Da vas zamolimo da nam se kratko predstavite koje biste najvažnije biografske podatke izdvojili? što je važno znati o vama?
Valjda bih izdvojio podatke iz osobne iskaznice?! Roen sam 1980. godine u širokom Brijegu gdje sam završio i osnovnu i srednju školu. Došao sam na studij u Zagrebu gdje sam i ostao…što će biti dalje?! Jedva čekam da vidim.

Glumite u više ZKM- ovih predstava, publika hrli u kina kako bi pogledala dva trenutno najpopularnija domaća filma (Sonja i bik; Svećenikova djeca) u kojima imate ulogu. što ste vi zadnje pogledali u kinu ili kazalištu? I koju biste predstavu, film označili s – obavezno pogledati?
Zadnje što sam pogledao u kazalištu i što bih preporučio i sa punim pravom stajao iza toga je Frljićeva “Mrzim Istinu” u ITD-u, a iz kino programa bih izdvojio – Silver Linings Playbook, dugo me nešto nije tako razgalilo.

Iz predstave “Zatvaranje ljubavi”

Koju ulogu ili možda scenu iz neke od uloga ste do sada doživjeli najzahtjevnijom u psihičkom i/ili fizičkom smislu?
Mislim da bi to bio Ragožin iz predstave “Idiot” , ali kada razmišljam i o ostalima teško mi je izdvojiti…Svaka uloga je imala odreeni problem koji je trebalo riješiti i dok sam se sa tom odreenom ulogom bavio u tom trenutku mi je ona bila i najzahtjevnija. Ali čim i ako bi se dogodilo rješenje ta zahtjevnost bi se pretvorila u ugodu.

Postoji li uloga snova – bilo na filmu ili na kazališnim daskama? Jeste li ikad nakon odgledane predstave poželjeli da ste mogli igrati u njoj ili glumiti u nekom filmu? (U ovom odgovoru dopuštena je svaka nerealnost!)
Roky, Rambo?! 🙂 Nisam nikada tako razmišljao o ulogama, nemam neku literaturu ili baš konkretno napisanu ulogu koju bih silno želio za sebe. Nastojim u onome što dobijem napraviti nešto željno igranja, a svaki put kada vidim odličnu izvedbu poželim da sam ja na mjestu tog glumca. To se dogaa gotovo svakodnevno.

Iz predstave “Pismo Heineru Mulleru”

što su za vas ženska a što muška posla? Imate dvije sestre – koliko vam je zbog toga blizak ženski svijet? Jesu li vas nešto (korisno) naučile o muško-ženskim odnosima?
Ne radim neku podjelu na muška i ženska posla. Naravno da ne bih zahtijevao od djevojke da prebaci blok motora iz podruma do mehaničara, ali prvenstveno je stvar dogovora i općenito razgovora. Dugo sam živio sa sestrama tako da poznajem tankoćutnost mijena u odnosima po njihovoj problematici. Iz razgovora sa njima o njihovim problemima sam uviao kako to i druga strana vidi, i onda shvatiš da je isto, kad boli – boli, kad voli – voli… Učili smo jedni od drugih. Filmovi, mahom ovi loši su nam to zamaskirali u muško-žensku problematiku, ali nije baš sve tako crno bijelo. Trebalo bi biti jednostavno (sam sebe uvjeravam), ali činjenica jest da je lako kada je sve dobro, a kada nije, onda treba pronaći pravi način za uspješnu komunikaciju i moguće pozitivno rješenje situacije…
Teško je odgovoriti “što” su me naučile?! Svaki se odgovor može banalizirati. Kada bih ipak to morao napisati, rekao bih: čuti, biti, vidjeti i osjećati jedno drugog…

Iz predstave “Galeb”

Dva pitanja za Gorana poslale su i čitateljice.

Prvo je pitanje poslala Sanja Trusk Knežević. Ona je pitala Gorana – kako zamišlja idealan vikend?
Ovisi. To je promjenjivo…Trenutno bih htio ostati doma, ugasiti mobitel, gledati filmove, čitati izmeu filmova. I naručio bih ćevape! Ah trnci me prou kad samo zamislim ovu sliku…

Drugo je pitanje postavila gospoa Ivana Gorički. Ona je Gorana pitala – da li mu je teško glumiti u Zatvaranju ljubavi budući se cijela uloga svodi na monolog bez scenskog pokreta koji sigurno olakšava izražavanje emocija?
Apsolutno, još uvijek borba traje sa tom ulogom. Iskreno, kada je tolika količina texta i nema se iza čega sakriti, jedino što možemo slijediti je misao i ako nju doslijedno pratimo publici je zanimljivo. Ako se izgubimo (što priznajem da se dogodi) to postaju riječi, riječi i riječi. Buka. Ogroman je to posao i još uvijek traje a i mislim da neće stati dok god je predstava na repertoaru. Ali upravo zbog toga je još više volim.

Razgovarala: Vlatka Vužić