Emocionalni termostat koji je on uvijek držao na temperaturi ispod ništice (bio je strašno COOL tip) dosegao je temperaturu usijana. Način na koji su mišići lica zaplesali svoj potkožni ples nagovještavao je, u najmanju ruku, barem elementarnu nepogodu.
– Vesna je trudna… – reče izbezumljeno.
– A kak’ znaš? Sve drugo bilo bi prihvatljivije. Čestitke, zagrljaj, utjeha možda. Bilo što, samo ne ovo totalno glupo, kretensko, indiskretno, uvredljivo pitanje.
– Rekla mi je da moramo razgovarati! – reče shrvano. (Zaboravih da ne postoje glupa pitanja, već samo glupi odgovori.)
– I ti si, majmune jedan, iz toga izvukao da je trudna?
Prostranstva muškoga uma i dalje su mi neobjašnjiv fenomen.
– Kojim si čudnovatim putevima došao do tog briljantnog zaključka? – pitala sam. Odmah se počeo uzrujavati. Uostalom, što bi drugo moglo i biti?
- Nemam pojma! Možda želi razgovarati o rekreativnim navikama čudnovatog kljunaša…. – procijedim uzrujano.
Naravno da sam ga odmah satrla argumentima jer, budimo realni, ima li što ljepše od otiska vlastitog genskog materijala na novo, malo i prepametno biće (naravno da su sve eventualne negativne osobine naslijeđene od drugog roditelja). Moje riječi nisu dopirale do njega iz sasvim razumljivih razloga, jer onaj tko nema djecu ne može shvatiti neporecivi značaj koji će novopridošlica zauzeti u njegovu životu. Više od sat vremena pričala sam o čarima roditeljstva, sreći, užitku, ali on je samo odmahivao, i rukama i nogama. I glavom.
- I NAKON SVEGA POKUŠAVAŠ MI REĆI DA NE ŽELIŠ DJECU? – sad mi je već ozbiljno dizao živac.
- Ma ne! Zapravo poput većine muškaraca jedva čekam potomstvo. Ima li većeg zadovoljstva nego kad ti sin nasljednik, nakon mukotrpnih godina ulaganja, postane predsjednik mladeži HDZ-a, ili modna mačka? A kćer estradna umjetnica, ili fotomodel?
- Uvijek postoji ona majušna vjerojatnost da tijekom svog teškog i bolnog odrastanja malo skrenu s puta, ali to je rizik s kojim se svaki roditelj mora saživjeti – pokušala sam.
- Iz priča dobrih prijatelja znam i to da su prve godine najteže. Ispunjene neprekidnim strahovima i možebitno kroničnom nesanicom, ali to se da riješiti. Harakirijem! Ak’ ne uspijem, mogu se evakuirati u gostinjsku sobu pod izgovorom da imam važan sastanak u ranu zoru. A mogu se vratiti i mamici, al’ tu je i opcija rodiljni! Ako u prvim godinama ne oglušim, sljedećih ću deset odgovarati na filozofska pitanja o smislu života, na koja nitko u povijesti ljudskog roda nije odgovorio. Uživat ću u dječjim zabavama, za koje ću se morat’ zadužit’ u banci, da bih se osvjedočio kako postoje i zločestija djeca od moje. A kad moja mala princeza ue u osjetljive godine, postoji velika vjerojatnost da se spetlja s nekim lokalnim kvartovskim luzerom. Narednih nekoliko godina, grabljama i motikom rastjerivat ću nepoželjne nasrtljivce. Mala će mi na kraju ipak uteći. Tko zna, možda se za koju godinu i vrati… s čoporom mališa!
Ispada da današnja generacija modernih muškaraca više voli provod, dobar auto i gajbu piva. Muškarac novog tisućljeća ne vidi se s pelenama i dječjim radostima, žalosno zaključim. Ili je moj frendić samo obična budala koja priča o stvarima o kojima pojma nema? Bit će da je tomu ipak tako jer, gledajući sve one očeve u parku i na dječjim priredbama i zabavama, vidim pravu sliku.
Oni koji nemaju svoju djecu ne mogu to shvatiti, neke je osjećaje jednostavno nemoguće opisati. Ljubav prema tim malim bićima naprosto nadilazi sve što sam ikada osjetila.
A tornado i kaos koji unesu u naš život na kraju se savršeno uravnoteži s osjećajem potpune sreće i blaženstva. I više si ne možemo zamisliti kako je prije izgledao naš život…
P.s. – Vesna nije bila trudna. Željela je razgovarati o daru koji su trebali kupiti njegovim roditeljima za 50. godišnjicu braka!
by Rosie Kugli