U malom ali vrijednom Kazalištu KNAP (Ivanićgradska 41, Zagreb) prikazuje se poetična predstava nadahnuta portugalskim fadom FEMME FADAL – SAN O AMÁLIJI RODRIGUES U SLIKAMA KAZALIšTA SJENA u režiji Morane Dolenc

Morana Dolenc: SAN O AMÁLIJI

Femme Fadal je komad u kojem se isprepliće kazalište sjena s fado pjevanjem u izvedbi Jelene Radan, koju glazbom prati Pedro Abreu.

Prva glasovita fado pjevačica bila je Maria Severa Onofriana (1820 – 1846), dok je u dvadesetom stoljeću fadu svjetsku slavu donijela Amália Rodrigues. Od skromne prodavačice naranči Amália je vrlo brzo došla do velikih svjetskih koncertnih dvorana prometnuvši se u jednu od najznačajnijih portugalskih kulturnih ikona. U crnoj haljini i ogrnuta prepoznatljivim crnim šalom, Amália u sebi objedinjuje prošlost i budućnost fada. Unatoč slavi i uspjehu, tijekom života nikada je nije napuštao pesimizam i svojevrsni fatalizam. Sama Amália je u više navrata spominjala kako ju je od pokušaja samoubojstva spasilo gledanje filmova Freda Astairea. Osim priče o Amáliji, u ovoj predstavi želja je ispričati priču o jednom narodu, njegovoj glazbi i burnoj povijesti.

Zašto fado, zašto Amalia Rodrigues?

Ljubav prema fadu započela je 2009. godine posjetom Lisabonu. Poslušavši izvedbe fadista u kvartovskoj krčmi jedne nedjelje popodne, shvatila sam da je fado zapravo jednak kazalištu. Ne postoji ako nema glume i publike. Po povratku sam napravila malu lutkarsku formu Palomitas koja je u potpunosti bila inspirirana tom divno portugalskom glazbom.

U srpnju 2011. upoznala sam Deana Trdaka, prevoditelja i zaljubljenika u Porugal i njegovu kulturu i već pri upoznavanju je pao dogovor za projekt i suradnju. A ostalo je bilo, kako kaže Amália: “Foi por vontade de Deus” (Bijaše to Božjom voljom).

Nakon mog povratka u Hrvatsku, naime studirala sam lutkarsku umjetnost i teatrologiju u Francuskoj, i pet godina rada u Zagrebu, nizale su se predstave inspirirane umjetnicama i njihovim životima. Krenulo je s predstavom Meni samo krila ostaju…, koja je inspirirana životom i djelom Fride Kahlo da bi, eto ova posljednja bila inspirirana Amálijom Rodrigues. Zašto Amália? Zato što su Amália i fado jedno.

U predstavi nastupa Jelena Radan, naša najpoznatija (jedina?) pjevačica fada – je li vas ona nadahnula za predstavu ili je bila jednostavno savršen odabir? Kako je došlo do suradnje i kako se Jelena našla u scenskoj formi? U predstavi sudjeluje i glazbenik Pedro Abreu – odakle on u predstavi, je li Portugalac i kako se snašao u ‘zagrebačkom’ fadu?

Kao i sve ostalo u ovoj predstavi, Jelena i Pedro su došli sudbinski (fado od lat. fatum – sudbina). Dean Trdak koji potpisuje dramaturgiju predstave, pričao je sa svojim prijateljima, Jelenom i Pedrom, o našem projektu i oni su već slijedećeg dana sjedili u mojoj kuhinji na prvom dogovoru za početak rada na projektu. Bio je to divan osjećaj jer se preko noći oformila ekipa koja je imala iste interese, želje i veliku ljubav prema fadu.

Pedro je došao 1999. u Zagreb na Glazbenu akademiju i diplomirao 2003. i od tada je Zagreb njegov dom. Pedro je svestrani glazbenik koji se bavio sakupljanjem i obradom etno materijala te je njegov rad zabilježen na nekoliko objavljenih CD-a. Izvodio je vlastite skladbe u Hrvatskoj i inozemstvu i sad se evo našao na pozornici i napravio prekrasne aranžmane pjesama za našu predstavu.

Jelena Radan zaljubila se u fado već 2000. Otad je nastupila na mnogobrojnim koncertima od kojih su najpoznatiji Moja potraga za fadom u Tvornici kulture 2005. i Fado na Peristilu 2007.

