Kad sam prvi put bila u Budimpešti, bila sam izbezumljena od straha da neću uspjeti ništa vidjeti u tako kratko vrijeme – sestra je bila na seminaru, a ja sam doslovno kao sumanuta hodala gradom. To je ona groznica i uzbuenje kad ste negdje prvi put. Nikad kasnije, koliko god zavoljeli grad, ne možete više ponoviti taj entuzijazam koji ne poznaje umora. Dobra je strana toga da sam stvarno puno vidjela, a loša da sad ne znam kamo da krenem. Eto, tu dobro doe vodič. Listam napreskokce i odmah mi u oči upadaju neke toplice, termalne kupke, kupelji… Sve neke divne zgrade. Za oko mi zapne slika koja me podsjeća na ono kako zamišljam tursku kupelj u Istanbulu… Hm, da vidimo. Inače, i hotel ima bazen, a mi nijedna nismo ponijele kupaći. O sudbino zaposlenih majki – toliko smo bile sretne što odlazimo od kuće da nam ništa više nije trebalo za malo sreće! No, vidi, vidi – tu piše da kupaći trebaš samo vikendom kad kupelji dijele muškarci i žene. To je kupelj Rudas, potječe iz 1550. godine, a 1566. otomanski ju je paša Mustafa Sokolović proširio. Danas je modernizirana i dodan joj je bazen za kupanje za oba spola (gdje kupaći vjerojatno trebate ipak imati svaki dan). No ljekovito kupalište utorkom je rezervirano za žene, a sve ostale radne dane za muškarce. Hm, prava nepravda, ali sutra je utorak…

Spavam do 9. U mojem ljudskom životu to je SF i zato sam nepristojno sretna. No iz kreveta me brzo izvlači činjenica da doručak poslužuju samo do 10. I tako se uputim u grad, odlučivši da ću pogledati hotelski i termalni kompleks Gellert, krasan primjer secesijske gradnje. Idem, naravno pješice, premda dotamo od hotela vozi tramvaj. Nikad ne znaš što ćeš usput vidjeti.

Usput slikam terasu nekog zgodnog kafića, možda neformalnog restorana. Na jednom uglu pokraj parka ugledam zgodnu starinsku tavernu. Kuća zlatnog jelena. Naravno, prerano je za goste, ali unatoč tmurnu vremenu bareljef zlatnog jelena iznad ulaza nudi bljesak starog Budima. U vodiču sam našla podatak da kuća datira s početka 19. stoljeća, a ime je dobila po nekadašnjoj gostionici. Ne znam ni pročitati kako se gostionica danas zove, ali ne iznenauje da je specijalizirana za divljač.

Prolazim pokraj kupališta Rudas. Izgleda stvarno neugledno, jednostavno, neukrašeno pročelje na samoj ulici. Nakon kratkog oklijevanja, ipak ulazim. Bezveze. Ipak, pitam koliko je ulaz (2500 fornitni, oko 10 eura), provjeravam smijem li zaista ući bez kupaćeg (da) i smijem li unutra fotografirati (ne). Protivno svojoj nesklonosti da se previše (ili imalo) tjelesno zbližavam s nepoznatim ljudima, ipak odlučim ući. Konačno, to je stvarno nešto novo. Odličan i jednostavan sustav plastične narukvice dodjeljuje mi malu ali lijepu i čistu kabinu, plahtu koja će mi služiti kao ručnik i prekrivalo ako to želim i omogućava mi ulaz u kompleks s ljekovitom vodom. Divota. Doduše, potrebno je malo vremena da shvatim i prihvatim da oko mene slobodno šeću uglavnom gole žene svih životnih dobi, a onda zaista uživam u prizoru. Glavna dvorana s osmerokutnim bazenom za dvadeset osoba prigušeno je osvijetljena i ugodno topla. Točno iznad glavnog bazena niska je kupola istočkana otvorima na kojima su raznobojna stakla pobacana bez odreenog uzorka – i kad uronite u idealno toplu vodu od 36 Celzijevih stupnjeva i otpustite sve misli i brige, zavalite se i pogled vam odluta prema gore, u nekoj vrsti meditacije očima hvatate boje i pokušate složiti svoj uzorak. Čisti zen. U haremskom stilu. Toplo preporučujem, posebno ako ste u Budimpešti u hladnijem dijelu godine, nakon cjelodnevnog obilaska – sigurno će vam goditi. A petkom i subotom kupelj je otvorena do 4 ujutro – baš me zanima taj prizor! Vjerojatno idealno rješenje protiv mamurnosti.

