Daniela Trbović već je dugo na našim malim ekranima. Okušala se kao voditeljica glazbenih emisija, kvizova, festivalskih dogaaja, a sada nam je i “susjeda“ koja na svom 8. katu ugošćuje ljude svih profila i zanimanja. Iako goste ne bira sama, predstavlja nam ih i dovodi u kuću opušteno, ali uvijek ljubazno i s poštovanjem. I, naravno, ono zbog čega je i najviše volimo – s humorom. Ovisno o projektu koji radi, Danielu smo vidjeli i ozbiljnu i neozbiljnu, strogu i suosjećajnu, ali uvijek duhovitu, spremnu na šalu, brzu na jeziku. To je dokazala i u svojoj britkoj knjizi Hrvatica, majka, katolkinja, nepušačica (Profil). Iako se ne smatra spisateljicom, danas zbirku tjednih kolumni koje je više od osam godina pisala za Novi list smatra zgodnim dnevnikom Lovrina odrastanja.
No, s godinama ne samo da je stekla sigurnost i samopouzdanje s pokrićem nego i sve bolje izgleda. Na razgovor je došla nenašminkana, sportski elegantno odjevena – i izgledala sjajno! Ne znamo čemu ima zahvaliti svoj mladenački izgled – mlaem dečku ili mlaem duhu – ali jedno je sigurno: Daniela je zadovoljna. I to se vidi.
Razgovarala: Nataša Ozmec
Danas ste samouvjereni, sigurna, zračite, vodite svoju emisiju… Sjećam vas se sa Z3, niste djelovali ni izbliza tako sigurni. Sjećate li se još svog dolaska na TV, kako je to bilo?
Samopouzdanje sam gradila kroz ovaj posao – posao me naučio da budem sigurnija odnosno da barem znam hiniti sigurnost “na van“. Jer bez obzira na to koliko ja možda djelujem jezičavo, sigurno, ili nekima čak i agresivno, poprilično sam, neću reći samozatajna, ali nesigurna osoba. Barem sam bila u mlaoj dobi. Tako da me prekalila voditeljska vatra… Kad si pred kamerom, publikom, ne možeš početi plakati i govoriti “joj, ne znam kako ću“, nego se snalaziš. Nekako sam s tim utakmicama u nogama naučila biti sigurnija.
Kad sam započela karijeru na Z3 televiziji, sve je bila igra, sve je bilo vrlo ležerno, neobavezno, svi smo bili mladi i nisam uopće imala dojam da to netko gleda, pa sam u početku sam bila vrlo opuštena, barem u tom malom segmentu posla koji sam tamo radila. Radili smo najave programa, čitanje promidžbenih poruka, igranje, glumatanje, zezanje, i to je sve prvenstveno bila dobra zabava. Onda sam počela dobivati neke povratne informacije ljudi koji su me vidjeli pa sam polako ulazila u grč. Znam da sam mrzila najave programa gdje bi se u dvije-tri minute uživo trebalo prepričati što će gledatelji gledati toga dana – to je bila hrpa nekakvih blebetavih informacija gdje bih ja do kraja uredno ostala bez zraka, tri puta bih zamucnula, napravila desetak lapsusa tako da su me prozvali Miss Lapsus.
Uglavnom, prvo sam krenula sigurno i opušteno, a tek sam poslije imala fazu velike treme…
Kako ste se našli na televiziji? Jeste li oduvijek sanjali o tome?
Da je do moje životne ambicioznosti i samouvjerenosti, nikada ne bih završila negdje “naprijed“. Mada, kad se prisjećam davne prošlosti, prošlog stoljeća… kao mala sam plesala u Karlovcu u Baletnom studiju u kazalištu. Obožavala sam glazbu i plesala četrnaest godina – cijelu osnovnu i srednju školu, radili smo predstave, dječje produkcije, tako da sam bila na neki način očarana pozornicom. A onda se poklopilo slučajno. Već sam bila na drugom fakultetu u Zagrebu, druga faza studija (smijeh),imala sam 27 godina, već sam bila stara koka kad sam dobila poziv u kafiću, tipično onako holivudski sladunjavo, da doem sljedeći dan na probno snimanje. Tada još nisam znala tko su ti ljudi u kafiću; bili smo u Fanaticu na Ribnjaku – to je tada bilo in mjesto – moja cimerica i ja. Poslije sam shvatila da je to bila Karmela Vukov Colić, koja je već tada bila velika zvijezda, Zoran Pezo i Davor Richtar… Došla sam sljedeći dan nakon što sam odradila neke vježbe na faksu, oprala sam kosu, obukla kaubojke i otišla na Z3 u Kineski paviljon na Zagrebačkom velesajmu, tamo je bilo probno snimanje – i to je bilo to.