Moram priznati da je bilo pravo zadovoljstvo raditi s Jelenama (jer u ekipi je još i Jelena Radmanović) i Pedrom te da je cijela ekipa uživala u kreativnom procesu. Svi su oni ljudi s velikim scenskim iskustvom.

Odakle ideja o teatru sjena – u predstavi i općenito – to nije baš uobičajena forma, zašto, po čemu je posebna? što vam lutkarstvo i druge tehnike koje koristite u predstavi omogućavaju?

Želja za teatrom objekta (image teatrom) proizašla je iz činjenice da se slušajući fado, znali vi portugalski ili ne, u mislima roji bezbroj slika. Volim naglasiti da fado za nas ima miris, boju i okus.

Lutkarstvo, u našem slučaju kazalište sjena i teatar objekta, kao medij, ovoj priči donosi slobodu izražavanja jer je u lutkarstvu kao i u fadu sve moguće. Kazalište sjena, je jedno od najstarijih oblika kazališta, a u jedno i kazališta lutaka. Priča o Platonovoj pećini, kažu, dokaz je postojanja kazališta sjena u doba antike. Ovo specifično kazalište blisko je folklornim, pučkim i mističnim tradicijama raznih zemalja Azije i Europe, a u današnjem lutkarstvu spaja plesnu, glazbenu i lutkarsku umjetnost. Sjene su nejasne, nesigurne, tjeskobne, tamne, duboke, ali i providne kao oblaci nad Lisabonom, baš kao i sam fado. Stoga je kazalište sjena bio logičan i jedini izbor za ovu predstavu.

Redateljica ste predstave, nastupate u njoj, a potpisujete s Jelenom Radmanović i Borisom Sekulićem i scenografiju i lutke – što ste zapravo po zanimanju?

Moja najveća ljubav je lutkarstvo, a po zanimanju sam lutkarica. Od malih nogu, još iz dana Lutkarskog učilišta u ZeKaeM-u, upijala sam kazališnu umjetnost i lutkarstvo, a moja prva “učiteljica“ Kruna Tarle prenijela mi je otvorenost i sposobnost spajanja, sinestezije drugih umjetnosti poput plesne i likovne umjetnosti s lutkarstvom. U ESNAM-u, lutkarskoj školi u Charleville-u u Francuskoj takoer su me učili da svaki lutkar mora znati barem osnove lutkarske, režije, tehnologije, glume te kako osvijetliti i ozvučiti svoju ideju, kako bi se kasnije mogao specijalizirati, ako to želi, za jednu od navedenih. Lutkar je za mene svestrani umjetnik, a ne samo “onaj koji animira lutku“, tako da su moji projekti uvijek autorski. Naravno to ne znači da ne volim i ne radim za druge ljude, dapače. Veliko je zadovoljstvo pridonijeti i drugim projektima dati dašak svog znanja i osobnosti, idejno, animacijski itd.

Volim osmisliti, skicirati, predložiti, prezentirati i pozvati na suradnju druge osobe koje onda unose sebe u projekt i tako zajedničkim snagama nastane jedna predstava poput Femme Fadal. Svakako trebamo spomenuti Borisa Sekulića koji je radio dio lutaka za predstavu, Patrika Dolenca koji je osmislio i izradio kostime, te Jelenu Radmanović koja uz Pedra, Jelenu i mene izvodi predstavu, a izradila je i vizualni identitet popratnih materijala.

Zašto nema klasičnog odnosa meu likovima? Koliko je važna riječ u predstavi? Predstavu ste nazvali ‘san’ – zašto?

Citirat ću Deana Trdaka jer ovim tekstom odgovara na sva pitanja i sumnje vezane za priču i likove.

“Priča o fadu može se svesti na: tradiciju (pučke svečanosti, procesije itd.), strast, ljubav (koja je u toj fazi još uvijek sretna), ljubomoru (nakon ljubavi dolazi osjećaj posesivnosti i strah od gubitka objekta ljubavi. Preljub je pravi ili zamišljen, a očituje se u trećoj osobi koja prijeti ljubavnoj sreći), napuštenost (strah od raskida se ostvaruje, lirski subjekt s tugom se prisjeća početne ljubavne sreće, ali još uvijek brani izgubljenog muškarca i čeka ga da se vrati), saudade (čežnju za izgubljenim), samoću (očaj, umor, čak i metafizički) i sudbinu (prihvaćanje situacije i pomirenje sa sudbinom jer “ionako je sve to već bilo predodreeno”).

