Dražen Ilinčić dobro je poznato lice – uz njega vežemo riječi: televizija, kultura, film, ironija, otvorenost… Autor je dokumentarnog filma o riječkom kinoamateru Amatu Kurtesu, romana Berlinski ručnik i zbirke Najkraće priče (iz kojih donosimo dvije priče u rubrici Umjesto horoskopa!). Napravio je nebrojene duhovite i nesvakidašnje TV priloge (samo) zahvaljujući kojima su mnogi kulturni dogaaji ostali zapamćeni, a svojim je TV kolumnama obilježio “Pola ure kulture”.

Kada se u jednoj anketi Večernjeg lista 2004. ispostavilo da čak dvije trećine ispitanika smatra da se dobar hrvatski predsjednik nipošto ne bi smio zauzimati za prava homoseksualaca, shvatio je da zapravo živi u zemlji u kojoj je nepoželjan. Držeći se mišljenja da bi dobar predsjednik trebao brinuti za sve svoje graane, odlučio je otvoreno progovoriti o svojoj homoseksualnosti, ne zato da bi skrenuo pozornost na sebe, nego na činjenicu da u hrvatskom društvu postoje homoseksualci koji imaju pravo uživati graanske slobode jednako kao i svi ostali graani.

Pametan, obrazovan, uglaen i prije svega zabavan, svojim je šarmantnim, subjektivnim i maštovitim pristupom svima pomalo razbarušio pojam kulture, (ozbiljnog) novinarstva i televizije – svhatili smo da se može biti ozbiljan (gle čuda) i – igrajući se.

Razgovarala: Jana Bali

Foto: Jasmina Cviljak

Možda se netko pronae u jednoj stvari i u stanju je to raditi čitav život. što se mene tiče, volim raznovrsna iskustva, sve je to kao da sudjelujete u raznim predstavama.

Većina novih stvari jednostavno su mi se dogodile, bez moje pripreme, osmišljavanja ili djelovanja unaprijed. Tako da ni sada nemam nekih planova, ako treba doći nešto novo, ja sam tu. Trenutačno pišem novi roman, ali vrlo polagano, tako da nemam neki datum u vidu. što se tiče televizije, uskoro krećem na putovanje po Europi, riječ je o putopisnom projektu o kulturi u Europskoj uniji.

Da, na sve gledam kao na igru, što ne znači da sam neozbiljan. Eto, moram se na stanovit način opravdavati, jer kod nas se, nažalost, izmeu igre i neozbiljnosti često stavlja znak jednakosti.

Čim nešto komentirate, to je već subjektivno. Ne postoji neka objektivnost u birokratskom smislu, objektivnost treba biti u tome da se poštuju činjenice, podaci. Subjektivnim pristupom, uostalom, osvojit ćete pažnju gledatelja ili čitatelja, zapamtit će vas. Morate uvijek napraviti nešto neočekivano, izvan klišeja. U medijima je najgore biti predvidljiv.

Ne, kada sam kritičar onda sam potpuno u toj ulozi, a kada sam autor razmišljam kao autor. Drugim riječima, kada sam kritičar nisam baš milostiv prema autorima, a kada sam autor zgražam se nad kritičarima koji ništa ne razumiju.

To je podulji popis, no recimo da jako volim, od autora koji su još uvijek aktivni, Woodyja Allena. Jako sam sklon BuŠˆuelu, “Diskretni šarm buržoazije” jedan mi je od najdražih filmova uopće. Takoer i Fosseov “Cabaret”, koji uvijek mogu ponovo gledati. Na samom vrhu svakako mi je i Wellesov film “Graanin Kane”, ne zbog toga što je prvi na kritičarskim listama, nego zato što je riječ o iznimno uzbudljivom i sjajno realiziranom filmu.

Na to gledam kao na netočnost, jer znam da, kad sam sjeo za kompjutor i počeo pisati “Berlinski ručnik”, nisam namjeravao napisati novinski članak, esej ili recept za kolače. Odmah iza naslova napisao sam – roman, i stojim iza toga. Problem je s tim štivom u “prostom” sadržaju koji mnoge priječi da vide ideju i strukturu koje taj sadržaj nose. Drugim riječima, “prostote” nisu tamo radi pronografije, nego radi objašnjenja zašto su neki životi baš takvi kakvi jesu.

Kad sam u “Otvorenom” otvoreno govorio o tome, govorio sam kao graanin koji je protiv homofobije, a ne da bih sebe isticao. Isticanje meni nije trebalo, već sam tada imao dvije karijere iza sebe. Ipak, nakon emisije niti jedan društveni komentator nije se na to osvrnuo, osim kao na neku bizarnost. Ali nije riječ o bizarnosti ili ekscesu, nije riječ o seksu i privatnim stvarima, nego o ljudskim pravima. Nažalost, društvena je klima bila takva da su se valjda bojali kako će samim spominjanjem teme pobuditi sumnju da su homoseksualci.

Mislim da sam to ipak uspio nadići. Branio sam se rukama i nogama od te ektikete, jer držim da ipak moram biti prepoznatljiv ponajprije po svom poslu. A moj posao nije aktivizam, nego televizija.

To sam shvatio s deset godina, a prva osoba kojoj sam se otvorio bila je bliska prijateljica u srednjoj školi, imao sam nekih 17 godina.

Osjećam samo da je naša sredina još uvijek vrlo neprijateljski raspoložena prema drukčijoj seksualnoj orijentaciji. A i prema drukčijem općenito.

Ne idem na Pride, jer zazirem od šetnje u kojoj će me netko gaati uvredama, kamenjem ili bilo čime.

Mogu dodati da je za gay osobu ipak Zagreb najbolje odredište, kada govorimo o Hrvatskoj. što se tiče filma “Parada”, bio mi je zabavan.

Kad god nešto radim, ne razmišljam o tome tko će to gledati ili čitati, nego radim po intuiciji. Dobivam komentare na blog, da, vidim da ga ljudi čitaju.

Starinski bi se reklo – svaki u svoje vrijeme.

A zašto se u nekog zaljubite, a u nekog ne? S gradovima je kao s ljudima, zavolite ih zbog razloga koje ne možete do kraja racionalizirati. U Berlinu se jednostavno sjajno osjećam, odnosno, kako mi je jedan prijatelj rekao, “Berlin paše tebi, ali i ti njemu”. Kada doem tamo ne volim biti u hotelu, nego unajmim mali apartman, idem u dućan, kuham… Ponašam se kao i doma.

Već dulje vrijeme ne idem na nova mjesta, osim kada je možda posao u pitanju. Putovanja su mi važna zbog širine, jer ako smo stalno na istom mjestu, možda ćemo izgubiti “širu sliku”, činjenicu da život može i drukčije izgledati.

Ma molim vas, pa ne živimo u devetnaestom stoljeću da imamo vremena za pripremu i razmišljanje o tome kako ćemo u dućan ponijeti svoju torbu. Živimo brzo, nervozno, a na trgovački sam lanac bio ljut zbog toga što želi ekologiju naplatiti kupcu, umjesto da malo zagrabi u svoj ekstra profit.