Tekst i foto: Tamara Krivokapić
U delti Nila
“Habibi, habibi! (Dragi, dragi!)“ bili su prvi arapski uzvici koje smo čuli izlazeći iz kairskog aerodroma. Toplina, teški egipatski zrak i nasmiješeno lice našeg domaćina dočekali su nas čim smo zakoračili na drevno tlo.
Dvoje talijana, jedna bečanka i jedna zagrepčanka, moja malenkost, došli smo u Egipat na vjenčanje našeg zajedničkog prijatelja. Inače pizza-majstor u jednom bečkom talijanskom restoranu, Mimo se rodio i odrastao u Shebeen El-Komu, gradiću izmeu Aleksandrije i Kaira- našoj prvoj destinaciji.
‘Ko ne trubi, loše će proći…
Burni egipatski promet sve nas je iznenadio no nije nimalo zbunio naše domaćine. Zaboravite žmigavce, ovdje truba vodi glavnu riječ. Glavna ulica Shebeen El-Koma prepuna je šetača, kineskih motora ukrašenih crveno-zelenim svjetlima, krcatih kafića i uličnih prodavača. Po neasfaltiranim ulicama nailazite na svakojaka prijevozna sredstva – motore s troje suputnika, nakrcane magarce i prepune male buseve.
Ljepota dolazi iznutra…
Kada smo stigli u ulicu našeg domaćina naseljenu isključivo članovima njegove šire obitelji, prvo što sam primijetila bile su zgrade. Bez dovršene fasade i vrlo gusto izgraene davale su suprotan dojam od interijera koji je vrištao od kiča i luksuza. Na ulazu dočekalo nas je dvadesetak članova Mimove obitelji s ogromnim osmjesima i vrlo glasnom arapskom glazbom.
Čim smo se smjestili, napojili i fino najeli, odveli su nas u dvorište. Muškarci su sjedili na tepihu, jeli i pušili shishu, dok su žene na drugom kraju plesale sa djecom. Odmah su nas razdvojili, dečki na jednu a cure na drugu stranu. Tijekom cijelog našeg boravka, više sam se družila sa ženama, komunicirajući rukama i nogama. Žene, obučene u tipične islamske halje i prekrivenih glava prihvatile su nas kao svoju rodbinu.
Prvo pa muško, a ako je žensko…
Odvojen život muškaraca i žena prati nekoliko zlatnih pravila rodnih uloga koja su prihvaćena od većina obitelji: muškarci rade, dok se žene brinu o kućanstvu, pušenje shishe i hashisha ženama je zabranjeno, a prvo se najedu muškarci, potom žene, muškarci hodaju ispred žena itd. Spomenuta pravila dio su egipatske kulture pa me čak i četverogodišnja djevojčica poprijeko pogledala dok sam izdisala dim prve cigarete u ovoj pustinjskoj zemlji. Iako sam mislila da ću doživjeti blagu feminističku revoluciju, to se nije dogodilo. Rigorozna pravila ponašanja za cure i dečke zvuče kao loš početak priče, ali čini se da ima puno poštovanja meu muškarcima i ženama. Kolektivizam i poštivanje obitelji dominiraju ovim krajevima.
Piramide Gize
Sljedeći dan, u pratnji petero Egipćana, krenuli smo pogledati jedno od svjetskih čuda antike- Piramide Gize. Naoružana fotićem i kremom za sunčanje, u glavi sam imala sliku o piramidama iz američkih filmova, no dočekala nas je malo drugačija situacija. Krcate turistima i obasjane jakim podnevnim suncem, te ogromne kamene graevine izgraene otprilike 2500 godina prije naše ere doista oduzimaju dah.
Zaboravite na opekline od podnevnog sunca, na plaži će vas opeći vrući čaj…
Život u Egiptu danju je prilično miran jer se već u 9 ujutro temperatura popne na 37 stupnjeva.
Kada zae sunce, oko 18 sati, otvaraju se trgovine, restorani i u egipatskim gradovima nastaje ogromna gužva. U Aleksandriji smo posjetili jedan riblji restoran. Jedva se vidio stol od posudica punih umačića i hummusa, njihov tipični kruh nalik na lepinju djelio se na sve strane, a predivna riba mirisala je na Dalmaciju. Atmosfera u restoranu bila je slična onoj na ulici- glasna vika, stres i gužva.
