Upoznajte zvijezde domaće književnosti za djecu i mlade

Razgovarala: Adriana Kramarić

Foto: Mozaik knjiga

Početkom prosinca održane su promocije novih knjiga naših najprodavanijih spisateljica za djecu i mlade Sanje Pilić i Sanje Polak. “Maša i Božić“ te “Gorski dnevnik Pauline P.“ u izdanju Mozaika knjige rasprodane su čak i prije službenih promocija čime su autorice još jednom pokazale kako razumiju i prepoznaju senzibilitet djece i tinejdžera vjerojatno bolje i od njihovih roditelja. Višestruko nagraivane spisateljice više doista ne moraju dokazivati svoju važnost u hrvatskoj dječjoj književnosti, no je li doista sve tako ružičasto? Upitali smo ih na početku kako se danas u Hrvatskoj živi od pisanja dječjih knjiga.

SANJA PILIĆ:

Relativno dobro živim od pisanja dječjih knjiga tj. od minulog rada. Do sada sam objavila 17 knjiga za djecu čije se naklade svako toliko ponavljaju. Objavila sam i 12 slikovnica, uključujući i seriju slikovnica o Maši koja je vrlo popularna. Puno nastupam po školama i knjižnicama što pospješuje “radost čitanja“ i popularizira književnost za mlade. Osim toga suraujem s kvalitetnim i odgovornim nakladnicima koji brinu o knjizi. Tu posebno mislim na Mozaik-knjigu koji je našao načina da cijenom, izgledom i sadržajem privuče mlade čitatelje. Dva moja romana uprizorena su kao kazališne predstave, objavljujem priče po dječjim časopisima, tako da, eto, mogu živjeti od pisanja…

SANJA POLAK:

S obzirom da sam, osim književnice za djecu i učiteljica u Oš Davorina Trstenjaka te urednica dječjeg časopisa “Prvi izbor“, nemam iskustvo življenja isključivo od pisanja dječjih knjiga. Kad sam jednom razmišljala što bi bilo da se bavim samo pisanjem, shvatila sam da bi standard moje obitelji bio daleko niži, bili bismo baš siromašni. Prema honorarima koje dobivaju autori za pisanje dječjih knjiga izračunala sam da bih godišnje trebala izdati barem šest naslova koji bi mi omogućili zadovoljenje osnovnih obiteljskih potreba. Teško bi se živjelo samo od pisanja dječjih knjiga. Sretna sam što knjige koje sam napisala doživljavaju brojna izdanja pa su i honorari veći od prosjeka. Ali, bez obzira na to, da sam samo književnica za djecu svi bismo u obitelji morali ozbiljno reducirati svoje potrebe.

Dakle, Sanja Pilić je oduvijek u “slobodnoj“ profesiji dok je Sanja Polak učiteljica i urednica. Poželite li ponekad da je drugačije?

SANJA PILIĆ:

Poželjela sam biti zaposlena samo u kriznim egzistencijalnim situacijama, ali moja narav je uistinu slobodarska, naime strašno volim da mi je svaki dan drugačiji i ne bih dugo mogla biti stalno zaposlena, pogotovo ne u nekoj ustanovi. Zahvaljujući pisanju proputovala sam cijelu Hrvatsku nekoliko puta, a i dio inozemstva. Volim kada mogu upravljati svojim vremenom, susretati razne ljude, imati godišnji odmor kada želim i koliko želim, ne ovisiti o drugima, o rokovima i timskom radu pod svaku cijenu.