Jeste li zadovoljni svojom karijerom, putom koji ste prošli? Mislite li da ste imali sreće ili da ste se izborili za sebe?
Pa, imala sam sreće, ali moram biti realna: da nisam bila darovita i sposobna, teško da bi me sreća mogla održati sve ovo vrijeme. Nakon 20 godina ne mogu baš sve pripisivati sreći. Imala sam sreće da nije prošla niti jedna sezona a da nisam imala svoj projekt, što je velika stvar jer sam deset godina bila honorarac. Bez obzira na to jesam li radila manje ili veće emisije – radila sam. A to je najvažnije i najbolje, jer najteže je zapravo održati kontinuitet. Ljudi zabljesnu pa ih nema, tako to ide. Ja sada više od dvadeset godina kontinuirano radim – osim kad sam čuvala trudnoću. No vjerojatno sam tako prelazila iz projekta u projekt zato što sam ih znala odraivati. Svi znamo da ima puno zgodnijih, dugonogijih i ljepših. (smijeh)
Je li 8. kat ispunio sve vaše ambicije, ili imate novih ideja…?
Moje ambicije je lako ispuniti. (smijeh) 8. kat me samo gurnuo u novi žrvanj i ponovno iskušavanje sebe jer to mi je bio novi format. Kad god nam novinari postavljaju pitanje što bismo željeli raditi, svi mi voditelji spominjemo talk show. Zato što razgovor jest najprirodniji oblik komunikacije i to je imanentno svakom čovjeku, pa i televizijskim ljudima, tako da sam u toj stolici nekog tko razgovara i predstavlja ljude. Mislim da se ovo dogodilo u pravo vrijeme – imam dovoljno životnog iskustva. Puno tih priča, ljudi, tema o kojima razgovaramo iskusila sam, s obzirom na dob, i na svojoj koži, tako da mogu ravnopravno sudjelovati u razgovoru, reći što mislim, a da to nije samo nešto što piše na papiru. Uglavnom za sada sam zadovoljna kako cijela stvar funkcionira, zadovoljna sam postignućima i to naravno moram staviti u kontekst, kako to obično ide u našim hrvatskim uvjetima: nemamo velika sredstva, sve radi vrlo mala ekipa ljudi i to svaki dan od ponedjeljka do četvrtka. Dane od ponedjeljka do četvrtka funkcioniram gotovo na škrgama jer je jako naporno. Onda od petka do nedjelje opuštanje, pa od ponedjeljka opet pripreme… I tako stalno idem gore-dolje, gore-dolje… Voljela bih da nakon dvadeset godina napokon i kapitaliziram svoje sposobnosti pa da radim nešto poput 8. kata, ali jednom tjedno. To bi bilo idealno. Jer ovako, kada snimam dvije emisije dnevno, naporno je: treba se pripremiti, moram barem koliko-toliko vladati osnovnim informacijama. Imam nekoliko sugovornika, nekada su to ozbiljne teme, nekome se nešto strašno dogaa, i ne mogu biti nepripremljena, a u drugoj emisiji imam,recimo, jam s glazbenicima…
U 8. katu na dnevnoj bazi upoznajete se s različitim ljudskim sudbinama – nekada su to lijepe i poticajne priče, a nekada dirljive i potresne. Kako se nosite s ovim drugima? I tko vas je od vaših gostiju do sada najviše dirnuo ili na neki način iznenadio?
