Ž E L I M I R

Fran je moj najstariji prijatelj. Ne po godinama, već po prijateljskom stažu, poznamo se već, ohohohooo godina! Poznajem i Tinu, njegovu bolju polovicu, njegovu mladunčad, a sada upoznajem i njegov “problemčić“.

“Rozi, pomozi! Ovo nije onako kako se čini! To je samo sitna, bezazlena afera, znaš, nitko normalan ne bi mogao odoljeti njenim čarima!“

“Slušaj, ne radi se o hormonskoj terapiji koju prakticiraš već o tvom stabilnom braku!“ nisam prestajala režati.

Fran je bio na sto muka. Nije želio razoriti brak, a opet nije želio prestati piti s izvora mladosti. Ono što ga je mučilo, bilo je ponašanje njegove zakonite.

“Neprekidno me zbunjuje. Vražja baba! I nakon svih silnih godina, još uvijek mi je potpuno nedokučiva. Ponaša se potpuno iracionalno!

Ponekad mi se čini kao da nešto zna, ali to je nemoguće! Ni FBI mi ne bi mogao ući u trag. Pazim da svi dokazi budu uništeni, sve poruke brižno skrivene, alibi osiguran, tragovi parfema ili njenog ruža brižljivo uklonjeni…“

Ma nema šanse, uvjeravao se. Da Tina makar i malo sumnja, kod kuće bi ga čekale bijesne scene, suze i histerija.

Gotovo ju je žalio. “Sirotica, kako je samo naivna! Da makar nešto sluti, odsjekla bi mi glavu ili još gore! Muke mi ježeve!“ izusti, a onih nekoliko osamljenih vlasi na glavi nakostriješe se.

“Ali Želimir je kap koja je prelila čašu!“

“Tko?“ upitala sam zgranuto dok mi je Fran prepričavao jučerašnje događaje iz spavaće sobe. Kad se vratio kući, onako izmožden, na velikom bračnom krevetu ugleda… golemog krvožednog stvora kako reži na njega i grize mu šlape.

“što je ovo?!“ vrisne užasnuto.

Uznemiren vriskom, veliki rotvajler skoči na njega. I dok se rukama i nogama borio da izvuče živu glavu iz čeljusti pomahnitalog ubojice, ona se napokon smiluje.

“Želimire, Želimire! Dosta! Dosta!“ tepala je ubojitom biću.

Boja lica stopila se s bjelinom zidova dok je hvatao zrak.

“Kako si mogla tako nešto dovući u kuću da me i ne pitaš? Ovo nije pas, ovo je… Ovo je…!“ tražio je adekvatan izraz za ubojitog monstruma.

“Zar si potpuno poludjela?“ vikao je izvan sebe nakon što je zakračunao vrata. “Ne želim tog stvora u kući! Riješi ga se! Odmah! Čuješ li me, Tina? Čuješ?“

“Hoćeš li mi reći da me ne želiš dijeliti sa Želimirom? A mene se ne pita?“ upita ga mazno, dok se on u panici pitao što je time htjela reći. Gutao je knedle veličine nebodera i glupo se smješkao, a malo se i ušvicao od muke.

“Misliš li da ona zna?“ upita me, blijed. Sjećanje na Želimirove ralje bile su odveć svježe.

“Zna!“ rekoh, a njemu se smrači pred očima. Pomisao da Tina trenira krvožednog ubojicu da ga jedne večeri prikolje, u sekundi ga je ohladila. Nije više osjećao že. Izvor mladosti naglo je presahnuo!

“Mislim da moram nešto riješiti!“ reče i nestane iza ugla.

Želimir je nakon nekoliko dana bio vraćen vlasniku. Tinica ga je “posudila“ na samo nekoliko dana!