta“ je objavio 2003. godine. Uslijedili su romani “Pravi se da ovo nisi vidio“, “Zec na mjesecu“, “Oko cucka pa na mala vrata“, Kombinacija d.o.o i “Nulti meridijan“.
Rad i život Hrvoja šalkovića možete pratiti na njegovoj web stranici: https:/www.shale.com.hr/, ali i na službenoj FB stranici.
Razgovarala: Nataša Ozmec
Izašla vam je nova knjiga Ne primamo vilenjake – što je u njoj novo?
Ta knjiga znači povratak formi kratke priče. Počeo sam s kratkim pričama, još tamo prije 14-15 godina. Onda sam se kroz godine prebacio na pisanje romana, i sada se opet vraćam korijenima.
Jagna Pogačnik je u svojoj recenziji knjige rekla da pišete ‘u petoj brzini’ – da li tako i živite?
Malo sam usporio. Do prije nekoliko godina živio sam tisuću kilometara na sat, radio 5-6 poslova u isto vrijeme, spavao sam valjda 5 sati na dan i to mi je bilo dovoljno, ostalo je bila šljaka i partijanje. Sada sam malo usporio, bude faza od nekoliko mjeseci kada se zaista dosta radi, kada je sve intenzivno. Ali onda se dogodi i faza da nekoliko tjedana ne radim ništa, samo se izležavam na kauču i mudrujem.
Čini se da doista poznajete svoje junake, njihovu svakodnevnicu, želje, uzbuenja, razočaranja – odakle to iskustvo?
Ima tu doze osobnih iskustava, ali kao i svaki pisac, imam moć izmišljanja stvari. Ma to je barem jednostavno.
Na Facebooku imate pravu malu sljedbu – kako ste to postigli, odakle tolika popularnost?
Zaista nemam pojma. Imam 65 000 prijatelja na facebooku, skupljenih sustavno, kroz godine. Kada putujem, na fejs stavljam fotke, filmiće, linkove na putopise i statuse vezane za putovanja. Kada sam u Zagrebu, onda stavljam neke moje cvebe i razmišljanja. Ali znam se nacugati, pa u gluho doba noći stavljati poruke za bivšu curu, ili tako neke bedastoće. Uvijek sam tamo na fejsu iskren, što na umu to na drumu, i to je valjda razlog zašto se skupilo toliko ljudi. Ali neki konkretnu definiciju kako to napraviti – zaista nemam, i da sada to moram iz početka, nemam pojma kako bih to napravio. Znam samo da ne bih kupovao fiktivne facebook frendove, kako to neke baje navodno rade.
Ove godine napunit ćete četrdeset godina – kakav je osjećaj, je li život tek pred vama ili osjećate da polako preteže mudrost, staloženost, iskustvo…?
Na jesen ću napuniti 40 godina, i u glavi je čudno. Dio tebe osjeća strašnu ugodu, zrelost, staloženost, odreeni spokoji koji donesu sijede vlasi iznad ušiju. A dio tebe je u panici, jer 40 je ipak 40, Fata je Fata. a dvaput je dvaput.
Poznato je da ste u životu radili sve i sva, od perača tepiha i redara na koncertima do novinara i direktora ljevaonice željeza – koliko vam je to iskustvo pomoglo u pisanju knjiga?
Radio sam sve to zato što sam morao. Moj gospodin otac je beskrajno štedljiv čovjek, da ne kažem neku drugu riječ na ‘š’, pa smo i sestra i ja morali raditi svašta. Dok sam studirao radio sam valjda 20 poslova, kao i većina ljudi uostalom, ne vidim tu ništa čudno. A i kasnije je bilo svega. Ma korisno je to, izgradi te kao čovjeka, a valjda i kao pisca.
Proputovali ste više od 100 svjetskih država – kamo zapravo idete, što tražite i kako birate zemlje?
Želio bih obići sve 193 postojeće meunarodno priznate države svijeta. Riješio sam ih 110, ali sam odradio toliko ponavljanja i vrludanja, da me sve to debelo usporilo. Ali što ću, kada mi je negdje bilo toliko lijepo da sam se morao vraćati. U Brazilu sam bio 4 puta, u Santiagu 3 puta, u New Yorku 9 puta, u Istanbulu oko 15 puta… da ne nabrajam dalje. Da nisam toliko ponavljao, mogao sam već odavno spengati sve države.
Jeste li bolji književnik ili globtroter? I što je zabavnije?
Nema to veze jedno s drugim. Globtroter ili jesi li nisi, ne možeš biti dobar ili loš u tome. A književnik? Ne mogu ja suditi o tome, to mora reći publika i kritika.
Kamo i kada putujte sljedeći put?
Za dva dana, u petak, frend i ja letimo za Azerbajdžan, a od tamo autobusima i vlakovima preko Gruzije za Iran. Mljac