Imam odmak, no neka ljepota i uvjerljivost (emisije) tog formata jest da ja nisam samo hladno novinarsko oko, već i čovjek koji pomaže ljudima da se tamo bolje osjećaju, da im bude ugodnije i lakše otvoriti se. Onda ne mogu a da se emocionalno ne uključim. Tako da ako je nešto duhovito i smiješno, mogu prasnuti u smijeh, ali isto tako kada su neke potresne i teške teme, tako i reagiram.
Je li neka emisija ili neki čovjek ostavio osobit dojam?
Teško mi je to reći, prošlo je kroz 250 emisija toliko puno ljudi i njihovih sudbina. Ponekad mi se desi da sretnem nekog na ulici i ne mogu se sjetiti je li to netko tko je sudjelovao u Najslabijoj karici, gostovao u 8. katu… ili smo možda hodali… No imamo emisije u kojima obraujemo neke tabu teme pa smo tako nedavno snimali emisiju s ljudima koji su se odlučili out-ati da su gay – i muškarci i žene – i bili su nevjerojatno hrabri i otvoreni. Neki od njih su i moji poznanici i prijatelji, neke sam prvi put vidjela, no svi oni doista izazivaju divljenje. Bez obzira na to koliko smo mi sada spremni prihvatiti i potvrditi da imaju pravo na svoje različitosti i slobodu, društvo i sustav u kojem živimo definitivno im ne idu na ruku.
Čega se najradije sjetite – koje emisije ili situacije iz svojeg bogatog televizijskog iskustva?
Moram priznati da je sve išlo lijepo. Nisam nikada bila katapultirana u neke projekte koje možda ne bih mogla odraditi. Ljepota ovog posla je da ti je stalno nešto novo i poticajno, ali to je i prokletstvo posla, jer to nije posao koji se može naučiti u kancelariji odnosno u redakciji – on se uči pred očima javnosti, gledatelja, po sistemu pokušaja i pogrešaka. U principu, od Hit depoa s kojim smo krenuli, koji je bio kućna naša emisija s kojom smo disali i bili kakvi jesmo ustvari i privatno, od načina odijevanja do glazbe koju slušamo. Stalno se zezam kako smo se Hamed i ja tu jedino morali kontrolirati da ne počnemo psovati u kadru jer smo bili toliko opušteni. I to uopće nisam doživljavala kao posao nego kao zabavu. Dakle, od Hit depoa pa do Cro Pop Rocka uvijek sam imala nekakve zgodne ekipe ljudi koje su to radile. Recimo Najslabija karika je bila jako “crna“ na van, ali ekipa koja ju je radila bila je nevjerojatno “bijela“ i iskričava i vesela, tako da sam je s uživanjem radila. Karika je, na primjer, bila zahtjevna na jedan potpuno drugačiji način od 8. kata, no kad bih završila snimanje, išla sam doma i bila sam doma – privatna Danijela, nisam nosila posao doma. Snimali smo obično dva i pol sata, bilo je naporno, boljele su me noge, ali to je bila jedna špranca na koju si se mogao tamo koncentrirati.
Godine 2008. blistali ste u Plesu sa zvijezdama. Je li bila potrebna hrabrost da pristanete ili ste ostvarili neki davni san?
U principu i Ples sa zvijezdama i Zvijezde pjevaju su formati koje ne propuštam – to su mi odlične emisije. A s obzirom na to da obožavam i glazbu i ples, naravno da sam odmah pristala, jedva sam čekala zapravo. To je trajalo tri i pol mjeseca i bilo je naporno. Iako sam plesala cijelo djetinjstvo, ovo je bilo nešto posve drugo. Naravno da mi je tijelo nešto pamtilo, ali to je bilo nešto potpuno drugačije i uživala sam. Zato sam i sada, kada smo imali novogodišnji Ples sa zvijezdama, rado pristala. Prvo sam rekla: “Ma neee… neću stići još i to uz 8. kat”, ali onda smo te probe nekako u dva i pol tjedna stisnuli…
U nedavnoj novogodišnjoj emisiji pojavili ste se u Merlyn Monroe izdanju. Koliko vam je privlačno to kostimiranje na televiziji – ostvarujete li tako svoje maštarije, ili vam je to naporno?