Uz pomoć ovih tema mogle bi se ispripovijedati mnoge priče. Jedna od njih mogla bi glasiti ovako:

“Zamislite mladu djevojku koja upoznaje mladića na nekoj pučkoj svečanosti. Pogledi im se susreću u gomili i u njima zablista prva iskra ljubavi koja postaje sve veća i jača sve dok dvoje mladih ne obuzme ljubavni plamen. Njihova sreća je neizmjerna, no plamen njihove strasti presnažan je da bi mogao gorjeti vječno. Meu njih se uvlači crv ljubomore: djevojka je mladića vidjela kako na ulici razgovara s drugom. On je uvjerava kako voli samo nju, ali ne pomaže. Djevojka ga prati kako bi se uvjerila vara li je s drugom. Naposljetku, istina je! Rekao joj je da se više ne mogu viati, ali nije on kriv, ona ga je zavela, ta prokletnica! Djevojka sjedi kraj prozora i čeka da mladić proe kraj njezine kuće, da ga ponovo vidi, pa makar i s drugom. Sjedi i sjeća se prošlih, sretnih vremena. Sjeća se čak i onoga što se nije zbilo. Ali mladić ne dolazi. Ulične svjetiljke polako se gase, sve trgovine u ulici već su se davno zatvorile, samo se ponekad začuje bat koraka nekog osamljenog prolaznika. Djevojka je umorna i hladno joj je. Polako zatvara prozor i odlazi na počinak.“

Umjesto ove priče, mi smo odlučili ispričati našu priču o Amáliji koja nije samo njezina, ona je priča o svim femmes fadales prije i poslije nje. A budući da je Amália i Portugalka, njezina priča je i priča o svim Portugalcima koji su živjeli u njezino vrijeme.

Naša priča je poput njezine, ali je drugačija. Naša priča ne sastoji se od riječi. Likovi su emocije, a sastoji se od slika i pjesama, od svjetlosti i sjena.

Održavate i lutkarske radionice za djecu – što ih želite naučiti, što im pokazati?

Trenutno vodim lutkarske radionice u Kulturnom centru Peščenica i Centru za kulturu Trešnjevka. Lutkarstvo kao umjetnost spaja razne umjetnosti (likovnu, glazbenu, plesnu i dramsku umjetnost). Potiče razvoj motoričkih sposobnosti, vizualno, kreativno i likovno doživljavanje okoline, razvija socijalne i komunikacijske sposobnosti, te potiče timski rad. Stoga je lutkarski studio odličan izbor jer profilira i dopušta djeci da odaberu aktivnosti u kojima se bolje osjećaju ili pak nastavljaju razvijati sve svoje vještine u lutkarstvu kao samosvojnoj umjetnosti.

U planu je još i novi projekt Roendanska lutkaonica, dvosatna tematska radionica za slavljenike i njihove prijatelje koju ću voditi na poziv roditelja u njihovim domovima.

Mislite li da je lutkarstvo i lutkarska scena dovoljno podržano u Hrvatskoj?

Nažalost nije, što i sami možete primijetiti. Ponekad imam osjećaj da se djeci starijoj od 12 godina zabranjuje odlazak u lutkarsko kazalište. S druge strane, starija djeca ne idu jer se ne nude predstave za njihov uzrast, a niti za odrasle. Želja mi je pokazati mladima i odraslima da se lutkarstvo razvija i da nije samo za malu djecu. Na svu sreću ipak postoje ljudi čije vizije i vrijeme tek dolazi, koji će pokušati oživjeti lutkarsku scenu za odrasle. U Zagrebu, uz trenutno 3 lutkarske predstave za odrasle, jednom godišnje postoji i PIF – meunarodni festival kazališta lutaka, koji svake godine nudi publici lutkarske predstave za odrasle iz cijelog svijeta.

Lutkarska umjetnost ima dugu i lijepu povijest u Hrvatskoj, sadašnjost je u znaku promjena i borbe, a budućnost – neka bude fadalistička…