SANJA POLAK:

Naravno da poželim da je drugačije. Zaista bih željela proći iskustvo slobodnog pisanja. Jako je teško pisati nakon svakodnevnog rada u školi s dvadeset pet učenika i ureivanja mjesečnika s više od četrdeset suradnika. Kad oslabim ili se do krajnjih granica umorim, poželim biti samo književnica za djecu. Ali samo u trenucima kad me umor potpuno svlada. Jako volim raditi sva tri posla. Rad u školi i ureivanje časopisa svakodnevno me neprocjenjivo obogaćuju. Pisanje, ureivanje časopisa i poučavanje neprestano su povezani, jedno nadopunjuje drugo i sve je usmjereno na razvoj vrijednosti meu kojima je istaknuta vrijednost čitanja učenika od 7. do 10. godine života. Evo, na primjer, da nisam učiteljica vrlo bih teško napisala svoju novu knjigu “Gorski dnevnik Pauline P.“

Danas ste obje naše najčitanije spisateljice za djecu. Kako ste uspjele tako dobro “pogoditi“ dječji senzibilitet? S obzirom da same pripadate generacijama koje su odrastale u drugo vrijeme i na drugačiji način? što (ili tko) vam u tome pomaže?

SANJA PILIĆ:

Jedan dio mene nije sasvim odrastao i njega koristim za pisanje, a uostalom nekoć sam bila okružena svojom djecom, a sada sam unucima, što znaci da sam u komunikaciji s današnjim klincima. Iako je moje odrastanje bilo drukčije, pišem o stvarima koje su uvijek iste, a to su ljubav, prijateljstvo, suosjećajnost, radost, humor…

SANJA POLAK:

Ništa ja nisam “pogaala“. Tijekom pisanja razmišljala sam o djeci koja će to čitati. Željela sam da me razumiju, da im teme budu bliske, da im bude zabavno i čitljivo, a opet da sve to pokuša izići iz okvira površnosti i banalnosti. To je dosta teško. Biti jednostavan, razumljiv djeci koja su u tijeku razvijanja tehnika čitanja, a opet atraktivan, zabavan i pomalo umjetnički. Mislim da se suštinski ne razlikuje devetogodišnja djevojčica Sanja koja je bila u 3. d razredu prije trideset i pet godina od današnje devetogodišnje djevojčice iz 3. b učiteljice Sanje kojoj se nakupilo četrdeset i četiri godine života. Mislim da se previše priča o velikoj razlici u generacijama. Stalno se pitam gdje su te velike razlike. Ja ih baš i ne vidim. Današnja djeca koriste se novim tehnološkim dostignućima kojih u prošlosti nije bilo, ali to nije razlika koja u potpunosti odreuje. Internet i mobitele moji učenici ne koriste tako često kao što mi odrasli mislimo. Dok pišem, nastojim u isto vrijeme biti i pripovjedač i čitatelj. Mislim da mi je upravo taj dualizam pristupa pisanju pomogao da postanem zanimljiva današnjoj djeci.

što mislite o današnjoj “modi“ i silnoj popularnosti fantasy i SF literature za mlade?

SANJA PILIĆ:

Osobno mi je ta literatura prilično dosadna, nisam je nikada rado čitala. Sjećam se kako mi je davno mama preporučila Tolkiena, ali to jednostavno nije moj svijet i gotovo. Voljela sam čitati bajke, ali ne i SF i tako je ostalo. Moji pisci bili su Saroyan i Kästner. SF literatura može se vrlo uspješno i raskošno pretvoriti u film, a to djecu privlači. Osim toga postala je i unosan biznis, klinci vole čitati tj. gledati filmove u nastavcima, imati junake koje će pratiti… Ali meni je još uvijek draža Heidi od Harryja Pottera.

SANJA POLAK:

Jednostavno je ne osjećam. Okružena sam djecom koja za sada ne čitaju SF literaturu. Povremeno vidim da se dječaci igraju nekim figuricama likova čija imena uz slino nastojanje ne uspijevam zapamtiti. Prateći što se dogaa u književnosti za djecu i mlade primjećujem interes za tu vrstu literature. Nisam se posebno bavila tom temom, pa mi je teško o tome nešto reći. Za djetinjstvo i odrastanje čitanje je zaista važno. Navijam da u “modi“ bude čitanje, bez obzira na žanrovsku pripadnost.