Super se potrefilo, jer sad kad sam bila na Oliverovoj premijeri, bila sam blijeda i nenašminkana. što sam starija, nekako se manje šminkam i ureujem. Vjerojatno bih, da ne radim ovaj posao, imala veću potrebu nalarfati se malo, biti drugačija i urediti se. S obzirom na to da sam svakodnevno pod šminkom, kad me u šminki pitaju “kako hoću“, uvijek kažem: “Uopće me nije briga, radi što hoćeš.“ To za njihovu kreativnost nije baš poticajno, ali oni znaju svoj posao, a ja bez šminke ne mogu pred kameru. što se tiče odjeće, mogu u vreću za smeće ako treba. Tako da meni do šminkanja i odijevanja uopće nije stalo. Privatno onda nemam tu nekakvu potrebu “bljeskati“ i šminkati se, jer sve to odradim na poslu. A što se tiče novogodišnjeg kostimiranja u Merlinku, to me veselilo, to je bila novogodišnja veselica i nismo trebali biti odjeveni unutar nekih pravila. A to je bila Nicolasova ideja, ja inače ne bih nikada tu groznu plavu periku odabrala, ali kad smo već išli tako daleko, onda smo i crni madež nafrljili.
Prošli ste iskustvo bolesti – je li vas to imalo promijenilo?
Svi mislimo ako nam se nešto dogodi i ispriječi, da više ništa bez nas neće funkcionirati, masu stvari odgaamo iz silnih obzira prema drugima i ne znam čemu, a meni su toga dana rekli: “Sutra dolaziš u bolnicu, prekosutra te operiramo.“ Radila sam u to vrijeme Kariku, no bila sam sedam tjedana na bolovanju, a Zemlja se i dalje vrtjela oko svoje osi. No nakon operacije prvi sam put osjetila što znači biti nemoćan. Ja koja sam inače jako nabrijana, stalno nekamo jurim. Oliver i ja tada smo bili friško zajedno i tri tjedna nakon operacije on je imao premijeru predstave Proklet bio izdajica svoje domovine u Ljubljani. “Tri tjedna nakon operacije? Ja sjedam u auto i dolazim!” Ali kad sam shvatila da naprosto ne mogu – taj osjećaj nemoći, frustracije… Plakala sam, shvatila sam da nema teorije da ja sad sjednem u auto i vozim do Ljubljane.
Kad sam išla na prvu kontrolu nakon četiri tjedna, vrtjelo mi se i morala sam otići kod sestre leći. Funkcionirala sam odlično u stanu: odeš do štednjaka, napraviš tri koraka pa legneš, no kad sam prvi put sjela u auto da odem na kontrolu, počela sam se preznojavati. Strašno mi je bilo to što sam željela i htjela, a nisam mogla – kad su htijenja i ambicije veće od mogućnosti organizma. Tu nemoć sam prvi put osjetila i nije bilo ugodno, ali ubrzo sam se vratila.
Naravno da to nije bilo ništa što bi me životno ugrozilo. Najpotresnije mi je bilo kad je tata obolio od leukemije i umro. Tad sam se prvi put stvarno suočila s prolaznošću. U sekundi se dogodi nekakva bolest koja te pokosi. A ovo je bilo nešto što veliki broj žena odrauje, pa idemo dalje. I prokleti smo: kad nas nešto strefi, pazimo na prehranu, imunitet… A čim doeš u formu, to se odmah zaboravi.
Vaš je razvod bio turbulentan. što ste naučili o sebi kroz njega?
Nema ugodnog i lijepog razvoda. Kad ulazimo u neku vezu, mislimo da je to nešto za sva vremena. Trenutak odluke je najteži. Teško je samome sebi priznati da s nekim s kim si se vjenčao iz ljubavi, više ne ide, da se tijekom godina to pogubilo. Najgore je što osjećaš neki neuspjeh i nezadovoljstvo i onda moraš najprije priznati sebi da stvarno više tu nemaš što tražiti i ne želiš biti. Pa dok to osvijestiš… prvo to guraš od sebe, pa guraš glavu u pijesak i onda ti se malo-pomalo složi, i onda se nekoliko puta ponovi, i kad konačno doeš u tu fazu – to je taj klik. Više nema te unutarnje napetosti i onda je dalje sve operativa – trebaš reći i izaći iz toga.