Nakon nekih sat vremena uputila sam se dalje do slavnog kompleksa Gellerta. Zaista je lijepo, secesija u svojem najboljem izdanju, naravno obara s nogu, no kad uete, ne možete se oteti dojmu da su bolja vremena nekako iskliznula kroz prste, iako se pukotine ne vide. Tu se pak nudi puno veći raspon usluga, od detoksificirajuće kupke za stopala do ioniziranja, inhalacija, talasoterapija…

Prelazim most i odlazim na najveću natkrivenu tržnicu koju sam prvi put propustila. Ali i nisam. Stvarno nije ništa posebno – osim ako ne namjeravate nešto skuhati dok ste u gradu ili kupiti suvenir – legendarne kobasice i ljute paprike vise sa svih strana i primamljiv su prizor ljubiteljima maarske kuhinje. U blizini je Cukraszda Gerbeaud, legendarna slastičarnica koja poslužuje, kažu, najbolju kavu i kolače već više od stoljeća, a ako i sumnjate u kvalitetu, isplati se sjesti u crveno-zlatnu brokatno-baršunastu unutrašnjost i pretvarati se da graanski duh srednje Europe još živi. Jer kavane su mjesta na kojima se taj duh ipak uspio održati, makar u prividu, u tih pola sata-sat dok pijete čaj ili kavu i čitate novine, knjigu ili ljude u prolazu. Lutajući ulicama stare Pešte, nabasala sam na još jednu krasnu kavanicu-knjižaru u kojoj možete u mirnoj pokrajnjoj ulici uživati u jazzu, knjigama na engleskom, kolačima i općenito u ugodnom društvu. No za mene doživljaj bez premca ipak nudi Cafe New York u istoimenoj palači, danas (kao i mnoge druge prekrasne palače) pretvorenoj u hotel s pet zvjezdica, u koji ćete teško ući ako niste malo dubljeg džepa. No Cafe je nasreću još otvoren svima i šteta bi bilo ne priuštiti si kavu i kolač u bogato pozlaćenom ureenju koje je nekoć okupljalo književnike i druge umjetnike. Zgrada je izgraena izmeu 1891. i 1895. prvotno za urede američkog osiguratelja, eklektično kombinirajući neobarokne i secesijske motive. Unatoč pomalo napasnim konobarima i ponešto pretjeranom ureenju hotelskoga predvorja (u koji možete virnuti), možete još namirisati staru Europu.

Poslije lutam ulicama prema rijeci – pješačke oaze kao što je ona koja se proteže od Glazbene akademije Franza Liszta do Operetnog kazališta -ugodni, tihi otoci načičkani zelenilom i internacionalnim kafićima. Općenito, ono na što vas plan grada ne priprema je da u Budimpešti, u potrazi za “znamenitostima”, možete iznenada iz bučne široke ulice po kojoj uz aute tutnje tramvaji i autobusi skrenuti u tihi rezidencijalni dio ili pak u gotovo opskurnu uličicu trošnih zgrada i pošaranih ulaza. Isto je i s izlozima: odmah pokraj glamura nalaze se prašni izlozi prekriveni plahtama svih mogućih uzoraka kakve više ne čuva ni vaša baka.

Nalazim se sa sestrom u hotelu da idemo na večeru. Našla sam u vodiču preporuku za odličan neskup riblji restoran, s ove strane rijeke. Nakon malo lutanja shvatile smo da se naš restoran iz ribljega premetnuo u veganski, što mi ne bi smetalo da u njemu nije baš fino mirisalo, što vjerojatno ne želite dijeliti s nama. U svakom slučaju, treba napomenuti da su restorani – osim ako nisu u sklopu većih hotela ili s dugogodišnjom tradicijom – jedino što je nepouzdano u vodičima. Prije tri godine dogodilo nam se obrnuto: tragom vodiča otišli smo u vegetarijanski restoran, a našli se u odličnom internacionalnom restorančiću gdje smo bogovski jeli za male novce – i vegetarijanski i nevegetarijanski. Stoga oprez, i imajte rezervni plan. Moj je bio restoran kraj kojeg sam ujutro prošla i koji mi se svidio izvana. Ispostavio se sjajnim: odlično ureen, s ugodnom živom glazbom, kratkim ali gurmanskim internacionalnim menijem i ljubaznom poslugom, i nadomak je hotelu. Čokoladni mousse stavio je točku na i. Kako je moja sestra primijetila: Bio je to savršeni završetak dana.