Je li istina da djeca i mladi danas (pre)malo čitaju i kako to promijeniti?

SANJA PILIĆ:

Današnja djeca vrlo vjerojatno malo čitaju, iako se ja krećem u okruženju djece čitatelja pa nemam taj dojam. Pogotovo što mi na mejl ili fejs često pišu klinci koji vole čitati. Nedavno mi je pisala trinaestogodišnjakinja koja voli Voltairea i Zolu. Prije mjesec dana javila mi se učiteljica Alda iz četvrtog razreda škole u Supetru koja je svoj razred proglasila razredom Sanje Pilić a slijedeće će polugodište njezini učenici čitati moje knjige i pisati o njima. Napravila je s učenicima i web stranicu. Učiteljice mogu svojim radom jako utjecati na čitateljske navike djece. Sanja Polak takoer radi puno na promoviranju čitanja, tako da je zgodno imati što više Polakica… Odlasci u kazalište, dramske sekcije, Lidrano, sve to pomaže stvaranju čitalačke klime… Hm, moji unuci stalno čitaju, pogotovo prije spavanja. Prije četiri mjeseca kćerka Vladimira iz stana je izbacila televizor i to uopće nije izazvalo nikakve prosvjede. Sad katkad unuci Rene i Maša dou k meni i gledaju televiziju, he, he…

SANJA POLAK:
Prema istraživanjima koja mogu i citirati, djeca u dobi od 1. do 4. razreda trebala bi svakodnevno čitati od 15 do 45 minuta. Pogledajmo oko sebe i pokušajmo iskreno odgovoriti na pitanje: Koliko djece danas redovito toliko čita? Nažalost, naše društvo ovaj problem uopće nije osvijestilo. Stoga nam je hitno potreban nacionalni program svakodnevnog čitanja za djecu primarnog obrazovanja. Vještina čitanja usvaja se čitanjem, razumijevanje pročitanog razvija se čitanjem, čitalačke navike i ljubav prema čitanju razvijaju se opet samo čitanjem. Čitanje nam je potrebno kao komunikacijska vještina koju samo jednim dijelom koristimo za recepciju književnosti kao umjetnosti. Brojne su vrijednosti koje dijete usavršava čitanjem. Stoga se već dulje vrijeme zalažem za svakodnevno čitanje.

Možemo li i kako utjecati na “ukus“ mladih kada je literatura u pitanju? Treba li ih pustiti da sami istražuju ili ih pokušati usmjeriti? Hoćemo li time išta postići?

SANJA PILIĆ:

Djecu uvijek treba usmjeravati kvalitetnoj knjizi, glazbi, predstavi… I sigurno ćemo postići da razlikuju kvalitetu od običnog šunda. I ja sam svoju djecu usmjeravala ka lijepome, ali naravno, treba ih pustiti da istražuju. I oni će nama tada otkriti nešto novo i drugačije…

SANJA POLAK:

Da bi se stvorio ukus čitatelja, dijete prvo treba postati čitatelj. Pitajmo se: Kada naše dijete postaje pravi čitatelj? Mislim da je izvor problema čitanja lektirnih djela upravo u nedovoljnoj razvijenosti tehnike i mogućnosti recepcije čitanja koja je nastala kao rezultat prezaštitničkog odnosa prema djeci i konstantnom rasterećenju nastavnih programa. Mediji često pričaju o problemu čitanja kao o velikom problemu. To je negativan pristup. Krenimo afirmativnije. Kad bismo svaki dan djeci i roditeljima ponavljali da je čitanje korisno i vrijedno, da je nakon savladavanje osnovne tehnike čitanja čak i ugodno i zabavno, sigurno bismo bili uspješniji u motiviranju na čitanje. Tako bismo popularizirali čitanje, razvijali čitatelje koji bi razvijali svoje čitalačke ukuse. Svako je čitanje korisno. I ono usmjereno i ono neusmjereno. Generalno svim sredstvima treba motivirati djecu i mlade na čitanje. I ne samo mlade. Sve ljude treba motivirati na čitanje jer čitanjem recentne literature postajemo bolji ljudi. Samo ćemo čitanjem postati literarno senzibilni. Ali, važno je naglasiti, da bismo zaista spoznali koliko je neko djelo vrijedno, korisno je ponekad pročitati i ono što vrijedno nije.