Naravno da sam se prvo pitala ono glupavo pitanje: Kako ću SAMA? A ionako sam, kao i većina žena, sve radila sama. Doduše, bila sam podstanar, ali sam imala posao. Dakle, nisam bila prisiljena gutati nešto što nisam htjela. Jasno mi je da si neke žene to jednostavno ne mogu priuštiti – ako nemaju stan i ako imaju plaću dvije-tri tisuće kuna – moraju kalkulirati na neki način i moraju progutati mnogo toga. Ja stvarno nisam trebala ništa gutati što nisam htjela, dugo sam i gutala… I onda sam shvatila da naprosto treba slušati sebe. I trebali bismo svi malo više koristiti intuiciju, a ponekad manje razum. Tako da mislim da mi je razvod jedna od boljih životnih odluka zbog koje se više volim i život mi se nakon toga doista okrenuo u boljem smjeru.
Samohranost je nešto promijenila?
Nije, jer se samim činom razvoda nije ništa promijenilo u mom odnosu i brizi prema Lovri. Baka-servis je bio tu kao i prije, tako da se operativno ništa nije promijenilo, sve sam hendlala sama kao i prije.
Bliski ste sa sestrom i mamom – koliko vam je važna ta “ženska” loza, linija, naslijee, što vam znači njihova podrška?
Pa ne znam je li bitno što su one žene, ali važna mi je obitelj. Kad razgovaram s Oliverom, kojemu sestra i roditelji žive u Americi i u principu je sam, vidim koliko je to važno. U svim velikim, lijepim i teškim životnim situacijama ja sam imala – i imam – to veliko emocionalno zalee. U trenucima bolesti, u trenucima vjenčanja, u trenucima razvoda… znam da imam ljude koji su bezuvjetno uz mene. Na taj način su mi roditelji uvijek davali i pružali ljubav. Nikad nisam trebala njihovu ljubav zaraditi, zaslužiti, bez obzira na sve svoje životne poteze koje možda nisu opravdavali i koji ne spadaju u onaj slijed postupaka koje roditelji priželjkuju za svoju djecu: odabir fakulteta, partnera, braka, izlazaka van… Nikada me nisu ucjenjivali “sad ćeš dobit manje ili više ljubavi time što…“ To je doista velika blagodat jer nemaju baš svi dobre odnose s braćom i sestrama niti imaju svi baš tako požrtvovne roditelje. Doista, u svim fazama života davali su mi sve što su imali, sve što su mogli, do krajnjih granica.
Kako je živjeti s (pre)adolescentom?
Trenutno je jako ponosan jer je navršio dvanaest godina, dakle postaje tinejdžer, sada je 6. razred pa već počinjemo razmišljati o upisu u srednju školu. Lovro je jako društven, šarmantan, bistar. Zaključila sam da zapravo vidim kako mi je dijete pametno tek kada ga gledam negdje sa strane, tek kad se malo odmaknem od one grozne, svakodnevne, užurbane, histerične rutine u kojoj se ponekad osjećam kao neki dispečer koji stoji i često urla: Ajde ovo, ajde ono, požuri, požuri, jesi li, jesi li… Koliko god se svi mi trudili, kvalitetnog vremena s djecom imamo malo, a i kad smo tu, onda su tu uvijek i neke obaveze. Ponekad kad ga povedem sa sobom na televiziju pa mi cure kažu: Joj kako se lijepo zna razgovarati, začudim se: Moje dijete? Ozbiljno?
Društvenjak je, vedar je, veseo je, nježan je i nadam se da će naučiti učiti… Obožava glazbu, jako mu je bitno kako mu stoji kosa (smijeh), jako je često na ogledalu a tek je 6. razred, pa bih rekla: što manje znam… Ono što ne znam, ne može me ubiti! Želim živjet dan po dan. (smijeh) Ali već vidim da neće biti lako.
