Dosta nam je

Dosta nam je
– Gladna sam k’o pas – objavljuje Sonja dok čekamo u redu restorana-samoposluge u njezinoj firmi. Ona, naš zajednički prijatelj Srećko i ja našli smo se ovdje jer se već tjednima dogovaramo za kavu, ali nikako ne možemo uskladiti termine. Pozvala nas je kako bismo joj pomogli ostvariti jednu ideju. Naime, moja draga prijateljica još iz osnovne škole, informatičarka prve vrste, kompjutorski guru uže i šire rodbine i svih prijatelja, perjanica svoje generacije koju je meunarodni koncern vrbovao još na faksu i onda svake druge godine nagraivao s nekoliko graviranih komada stakla za zasluge i patente, uskoro će postati tehnološki višak. I kad je čovjek vidi, skoro bi rekao da jedva čeka. Kaže da namjerava pokrenuti “nešto svoje“ i od nas očekuje da joj u tome pomognemo. “Srećko je u tome iskusan, a ti si uvijek bila glas razuma“, rekla mi je na telefon. To mi je dalo dovoljno razloga da se počnem bojati za njezinu budućnost. I tako sada uronjeni u miris vrućeg ulja i luka, Srećko i ja napeto čekamo da čujemo o čemu se radi.
– Žac i ja otvaramo školu zmajarenja!
– Zmajarenja? Zašto zaboga? – čudim se ja dok Srećko odobravajući kima glavom.
– Dosta nam je – kaže Sonja jednostavno.
– I Žac će ostati bez posla… ? – pitam.
– Ne, dat će otkaz. Dosta mu je.
Njezin muž, Žac, fizičar je i znanstvenik. Duša od čovjeka. Nitko nikada nije uspio shvatiti što on zapravo radi. “Cijepa atome za 5000 kuna mjesečno“, znao ga je zafrkavati moj muž Tomica, na što se Žac samo dobrohotno smijao. Očito se više ne smije. Zaprepašteno šutim. Red se polako pomiče. Okružuju nas ljudi naše dobi, neki se šale i razgovaraju, drugi gledaju svoja posla. Došli su pojesti pa natrag za kompjutor. Mikrokmetovi. Svi s diplomama. Djeca koja su opravdala povjerenje. Sada ljudi koji očajnički pokušavaju živjeti odgovorno.
– A ti? – pita Sonja Srećka. – Kako idu usisavači?
– Ah, to je davna prošlost. Sada se spremam za pravi biznis. Ljudi dragi, treba samo imati dobru ideju. A to su svadbe.
– Srećko, prije pola godine su bili ugradbeni ormari, a prije toga ekološka poljoprivreda – njurga Glas razuma.
– A kaj je s bratovom pilanom u Topuskom? – prisjeća se Sonja.
– I uzgojem lavande kod bake u Križevcima? – pada mi na pamet.
– Nije u Križevcima nego u Pitomači. To je bila odlična ideja. Sam’ se vi zezajte, ali s tim se mogu grdi nofci zaraditi. Isto ko i s kupinama, to sam slušal jedne nedjelje u emisiji za poljoprivrednike…Treba ti jedino inicijalni kapital, ali ne puno. Ali, to sad nema veze. Sad imam drugi biznis.
– Svadbe?
– Da. Prvo sam mislio uzgajat puževe, ali proizvodnja ti je danas ipak drek. Lova je drugdje. Zato ti ovo zmajarenje zapravo uopće nije loša ideja. Ali svadbe… Ljudi, to je biznis! Jedan frend moga brata se ubacio u to, snimanje, organizacija… Ne možeš vjerovati koliko su ljudi danas spremni potrošit na pizdarije.
– Čuj, a da pokušaš u nekoj sličnoj firmi? – kažem Sonji. – Pa ti si faca, imaš kontakte…
– Ne mogu ti ja više ovo. Taj pritisak… Otpustili su pola mog odjela pa sad ja radim njihov posao. Za istu lovu. I stalno me evaluiraju i prerasporeuju i restrukturiraju… Ne mogu više. Prestara sam – veli Sonja uzimajući salatu.
