Dubiti i izdubiti

Dubiti i izdubiti

Drage moje,

Prohujalo je nešto vremena, a dogodilo se tako puno toga. Vjerujem da je u moru loših “isplivalo“ i ponešto dobrog (?) podsjetite me molit ću vas! Ipak, nećemo biti opterećene prošlosću i ružnim stvarima, jer hitamo u nove pobjede!

Dobra vijest je ta, da ću opet s vama – petkom na starom, dobro nam znanom, web portalu najdražih nam ženskih posala, a vi me drage moje, čitajte, kritizirajte, pišite, smijte se ili jednostavno pročitajte kako izdubiti bundevu(?)

– Mama u petak imamo likovnu radionicu i moram donjeti bundevu u školu, znaš onak ko’ na filmu – s vrata viče moj sinek, baca torbu, pali fejs i kreće društveni život. Ostajem u hodniku s upitnikom u očima. K vragu, kak da izdubim bundevu?

Zapravo ne paničarim. Do petka još imam vremena. Vraga! Petak je već sutra, a iz iskustva znam da likovne radionice traže svoj danak.

Kao prvo treba rano ustati i “skoknut“ na plac. U obilju koje se nudi, bojim se da ne izaberem pogrešan proizvod. Mogla bi je zamijenti… recimo s dinjom. Suvereno šećem i pipkam sve u šesnaest. Kolutam očima. Ova je previše tvrda, a ova meka, ova špičasta, ova gnjila…

Kao i uvijek u životu, tražim savršenstvo. Makar i jesenjeg ploda!

Razmišljam trezveno: uzet ću neku veliku, tako da kad zarijem nož u nju, ne ostanem bez prsta. Ili dijela ruke! To si zbog “posla“ (čitaj nabijanje po tastaturi) ne bi mogla priuštiti! Ušvicana i iscrpljena stižem kući natovarena obiljem šarolikih voćaka i povrčaka. Odmah se bacam na posao. Preturam po ladicama, u potrazi za oštrim sječivom čiju ću oštricu s guštom zariti u… (vizualizacija poželjna) u jednu sasvim običnu tikvu.

S užasom shvaćam da su mi svi noževi u kući tupi i da više ne mogu izvući tupo sječivo, koji počiva duboko u utrobi okruglog jesenjeg ploda. Sjedam na pod, bundeva mi meu nogama, dok objeručke pokušavam izvući tuposjeka. U tom trenutku mrzim sve oko sebe, a najviše američke filmove u kojima čak i najbrutalnije ubojstvo izgleda ko dječja igra? Hrvam se s bundevom i već sam ozbiljno na rubu. Nemam pojma kako dalje, ali nejasno slutim da moja bundeva nikada neće imati osmjeh Frankensteina.

Izbezumljeno zovem prijateljicu, majku petoro djece koja se, barem ako je suditi po broju školaraca, vjerojatno susrela s takvim izazovom.

– Kaj ti ne znaš da se bundeva prvo mora izdubiti!? –

– Ma naravno da znam, samo eto provjeravam… za svaki slučaj!

Sljedećih sat vremena rujem. Psujem. Drugih sat vremena razmišljam da od repromaterijala spravim neku deliciju, npr. juhu od bundeve, ali brzo odustajem. Čeka me još tolko posla! Crnim flomićem na glatkoj, žutoj površini, iscrtavam oči, nos i usta. Nakon nekoliko sati, moja izmrcvarena ljepotica konačno mi se opako osmjehnula. Taman na vrijeme, jer mali se upravo vratio iz škole.

– Kaj veliš? Aaa? – kulerski sam upitala, pucajući od ponosa nestrpljivo isčekujući salve oduševljenja, slinave pusice, pohvale.

– Joj mama, zaboravio sam ti reći, al’ profesorica je odgodila radionicu. Sljedeći tjedan moramo donjeti dvorac od čačkalica! A kaj ima za ručak? Umirem od gladi…


Odgovori