što vas opušta?
Nerad. Evo, danas ne snimam, imam vikend pred sobom, jučer sam se vratila kući nakon četiri dana posla i ne mogu vam ni reći kako mi izgleda kuhinja. Nisam imala snage potrpati sve posue u perilicu, jednostavno mi se nekad ne da. Svaka žena zna da je pospremanje kuće pretakanje iz šupljeg u prazno… Nema sekunde da nemaš nešto što ne bi trebala raditi: bilo to brisanje prašine, kamenca glupog na sanitarijama, sauganje, pranje enormne količine veša… Dakle, kad ništa ne radim, stalno nešto premećem, izvlačim nešto, utrpavam, slažem – tako je to kad ništa ne radim.
Ali to vas ne opušta, pretpostavljam…
Pa ne mogu baš reći da me to opušta. (smijeh) Na kraju dana zadovoljstvo mi je izvaliti se na trosjed (iako je grozno da mi se život svede na to), natočiti si čašu crnog vina (što ne znači da ću kod Sakomana na odvikavanje), ne treba mi društvo za čašu vina – ja sam solo drinker (smijeh) – bolja mi je čaša crnog vina da me malo opusti nego apaurin ili nešto slično, a ne mogu se samo tako iskopčati od sveg tog adrenalina. Osim toga, nemojmo zaboraviti da je to dobro za krvožilni sustav. (smijeh)
Nakon slikanja za ovaj intervju u E Rejuvenation centru sam se itekako opustila na njihovom tretmanu. A i sad mi je intervju bio povod i alibi da ostavim “usvinjenu“ kuću, odem u grad, a danas je prekrasan dan, poslije ću se naći sa sestrom, Lovro je na Sljemenu do poslijepodne, gore je jeo pa ne trebam kuhati… To mi je opuštanje.
Ili kad imamo vremena pa se skupimo i negdje otputujemo. Sad smo, recimo, bili za Novu godinu dva dana u Opatiji. Penzionerski, ništa, nikakav organizirani doček, ali smo se maknuli iz Zagreba i pobjegli od posla barem na dva dana. To je najvažnije: samo pobjeći, samo se maknuti – idealan vikend! I čim je sunce, odmah se ljepše osjećam – definitivno je sve ljepše i lakše.
Kako je živjeti s poznatim redateljem?
Trebalo bi prvo vidjeti kako je Oliveru živjeti s jako poznatom ženom! (smijeh) Jako sam ponosna što se u posljednje vrijeme toliko o njemu govori i priča, a govori se i priča zato što puno radi – ali ne samo zato što radi puno, nego i zato što radi jako dobro. Ako je netko multitask, ako netko tu osobinu može dobro ilustrirati, onda je to on. Ta nekakva unutarnja disciplina, mogućnost da se u nevjerojatnim uvjetima koncentrira na neki sadržaj… Sad je u Kranju, imao je premijeru u subotu, imao je četiri dana od premijere do prve probe za novu predstavu. To znači da je cijelo vrijeme dok je pripremao ovdje u Gavelli Mihanovićev tekst, paralelno pripremao drugi tekst. To je stalno neko kuhanje u njemu… On konstantno radi na nekoliko kolosijeka. On je u stanju dok npr. gledamo nešto na televiziji, staviti slušalice, pisati neki tekst, pa otići po Lovru ili po svoju Sašu, pa nešto skuhati… Za razliku od mene koja svoju poslovnu šizu i umor prelijevam na van, na svoje bližnje, uopće nemam osjećaj da je njemu naporno. Sva sreća da donekle kroz svoj posao mogu shvatiti s čime se on svakodnevno nosi, jer po njemu bi čovjek mislio da on radi neki najjednostavniji posao koji ne nosi kući – on to s takvom lakoćom barem “na van“ radi i odrauje, no sigurna sam da se iznutra jako troši. No mlad je, izdržat će.
Kako biste opisali Olivera nekome tko ga uopće ne poznaje?