– Da, znam kako to ide – potvrujem. Od kada više nije bitno kakav je konačni proizvod – važno je samo da ga znaš uvaliti – postalo je teško procjenjivati nečiji rad. To znaju samo blagoslovljeni, oni koji govore jezikom tablica i statistika, nerazumljivim običnim smrtnicima koji rade u proizvodnji i dobro poznaju tek svoju pišljivu struku. Propovjednici Svete Učinkovitosti brode hodnicima i vrebaju, i ako slučajno uoče nekoga tko je na posao došao raspoložen, odmah se namršte i zabrinu njušeći neisplativost – gle, nekoga nismo dovoljno opteretili! Ima se snage smješkati! A na poslu si danas dužan patiti. Možeš se samo nadati da će pogled na tvoju stresom izgriženu pojavu ugrijati srca nadreenih. Ali više ni to nije dosta. Više ne pomaže ni gastritis, ni propali privatni život ni zapuštena djeca, dakle sve ono što je donedavno upravljačkim strukturama dokazivalo da smo poslu dali srce i dušu, kako se od poštenog djelatnika i očekuje. Kriza odnosi sve. Sonja je očito odlučila iskočiti s tog vrtuljka. Nije jedina. Moj bratić Damir, na primjer, odao se gljivarenju nakon što je nedavno dao otkaz u poznatoj banci. Živi na rubu egzistencije, ali kaže da mu nije žao. Ubili ga tečajevi, promjene propisa i, kako je rekao, usrano cjeloživotno obrazovanje.
– Nakon nekog vremena se ljudima to više jednostavno ne da, stara moja – rekao mi je. – Zaslužili smo mir. Učili smo i rintali kad je za to bilo vrijeme, i sad bi se to trebalo isplatiti, ne? Sad bi mi trebali biti mudre poglavice. Umjesto toga, sve se stalno mijenja, stalno te nekud natjeravaju, prepišavaju te neki balavci koji su sve što znaju naučili na tromjesečnom tečaju, a na kraju ti ispadaš jebena neznalica. Dosta mi je. A ni mozak mi više nije za učenje. Ne da mi se pamtiti ništa što me ne zanima.
– Tako je zborio Damir, magistar ekonomije, prije nego što se iz iznajmljenog stana preselio u naslijeenu vikendicu i počeo brati gljive. U meuvremenu je naučio jako puno o gljivama. Zanimalo ga je.
Red se zaglavio, ponestalo je salveta, pa čekamo da ih donesu. Sad kad sam se sjetila Damira, jedu mi se bukovače. Ili crne trubače. Ali toga ovdje neće biti.
– A kak ste se sjetili tog zmajarenja? – pita Srećko Sonju.
– Pa Žac zmajari već godinama, to znaš. Neće od toga biti puno love. Ali važno nam je da budemo na zraku. Zapravo ti je svejedno koliko zarauješ i kaj radiš, ako si na zraku, kužiš? Na zraku si slobodan.
Kužim pomalo, ali ne baš sasvim, i pitam se je li Sonja ipak trebala iz svoje firme zbrisati ranije, dok je još bila zdrave pameti. Ali… mislim zapravo da znam na što cilja. Sjećam se njezinih priča s poslovnih putovanja po cijelom svijetu, kada mi je govorila da joj ne bih trebala zavidjeti jer od svih tih gradova nije vidjela ništa osim zamračenih projekcijskih dvorana luksuznih hotela. Koliko dugo ovdje radi? Petnaest godina, ako točno brojim. I svako jutro i svako popodne štanca karticu. Da, njoj zbilja treba zraka.
– Znaš kad mi je prekipjelo? Prije dva mjeseca držala su nam dva klinca neki poslovni tečaj, znaš ono, misije i vizije i ostalo, brdo crtanih shemica i tablica u svim bojama. Nakon pola sata bljezgarija, jedan moj kolega, šef odjela kao i ja – naša generacija, pametan dečko – pita tipa: “Oprostite, ali koji je cilj svega toga?“ A mali kaže: “Pa da postignemo cilj!“ – i lijepo se okrene i na tablici pokaže prstom u kućicu na kojoj piše CILJ. Mislili smo da se zeza. Nije se zezao. Možeš to vjerovati? – priča mi Sonja gurajući tacnu. – Ah, pustimo to, na redu smo. Ovdje vam piše što se danas nudi. Ne očekujte previše.
Meksički grah… – čitam.
– To ti je obični čušpajz s previše paprike – zna Sonja iz iskustva.
Slavonski odrezak? – predlaže Srećko.
– šnicla na koju stave komad kulena.
Kinesko povrće.
– Prekuhana gvalja od ostataka.
Popečci od povrća?
– To su u Kinesko povrće umiješali jaje i prezle pa ispržili na ulju – objašnjava Sonja.
Popis jela je dugačak i dojmljiv, ali u zdjelama ispred nas vidim tek pretjerano maštovit niz svega i svačega što ne ide jedno s drugim. Pogled mi privlače crvena istaknuta slova ispod popisa ponuene hrane.
– Gle, i ovi imaju misiju i viziju! – velim.
– Ja bih više volio da znaju kuhati – kaže Srećko.

Odgovori