Kako pamtite svoje prvo tiskano izdanje?

SANJA PILIĆ:

Radilo se o knjizi Ah, ludnica. Bila je to zbirka priča za odrasle, vrlo lijepo opremljena, izašla je u renomiranoj nakladničkoj kući Globus. Bila sam presretna. Ugledala sam je u izlogu, kupila je i odjurila kući sva sretna. Čitala sam svoje priče nekoliko puta. Tek kasnije sam dobila autorske primjerke, tako da sam taj prvi susret s knjigom u izlogu dobro zapamtila.

SANJA POLAK:

Jedan od najljepših dana u životu bio je dan kad mi je urednica Vera Barić javila da će objaviti moj rukopis. Riječ je o knjizi “Dnevnik Pauline P.“ Javila mi je to baš na desetu godišnjicu braka. Knjiga je izišla u jesen iste, 2000. godine, u biblioteci Stribor, izdavačke kuće Znanje. U to vrijeme je na Trgu bana Josipa Jelačića bila knjižara Znanja. Kad sam čula da je knjiga izišla iz tiska, odjurila sa na Trg da vidim stoji li knjiga u izlogu knjižare. Kad sam je vidjela u izlogu, bila sam presretna. Odjurila sam na Dolac, kupila što mi treba da ručak i usput svratila u pekarnicu. Kupila sam kiflice od lisnatog tijesta s orasima. S tim kiflicama sretno sam ušla u knjižaru, predstavila se prodavačicama, ostavila im kiflice i rekla: Hvala vam što ste mi knjigu stavile u izlog.

Možete li nam u nekoliko rečenica opisati svoje najnovije knjige?

SANJA PILIĆ:

Nedavno mi je izašao roman Vidimo se na fejsu! U glavnoj ulozi je pomalo starinska i romantična djevojčica koja se ipak snalazi u ovom modernom svijetu. U tome joj pomaže i duhoviti aneo s kojim se druži. Djevojčica voli sanjariti, a svima koji vole sanjariti snovi se ispunjaju. Samo treba biti uporan u željama i one će se ostvariti.

Izašla mi je i slikovnica Maša i Božić koja govori o radostima božićnih blagdana, prijateljstvu gdje Maša pomogne da stari i siromašni susjed iz njezine ulice stekne nove prijatelje.

SANJA POLAK:

Gorski dnevnik Pauline P. nastao je kao odgovor na molbe brojnih čitatelja da napišem novu knjigu o Paulini P., glavnom književnom liku moje prve knjige. U ovoj knjizi Paulina P. učenica je četvrtog razreda i sa svojim prijateljima i učiteljem odlazi u školu u prirodi na Sljemenu. Pokretač fabule su brojne učiteljeve zabrane prije odlaska na put. Paulina P. je tužna, ljuta, zabrinuta i prestrašena jer ne zna kako će izdržati uz tolike zabrane. Sretna sam zbog ove knjige. Mjesec dana nakon pisanja, u cijelosti sam je pročitala. Tijekom čitanja nastojala sam se pretvoriti u devetogodišnju Sanju. Kao takva, zaista sam se zabavljala, u nekim situacijama i glasno smijala svemu napisanom, zanemarujući, koliko je god moguće, činjenicu da sam autor teksta koji čitam. Iako je knjiga izišla prije tridesetak dana, mnoga su je djeca nabavila, a znatan broj ih ju je već i pročitao. Svi koje sam pitala kako im se knjiga svia odgovarali su mi rečenicama: – Super je! Fenomenalna je! Baš mi je dobra! Nadam se da su zaista tako i mislili i da mi nisu “muljali“.