Nakon večere uputili smo se do plaže koja se razlikuje od naših. Naime, prostor same plaže iskorišten je za stolove kafića. Iako krcata kupačima, prizor nije bio nalik onome na što sam navikla. Žene su se kupale odjevene, umačući svoje halje u osvježavajuće more, dok su muškarci nesmetano polugoli trčkarali po pijesku. Večer je bila predivna, blagi povjetarac i pogled na more podsjetili su me na Jadran, pa sam zamalo zaboravila da smo u Egiptu. što je očigledno zaboravila i moja suputnica. Naime, ona nije dijelila moje mišljenje o decentnom oblačenju dok putujemo kroz Egipat i odlučila je skinuti se u gornji dio bikinija. Ta akcija je odmah izazvala čuenje i pomutnju meu ostalim kupačima i pitanja poput: “što ti misliš gdje si došla?“
Naravno, na plaži se nismo dugo zadržali.
Vjenčanje u dva dijela…
Vjenčanja ovdje traju dva dana, odnosno dvije noći. Ukoliko se pitate je li brak moga prijatelja bio dogovoren, moram odgovoriti sa da i ne. Muškarac prosi ruku svoje životne suputnice, ali obitelj predlaže čija bi to ruka trebala biti. Postoji mogućnost da se prosidba odbije, zadnja je odluka ipak na ženi. Postoje i slučajevi razvoda, ženidbe sa ljudima druge vjere- ništa nije zabranjeno. Ceremoniji vjenčanja u džamiji nismo prisustvovali, ali smo zato ostali zapamćeni kao najgori plesači na glavnoj fešti koja se održala drugi dan svadbe.
Prvoga dana mladenci se po prvi puta zajedno pojavljuju u javnosti i održava se tradicionalni ples konja. Na kičasto i šareno ureenoj pozornici, sjede mladenci i njihova obitelj, a ostatak gradića veseli se i fotografira. Konji su tapkali svojim snažnim nogama na ritam bubnja i duguljaste frule. Kasnije sam saznala da ovakvu večer organiziraju samo dobrostojeće obitelji.
Na dan velikog slavlja, odveli su nas da se pridružimo ostalim ženama u frizerski salon u centru grada. Desetak mladenki bilo je nagurano na stolicama dok su se bijele haljine pune volana vukle po podu. Na sve strane letjele su škare, sjenila za oči, šljokice i velike ljepljive špage koje se koriste umjesto pinceta… Slavlje je održano u vrtu restorana koji je bio ukrašen predivnim svjetiljkama i tepisima. U obilju šarenila, šljokica i dijamanata, svojom se haljinom isticala samo mladenka koja je oduzimala dah. Ulazak mlade i mladoženje bio je popraćen snimanjem i fotkanjem, kao na premijeri nekog hollywoodskog filma.
Hurghada i Crveno more
Na žalost, sljedeći dan provela sam sa crijevnom infekcijom i primila sam tri infuzije. Cijela obitelj se brinula o meni – obilazile su me žene, noseći mi juhu od leće i mazile me po glavi pjevajući nešto što nisam razumijela.
Ne znam da li od tolike pažnje ili antibiotika, ali već sljedeći dan bila sam spremna krenuti dalje i krenuli smo za Hurghadu. šest sati putovali smo po autocesti dok nam se s lijeve strane smiješilo Crveno more, a s desne pustinja.
Hurghada je glavno turističko odredište Egipta. More, suvenirnice, pustinja samo iza ugla i vrlo liberalni pogledi na oblačenje privukli su mnoštvo turista. Odmah smo se zaputili prema plaži i tamo proveli dan.
Večer smo proveli šetajući suvenirnicama, kupujući male kipiće faraona i začine. Od vikanja prodavača jedva ćete čuti svoje misli, ali bi vam hrvatski mogao i poslužiti. Naime, nakon što mi je prodavač rekao “Dobra cena, dobra cena!“ saznala sam da puno turista iz Srbije dolazi u Hurghadu. Na plaži smo upoznali tri simpatične djevojke iz Beograda, koje su nam rekle da im je ovo već četvrti put u all inclusive aranžmanu u Egiptu i to po vrlo povoljnoj cijeni. Savjet: Ako planirate put za Egipat, letite iz Beograda!
Luda vožnja pustinjom za kraj…
Jednosatna vožnja quadovima po pustinji do Beduinskog naselja je must-do za svakog posjetioca Egipta. Beduinci vas ljubazno ugoste, ponude čajem i naravno shishom, a vožnja pustinjom je neponovljivo iskustvo.
Izgovarajući Shokran! (Hvala!) i sa suzama u očima, oprostili smo se od naših predivnih domaćina. Iako nismo razmijenili mnogo riječi, emocije i prijateljstva koja su roena u tih tjedan dana pamtit ću cijeloga života.
Istaknuće: Osim pustinje i povijesnih graevina, naići ćete na iznimno ljubazne ljude, a hrvatski vam može dobro doći!