Vrlo inteligentan, artikuliran, vrlo obrazovan – zastrašujuće, nevjerojatna količina informacija o glazbi, o književnosti, o umjetnosti, o kuhanju, o svemu… I dok radi, nije tip koji će nekome spominjati roditelje, vrištati na glumce, doista nema tako formiran ego koji ima potrebu govoriti: “Pogledajte me, tu sam.“ Način na koji on doživljava ljude, kako komunicira s njima – nema one nekakve patetične snishodljivosti, lažnog poštovanja i uvažavanja drugih, njemu je to doista svojstveno, uroeno. To nije nešto što on mora bildati, na čemu mora raditi: “Moramo voljeti ljude, moramo biti korektni, moramo biti pristojni, moramo uvažavati različitosti.“ On je doista tako postavljen, on to misli i takav jest.
Ljubav?
Ljubav mi znači nježnost, toplinu i bliskost. Onda su tu i poštovanje i lojalnost. Kada volim, ništa ne kalkuliram, nemam potrebu glumiti, dresirati, odgajati (više ne!). Sada jednostavno volim, i to bez problema dajem do znanja i nije mi problem to reći osobi koju volim, ništa mi nije problem napraviti za osobu koju volim. Sjajno je to što se ljubav ponovo dogodila. Dosta dugo nisam bila ni spremna… To ne možeš planirati, pogotovo ne u nekoj dobi. Čovjek obično zna što ne želi – to je sigurno, ali što želi… I to se dogodilo totalno neplanirano: negdje smo se spojili, osjetili… Sve je išlo vrlo brzo i intenzivno.
Od samog početka, gotovo “na nevieno“, podržali ste Ženska posla. Jeste li se prepoznali u našem podnaslovu “za žene u najboljim godinama“ ili u onome “gledajte i čitajte svoja Ženska posla“?
Naravno da mi je ovo “žene u najboljim godinama“ bilo vrlo privlačno i mislim da je bitno… Naravno da sve one priče o pet koraka do ne znam čega, kako se pomladiti i doživjeti kozmički orgazam, taj imperativ nametanja mladosti i ljepote, borba protiv bora, sijedih, dlaka pod pazuhom, na nogama i sve te lažne slike i teret koji bi žene trebale iznijeti na svojim plećima… to u što smo se uvalile – prestrašno!
Danas izgledate bolje nego ikada – osjećate li se tako? Date nam recept?
Nekad me uhvati panika jer tako mi je dobro da stalno govorim k’o stara baba: “Najvažnije mi je da budem zdrava i da me ništa ne sklepa sa strane.“ Kada sam dolazila ovamo, razmišljala sam kako sam dobro zapravo. Sve se posložilo. Imam sve što u životu priželjkujem: prelijepo dijete, iskustvo braka, muškarca kojeg volim… Trebalo bi živjeti u ovom trenutku (petparačka literatura samopomoći, ali tako je), imam posao od kojeg živim pristojno – koliko god kukam da bi moglo bolje, ali imam posao koji radim još uvijek s užitkom, a to je doista rijetka sreća, mama mi je živa, sestra je tu, nećakinja… Sve ono što je meni važno je tu. I još mi samo fali novi auto! Ali stvar je u tome da čovjek tek tamo izmeu 40 i 50 godina stekne neko samopouzdanje, odnosno shvatiš tko si, što si i naučiš se nositi sa sobom kakav jesi. Nemam više uopće problema sa sobom – jesam li lijepa, jesam li ružna, jesam li debela, jesam li mršava. Definitivno se prihvaćam onakvom kakva jesam i takva se volim i nema razloga da ne budem zadovoljna.
Izazov?
Održati ovu razinu zadovoljstva što duže.
Čokolada?
Daaaa. Slatko. Kolači. Sve.
ČOKOLADA
- Čokolada mojeg djetinjstva je čokolada s kokosom, ali ne kao današnje. Kokosovo brašno je bilo pomiješano s čoko masom, nije bila punjena
- Prhki, prefini išleri
- Kockice s makom i čokoladom
- Domaće bajadere (gotovo da ne mogu dalje nabrajati, cure mi sline)
- Slatka salama – čokolada i kokos