Drugi dan budimo se ranije. Vani je tmurno i sivo, uopće mi se ne ide van.

Ali kad smo na putu želimo iskoristiti svaki trenutak za upoznavanje sredine u kojoj se nalazimo. Pa je red da se upoznamo i sa zelenim oazama.

Budimpešta nema baš puno parkova, ali se ipak može podičiti dvjema pravim oazama u kojima ugoaju ne pridonosi samo bogato raslinje nego i raskošna arhitektura. To su Varosliget ili Gradski park, nekoć močvarno područje i kraljevsko lovište koje je Marija Terezija sredinom 18. stoljeća dala isušiti i zasaditi. Park je ureen tek u 19. stoljeću u tada popularnom engleskom stilu, a za Milenijske proslave 1896. kojom se obilježila godišnjica osvajanja Karpatskoga bazena izgraen je veličanstven spomenik na Trgu heroja. No više od spomenika, park je šarmantno i nostalgično šetalište, čak i zimi. A do samog parka, ili od njega, vodi i ulica Andrassy, i sama puna lijepih zgrada i spomenika, meu kojima se ponosno koči i naš Nikola Zrinski.

Druga je zelena oaza Margitin otok, koji ipak preporučujem u toplija vremena – malo je reći da sam se smrzla na polusatnoj vožnji iznajmljenim biciklom (oko 2 eura), a mnogo je siromašniji sadržajima.

Podalje od sablasno pustih otužnih parkova Božić kraljuje u samom središtu stare Pešte. Oko ulice Vaci širi se sajam koji zaista odiše starinskim šarmom: toči se kuhano vino, prže se langos, hrskavi zlatni popečci od krumpira koji se poslužuju s kiselim vrhnjem, peku kobasice na otvorenoj vatri, mirišu kesteni i medenjaci, a roba je još uvijek barem naizgled tradicionalna, zanimljiva i kvalitetna: kožne kape i rukavice, maštovito oslikana lončarija s modernim i tradicionalnim motivima, vunene deke i zanimljiv nakit najčešći su predmeti na prodaju. I začini, brda začina nanizanih na konce – sušene kore od naranče, cimet, anis, lovor – ne samo što miriši, nego i prekrasno izgleda.

Ugoaju naravno pridonose i ukrasi, svjetla, vreva i dobro raspoloženje – nemoguće je odrediti tko je turist, a tko domaći. Možda upravo to najviše evocira duh stare Europe, taj sajamski metež, podreenost dogaaju, veselje zbog Božića i svjetla koje obećava i obilato nudi šarenila koje ne stari i ne osiromašuje. Nije važno odakle ste i što ćete kupiti, važno je da ste tu i da sudjelujete. Prodavači nisu napasni i spremni su na šalu i razgovor, naravno na maarskom; pritom im ne smeta što ih ne razumijete, ali se od vas očekuje da se nasmijete. No čak i to postaje zabavno i pridonosi blagdanskom raspoloženju.

Ono što je u Budimpešti neizostavno je tzv. područje tvrave ili stari grad Budim. Kraljevska palača (u kojoj je i Nacionalna galerija), Matijaševa crkva, ljekarna Zlatni orao iz 17. stoljeća, Ribarska tvrava i neodoljivi šarm starih uličica, danas načičkanih brojnim dučančićima, galerijama, slastičarnicama, kavanama.

Zapravo hladniji mjeseci imaju još jednu prednost: nevjerojatno je malo ljudi izvan samog centra. No Japanci su neizostavni.

Naravno, ući ćete i u svaku crkvu kraj koje proete. Od gotovo zastrašujuće bazilike Sv. Ištvana do gotovo usputnih malih crkvica pobacanih po cijeloj Budimpešti, sve one čuvaju – neke skromno, neke razmetno, no barem naizgled još iskreno – svoje mirise, zlato i tamjan.

Pored njih kraljevski osvijetljene Palača, Matijaševa crkva, Sv. Gellert, Parlament i sami prekrasni mostovi preko Dunava – jednostavno vas ostavljaju bez daha. Kako kaže moja sestra: “Budimpešta je monumentalna, veličanstvena!” !” Možda zapravo više i od kojega grada na svijetu – ne samo da je velika i moćna, njezina je povijest jednostavno tu, a život ide dalje, ne mareći što je doba slave i sjaja prošlo.

I premda se stara dama s vremenom umorila i istrošila, haljina joj se pomalo izlizala i ofucala, a zlato poprilično osušilo, to zlato ipak sja jače i toplije od sveg modernog blagostanja.